Četrdeset godina, gotovo otkako se provode globalna ispitivanja zadovoljstva životom, Dance stavljaju na sam vrh, proglašavaju najsretnijom nacijom svijeta.
“Mnogo je raznih objašnjenja zašto je to tako, no nitko se dosad nije bavio danskim odgojem. Radim s djecom više od 20 godina i meni je odavno jasno da to što su Danci sretni ima veze s načinom na koji su odgojeni”, rekla nam je Iben Dissing Sandahl, danska psihoterapeutkinja i koautorica knjige “Danski odgoj djece - što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece” koja je upravo objavljena i u nas (Egmont). Nisu roditelji koji olako hvale svaki dječji crtež i postignuće, više ih usmjeravaju na daljnji rad i trud te ih naglašeno uče pozitivnim životnim stavovima.
Otporna, emocionalno sigurna, sretna djeca odrastaju u otporne, emocionalno sigurne, sretne odrasle ljude.
Knjigu je uz Sandahl napisala i Jessica Joelle Alexander, Amerikanka udana za Danca, koja kaže da je bila sve samo ne majčinski tip žene i da su se prijatelji u početku smijali kad je rekla da - piše knjigu o odgoju. “Upravo me je nedostatak urođenih majčinskih osjećaja i zainteresirao za danski način odgoja”, a i vidjela je da odgajanje djece njezinu suprugu, Dancu, i ljudima oko nje, Dancima, uspoređujući ih s njezinim sunarodnjacima, Amerikancima, daleko lakše ide. Zajedno su Alexander i Sandahl postavile pitanje postoji li danski način odgoja, tražile literaturu o tome... bez uspjeha. Potom su same počele istraživati što je to tako tipično i osobito u danskom odgoju djece.
Njihova knjiga govori o postulatima danskog odgoja: usredotočenosti na igru, iskrenost, empatiju i društvene vještine.
Danski način odgoja opisuju pomoću akronima: P.A.R.E.N.T. (engl. roditelj) sastavljenog od početnih slova riječi play, authenticity, reframing, empathy, no ultimatums i togetherness, u hrvatskom prijevodu: igra, autentičnost, preoblikovanje, empatija, bez ultimatuma, zajedništvo.
Djecu učite empatiji, budite iskreni i ne pretjerujte s pohvalama. Pričajte čak i o smrti, da bi znali cijeniti život
Slobodna igra čini djecu otpornijima
“Suvremeno društvo stvara pritisak na roditelje da djecu šalju na razne aktivnosti - sport, strane jezike i ostalo. Poneki roditelji čak osjećaju i krivnju ili nelagodu ako djeci dopuste previše slobodne, nestrukturirane igre.
Djeca se sve manje igraju - što zbog tehnologije s kojom provode vrijeme, što zbog roditeljskog straha da će se ozlijediti verući se po drveću ili skačući po kamenju… Slobodna igra djecu čini otpornijima. Pustite li djecu da se više igraju, oni odrastaju u otpornije i sretnije ljude”, rekla je koautorica Jessica Joelle Alexander.
U Danskoj se donedavno djeca mlađa od sedam godina nisu ni mogla upisati u školu. Djeca koju se tjera da počnu čitati što prije imaju višu razinu anksioznosti i niže samopoštovanje. Igra utječe na sve životne vještine prilagodbe, u njoj se uči kako se nositi sa stresom, u njoj se stvara suradnja s drugima, a uči se i kako se ponašati pri sukobu. Istinska sreća nije posljedica dobrog obrazovanja, nego toga da dobro poznajemo sebe, vidimo odakle idu naše emocije i da imamo određene socijalne vještine.
----------------------------------
Suočite djecu s tragedijama
Danci ne bježe od teških, neugodnih emocija. Danski filmovi nerijetko imaju turobne, tužne, tragične završetke. Istraživanja su pokazala da gledanje filmova koji nemaju holivudski sretan kraj zapravo čini ljude sretnijima jer tad mogu vidjeti sretne strane vlastita života. Danci smatraju da i o tragedijama, o teškim i potresnim momentima u životu treba glasno govoriti, pa i pred djecom, naravno to treba dozirati ovisno o njihovoj dobi i ne izlagati ih nepotrebnim, osobito teškim, detaljima.
“Takav je pristup iskreniji, autentičniji, životniji, osim toga pomaže razvijati zahvalnost za stvari koje imamo u životu, ne uzimati ih zdravo za gotovo”, ističe Sandahl, i sama majka dviju djevojčica.
Autentičnost ili iskrenost prije svega znači razumjeti vlastite osjećaje. Danci uče djecu da prepoznaju i prihvate vlastite osjećaje, i dobre i loše.
----------------------------------
Usmjerite pažnju na pozitivno
“Način na koji gledamo stvari koje nam se događaju i naša svakidašnja iskustva utječu na to kako se osjećamo. Danci u djece razvijaju sposobnost preoblikovanja stresnih situacija što ih čini otpornijima”, kaže Sandahl.
Primjerice, autorice spominju: “Upitate li Danca kad je vani hladno i sivo što misli o vremenu, automatski će vam odgovoriti: ‘Drago mi je što sam na poslu!’, ‘Baš dobro što nisam na godišnjem!’ ili nešto slično...” Danci, tvrde, svjesno odabiru, odgojem su naučeni, gledati dobro umjesto lošeg. Međutim, oni nisu nerealni optimisti koji odlaze u krajnost, nego samo zanemaruju nepotrebne negativne informacije, usredotočeni su na manje negativne strane.
Preoblikovanje u djece sastoji se od pomaganja djetetu da preusmjeri pozornost s onoga što misli da ne može na ono što misli može. Izjave tipa: “Ne ide joj baš sport”, “Jako je neuredan”, “Preosjetljiva je” loše djeluju na sliku koju o sebi stvaraju djeca. Djetetu treba pomoći da ako mu, primjerice, ne ide sport, pronađe kod sebe druge jake strane i da gradi pozitivnu sliku o sebi, nikako naglašavati njegove “manjkavosti”, ali ih ne treba ni negirati. Kako stoji u knjizi: “Problem je problem samo ako ga definiramo kao problem”.
Danci uče djecu uvidjeti razloge zašto nešto osjećaju i zašto su reagirali na određen način. Uče ih razumjeti sebe.
----------------------------------
Djeca bez empatije stalno su u sukobu
Sandahl kaže da je bila iznenađena kad je shvatila koliko ljudi uopće ne zna što je to - empatija. “Je li to nešto kao simpatija? Apatija? Homeopatija? Što, zapravo, znači empatija? I ako tako malo ljudi zna što empatija znači, koliko je njih primjenjuje u svakidašnjem životu”, pitaju se autorice govoreći o toj bitnoj sposobnosti prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja. Biti u stanju razumjeti i tuđu poziciju, a ne samo vlastitu, smanjuje mogućnost konflikta.
U danskim školama učenike od malih nogu uče empatiji. Umjesto da djeca drugu djecu posramljuju ili osuđuju uče ih empatično pogledati drugo dijete i razumjeti njegovo ponašanje. “Empatija nije luksuz, ona je nasušna potreba, ako nemate empatije, stalno ste u sukobu s ljudima oko sebe i ne možete biti sretni”, kaže Sandahl.
----------------------------------
Odgoj bez ultimatuma
Danci su udaranje djeteta po stražnjici zabranili zakonom točno prije 20 godina, a većini je discipliniranje pljuskom, povlačenjem za uho ili udaranjem po stražnjici ionako nepojmljivo. Također, obitelj u kojoj se viče iznimno je rijetka u Danskoj, tvrde autorice. Danski roditeljski odgojni stil autoritativan je u smislu da roditelji postavljaju pravila, ali su uvijek spremni djeci odgovoriti na sva pitanja vezana uz njih.
Maleni Danci svake godine na početku školske godine zajedno s nastavnicima donose pravila ponašanja. Svaki razred ima svoja pravila.
Koautorica Iben pamti kako je razred njezine kćeri dogovorio da ako netko u učionici viče ili prekida druge da svi moraju ustati i 10 minuta hodati po učionici plješćući. “Na taj način djeca koja viču osjećaju odgovornost jer posljedice njihova ponašanja trpe svi”, kaže.
----------------------------------
Hygge ili što više timskog rada
Znači ugodno provoditi vrijeme zajedno, okupiti ukućane oko svjetlosti svijeća, igranja društvenih igara nakon objeda. Hygge je u Danskoj način života. Biraju se igre u kojima svi mogu sudjelovati i u tim igrama doista i sudjeluju svi - čak i ako im se naročito i ne igra, ali im je bitan osjećaj povezanosti koji dobivaju provodeći vrijeme zajedno. Zajedničko kuhanje, pospremanje, uživanje u druženju svakodnevni su način na koje danske obitelji razvijaju osjećaj životnog zadovoljstva.
U Danskoj su roditelji spremni mjeriti uspjeh svojeg djeteta ne prema tome koliko je dobro igralo, nego prema tome koliko je u igri pomagalo drugima ili koliko su dobro svi zajedno igrali.
U Danskoj se djeca od najranije dobi uče timskom radu, pomagati drugima, surađivati. Djecu se uči prepoznati tuđe prednosti i slabosti da bi znali pomoći drugima, vidjeti ono što je ispod površine.
Potiče se i skromnost najboljih učenika kako bi bili što empatičniji, naučili brinuti za druge.