Najava da će Europska središnja banka pogurati bankarske kamatne stope dublje u područje negativnih i da će ponovno pokrenuti 2,6 tisuća milijardi eura težak program otkupa državnih obveznica i drugih financijskih instrumenata s ciljem povećanja novčane mase u sustavu (kodno ime: “quantitative easing”) prošli je tjedan izazvala izljeve gnjeva u europskoj, ali i svjetskoj bankarskoj zajednici. Odlazeći guverner ECB-a Mario Draghi odmah je postao “Grof Draghila, čovjek koji će do kraja isisati naše bankovne račune”. Tako ga je, kao financijskog bastarda Drakule i Godzille, opisao njemački tabloid Bild i vjerojatno najbolje u toj jednoj rečenici oslikao bankarski strah od dolazeće velike promjene.
“Je li to pogreška?” pitao je Robert Holzmann, guverner austrijske središnje banke, putem Bloomberga. Njegov njemački kolega Jens Weidmann pokazao je da dijeli stav s populističkim Bildom. “Horor za njemačke štediše se nastavlja”, rekao je. Nizozemski guverner Klaas Knot pokazao je osobine kalvinističke neumoljive strogosti. “Gospodarstvo eurozone zasad ne pati dovoljno da bi upotreba takvih nekonvencionalnih mjera bila opravdana”, zaključio je i time u ime bankarske zajednice stavio točku na raspravu.
Mario Draghi, kojemu je preostalo nešto više od mjesec dana na čelu ECB-a, nije slučajno zaradio epitet “vjerojatno najboljeg središnjeg bankara modernog doba” kojim ga je počastio nobelovac Paul Krugman, profesor doktorandima na Sveučilištu New York i aktivist američke političke ljevice. Draghi, međutim, nije “ljevičar” poput Krugmana. Značajan je dio karijere proveo u tvrdim bankarskim krugovima, bio je, između ostaloga, direktor internacionalnog ogranka Goldman Sachsa (što mu protivnici s ljevice žestoko zamjeraju), direktor u Svjetskoj banci, član nadzornih odbora velikih talijanskih korporacija i banaka kao što su talijansko-multinacionalni energetski kompleks Eni i Banca Nazionale del Lavoro (danas u sklopu BNP-a Paribas), u vrijeme vlade Silvija Berlusconija (možda baš i zbog toga) postao je guvernerom Talijanske središnje banke... Uz sve to član je Grupe tridesetorice, privatne udruge lobista u financijskom sektoru iza koje stoji Zaklada Rockefeller. Što mu se, pobogu, dogodilo?
Ništa, naravno, Draghi je samo svjestan činjenica, kao i okruženja u kojemu je primoran raditi. Kao prvo, on dobro zna da Europska središnja banka, baš kao ni druge središnje banke u europskim državama, nije banka i da on sam više nije bankar. Njegov je posao regulirati monetarne i bankarske sustave u politički šarenoj eurozoni u kojoj je danas 19 članica Europske unije i pritom, po čemu se ECB razlikuje od “lokalnih” središnjih banaka u pojedinim državama, voditi računa i o tome da ne ubije ekonomije preostalih devet članica Unije koje još nisu usvojile euro.
Drugo, vjerojatno važnije, Draghi je svjestan da se vrijeme prevlasti financijskog sektora u globalnoj ravnoteži utjecaja primiče kraju. Ne jer bi to htjele radikalne političke frakcije na lijevom i desnom kraju političkog spektra, nego zato što je postojeći model upravljanja zapadnim dijelom svijeta (Srednji istok i Azija imaju drukčiju razvojnu povijest), izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata, postao u velikoj mjeri sam sebi svrhom i zato više ne funkcionira. Svijet je u potrazi za novim modelom zajedničkog upravljačkog sustava, ali dok ga ne pronađe, stari model čija pravila još slijedimo, a to međurazdoblje može potrajati dugo, ne smije ugroziti način života građana kojima bi trebao biti na usluzi. Ili barem treba minimizirati štetu koja je u disfunkcionalnim sustavima neizbježna.
Poruka da će “Grof Draghila” isisati novac s bankarskih računa građana odraz je bankarskog straha da će građani, onaj mali dio njih koji raspolaže toliko velikim viškom novca da je dosad mogao očekivati da će pristojno živjeti od kamata, svoj novac sada, budući da je prihod od kamata presušio, odnijeti negdje drugdje. I to je vjerojatno točno. Hoće, kao što se to dogodilo nebrojeno puta dosad kada su politike središnjih banaka, manipulirajući kamatom, novac iz komercijalnih banaka usmjeravale prema tržištima kapitala ili drugim oblicima investiranja. Iz pasivne štednje prema aktivnom ulaganju koje potiče krvotok svake ekonomije.
Dosad su središnje banke, uvijek kada bi se ekonomije pregrijale podizanjem kamate, vraćale novac na upravu bankarima. Što ako se to ovaj put ne dogodi? Što ako neki novi sustav, koji najavljuju i ljevica i populisti zdesna, ali i sve glasniji korporativni sektor (u to se, iako ne baš sasvim, uklapa i prošlotjedni vatreni istup Emila Tedeschija pred poduzetnicima okupljenima u dvorani zagrebačke Muzičke akademije), većinu novca zadrži izvan bankarskog sustava?
Takav scenarij, iako ga prizivaju, ne predviđaju ni “radikali” nove ljevice poput Thomasa Pikettyja ili Alexandrije Ocasio-Cortez u SAD-u, ni desnica koja je bijes usmjerila prema drugim, prije svega usko nacionalnim i tradiciji okrenutim političkim i ekonomskim pitanjima.
Odgovor na pitanje “što ako nakon novog seta ECB-ovih mjera Europu pogodi recesija” zato je jednostavan: od ECB-a vjerojatno ne treba očekivati ništa, ali ne zato što neće imati posla ili zbog toga što ćemo recesiju dočekati manje iscrpljeni. Nova velika kriza bit će kriza temeljnog političkog sustava, a to se više ne rješava pomicanjem kamata.