Kao odgovor onima koji poručuju da je euro besmisleni koncept od kojeg su koristi imali jedino Nijemci, zadnjih tjedana iznenada su se počele javljati priče o jačanju europske monetarne moći. Pri tome ne mislim na pomalo nedozrelo inzistiranje europskih lidera na korištenju monetarne politike kao čarobnog štapića za sve ekonomske i fiskalne probleme. Prema zadnjoj političkoj inicijativi nove Europske komisije, Europska središnja banka čak bi trebala riješiti problem klimatskih promjena. Pustimo na stranu što je čak pomalo smiješno koliko se počelo vjerovati u moć centralnih bankara da riješe sve probleme čovječanstva ili barem onog europskog dijela. U međunarodnim odnosima puno su ozbiljnije priče koje se fokusiraju na međusobni odnos snaga najvećih svjetskih valuta, prvenstveno dolara i eura. Može li se Europa izboriti za svjetsku monetarnu dominaciju?
Trenutačno, može se reći, valuta Europe ne stoji baš dobro. Euro dugo postoji, ali i dalje ima problem inferiornosti prema dolaru. Davno je u ulozi francuskog ministra financija Valery Giscard d’Estaing gunđao kako je zbog privilegirane pozicije dolara Europa u podređenom položaju po pitanju komercijalnih transakcija. Upravo je taj loš osjećaj ovisnosti o drugima bio jedan od ključnih razloga zašto se Europa odlučila na monetarnu uniju. Taj razlog se previše često zaboravlja.
Situacija nije ista kao kad je Nixon zbog američkih problema srušio svjetski monetarni poredak, ali osjećaj nesigurnosti koji proizvodi Trumpova politika danas je vrlo uvjerljiv motiv za traženje alternativa dolarskoj dominaciji u globalnom financijskom sustavu. Pomaci su mali, ali značajni. Nakon što je Trump napustio dogovor s Iranom, grupa zemalja (Njemačka, Francuska, Velika Britanija), stvorili su novu klirinšku kuću za transakcije s Iranom. Kasnije se ta grupa zemalja proširila. Njemački ministar financija Heiko Maas lani je zazvao Swift sistem koji bi trebao biti nezavisan od Sjedinjenih Država. Sadašnji Swift ima sjedište u Belgiji ali je dio američkog financijskog sustava. No, važnost eura kao međunarodnog sredstva plaćanja u zadnjih desetak godina značajno je pala. To smanjivanje važnosti eura poglavito se odnosi na pad udjela obveznica, zajmova, depozita, rezervi i deviznih transakcija denominiranih u eurima. No, jaka strana eura u tome je da je podjednako snažan kao dolar kad su u pitanju globalna plaćanja. Euro tu iznenađujuće drži 40 posto, baš kao i dolar. Može se reći kako dolar drži sveukupni primat zbog nekadašnje pozicije Sjedinjenih Država. Tako je 75 posto prodaje europskih proizvoda u Sjedinjenim Državama, kao i 90 posto američkog izvoza u EU, denominirano u dolarima. Globalna trgovina energentima praktično je još vezana uz dolar. Uz to, likvidnost tržišta instrumentima koji su denominirani u dolarima daleko je veća nego onog denominiranog u eurima.
Sve to ne znači da Europa neće ili ne može prekinuti američku monetarnu dominaciju te produbiti svoja tržišta kapitala. To je sasvim realno.
Otvara se potpuno drugačije pitanje: Ako Europa uspije repozicionirati euro u dominantnu poziciju pred dolarom, što će svijet zapravo dobiti?
Zasad se čini da bi u slučaju europske monetarne dominacije imali problem začudne poslušnosti Europske središnje banke prema vladajućim političkim opcijama ekonomski i financijski problematičnijih europskih nacija. To već u startu ne zvuči logično. Ako imamo monetarnu politiku u kojoj predstavnici zemalja s problematičnim ekonomskim i financijskim okvirima nadglasavaju one uspješne, onda je vrlo upitno što bi to bio temelj europske monetarne superiornosti. Negativne kamate i masivni otkup vrijednosnica koji su u potpunosti iskrivili tržište? Nekako niti to ne logično. Realpolitik se tako ne provodi.
Teritorij u kojem vlasnici novca poklanjaju dio svoje imovine dužnicama vrlo je egzotična zona koju će dugoročno početi izbjegavati svi financijski moreplovci. Financijska terra incognita može vas privući iz čiste radoznalosti, ali kad shvatite da se tamo novac pretače od onih koji ga imaju, prema onima koji ga nemaju bez ikakve nadoknade, otići ćete kao investitor tamo gdje vladaju neka puno normalnija pravila. Onaj koji ima novac dobiva kamatu, onaj koji posuđuje plaća kamatu. To je stari i elementarni princip financijskog poslovanja. Kreditni sustav dugoročno bez tog temeljnog principa nema smisla. Nije održiv. Postat će logičnije gomilati gotovinu, nego posuđivati novac onima koji ga nemaju. Obrazloženja kako je isplativije posuditi uz negativnu kamatu nego ne posuditi pa ne izgubiti, bolje je ne komentirati.
Najviše se treba bojati teza kako je doba vrlo niskih i(ili) negativnih kamata postalo ‘novo normalno’. Zanimljivo je pratiti kako se inače pametni ljudi pogube te počnu pričati kako nešto što nije normalno postaje ‘novo normalno’.
Možda ćemo doista imati priliku vidjet kako će funkcionirati društvo u kojem će postati besmisleno gomilati štednju. Bit će to utopija u kojem će cvrčci radosno trošiti ono što su mravi skupili u ranijim desetljećima, a mravi će lijepo zaleći u travu, staviti nožice pod glavu i reći: ako je ovo ‘novo normalno’, idem i ja biti cvrčak.
Bojim se da je pitanje buduće europske dominacije istodobno filozofsko i vrlo jednostavno, ljudsko. Ako je cilj poslušnički prilagodljive politike Europske centralne banke pomoći vladama da ne provode reforme tako što će provoditi monetarne eksperimente, je li možda svijetu ipak bolje da dolar ostane rezervna valuta jer tamošnje Federalne rezerve pružaju barem malu razinu otpora američkom predsjedniku?
Na stručnosti i nezavisnosti monetarne politike proći će ili pasti ideja europske monetarne dominacije. Na monetarnoj dominaciji Europa dugoročno može jako profitirati. Na monetarnim eksperimentima zarada bi se mogla mjeriti dubinom financijskog kolapsa.