Rijetki će se toga sjetiti, no sljedeće godine napunit će se četvrt stoljeća otkad je Vlada Republike Hrvatske tvrtki Bina Istra dodijelila koncesiju za gradnju i gospodarenje istarskom autocestom - popularno nazvanom Istarski ipsilon. Bilo je to neposredno nakon operacije Oluja, gospodarske prilike bile su teške, pa se interes stranih ulagača za bilo kakve projekte u Hrvatskoj smatrao blagotvornim. U skladu s tim okolnostima sklopljen je i ugovor, pa stvoren poslovni odnos o kojem se tijekom narednih desetljeća puno pisalo.
Poznato je to u javnosti: gradnja ceste išla je sporo, tunelarina kroz Učku porasla, a država je koncesionaru na godišnjoj osnovi isplaćivala desetke milijuna eura “pomoći” kako bi osigurala rentabilnost ulaganja. Sličan model primijenjen je na dionici autoceste Zagreb - Macelj, a onda i na cijelom nizu drugih infrastrukturnih projekata u kojima su ulagači - mahom strane kompanije - zahtijevale da se njihove investicije osiguraju garancijama željenog financijskog povrata. Cijeli prvi val domaćih investicija u zelenu energetiku bio je financiran takozvanim “feed-in” tarifama, modelom garantirane otkupne cijene bez obzira na ritam i količinu proizvodnje.
Cijena je, kako to uvijek biva, došla na naplatu potrošačima... Hrvatska, dakako, nije usamljeni primjer u primjeni takvih modela financiranja kapitalnih ulaganja. Kad nemate razvijeno tržište, kad nemate novca i kad oni koji imaju nemaju povjerenja u to da ćete im ga vratiti, uvjeti po kojima ga možete dobiti vrlo su strogi. I to nije stvar investicijskog rejtinga.
Naprosto, veliki infrastrukturni projekti - kad nisu financirani iz europskih fondova - imaju dug rok isplativosti. Kad se realiziraju u državi koja ima povijest ekonomskih problema, regulatorne i pravne nesigurnosti, faktor rizičnosti raste. I onda se traže garancije. Hrvatska je godinama imala otežan pristup međunarodnim financijskim tržištima, a onda kad se taj pristup otvorio, dostupni kapital bio je skup. Financiranje kapitalnih ulaganja uz pomoć partnera kojeg kapital košta bitno manje - pa čak i ako mu se garantira visoka stopa povrata - može biti jeftinija opcija od financiranja ulaganja vlastitim zaduživanjem.
Utoliko, kod društveno potrebnih ulaganja u kojima nije moguće osigurati komercijalnu isplativost, neka forma garancija bit će i dalje potrebna. No, zašto taj oplođeni kapital ne bi ostao u Hrvatskoj? Za razliku od 1993. godine, danas u Hrvatskoj postoji otprilike 100 milijardi kuna investicijskog kapitala kojim u ime građana upravljaju mirovinski fondovi. Godinama je njihov poslovni model bio poprilično jednostavan: 70 posto novca uloženo je u državne obveznice, ostatak u domaće dionice i ostale financijske proizvode. Visoki prinos na domaće obveznice garantirao je profit, no taj poslovni model dosegnuo je svoj završetak. S jedne strane, ekspanzivna monetarna politika trajno je smanjila cijenu kapitala, a time i prinose na obveznice, blizu nuli. S druge, izbor ulagačkih opcija na domaćem tržištu kapitala je ograničen.
Tri od četiri hrvatska mirovinska fonda nedavno su tako uložila u M+ Grupu, regionalnog igrača u segmentu pozivnih centara koja će prikupljeni kapital uložiti u daljnje akvizicije i poslovno širenje. To je racionalna ulagačka strategija, iako ne bez rizika, no pravi je problem u tome što takvih kompanija ima vrlo malo. Jedno rješenje bilo bi povećanje ulagačkih aktivnosti u inozemstvu, a drugo to da se fondovi u većoj mjeri angažiraju na investicijskim projektima kod kuće. Opet, svaki od tih projekata nosi rizik. Ipak, kad god se u budućnosti u Hrvatskoj pojavi javni projekt s elementom garantiranog povrata na ulaganje, pravo prvenstva da u njemu investicijski sudjeluju trebali bi imati hrvatski mirovinski fondovi. Takva bi odredba čak mogla biti i formalizirana u konkretnoj zakonskoj odredbi, što bi dugoročno pridonijelo transparentnosti javnih kapitalnih investicija. Ovaj prijedlog vjerojatno će izazvati negodovanje onog dijela domaće javnosti koji se protivi bilo kakvom javnom ulaganju u “netržišne” investicije.
Taj argument je validan, ali i tu se ovakav model može shvatiti kao svojevrsno osiguranje. Ako već politička vlast odluči krenuti u realizaciju nekog projekta po modelu “garantiranog prihoda”, ovakva bi odredba odredila da ta subvencija završi u džepovima budućih umirovljenika. Takva transgeneracijska transakcija nije idealna, ali budući hrvatski umirovljenici vjerojatno bi većinom bili sretni da se barem dio novca koji su uložili u garantirani profit stranih investitora u domaće ceste, elektrane i kanalizaciju vrati kroz mirovine koje će im jednog dana biti isplaćene. Za bilo kakav drukčiji pristup više nema ni razloga ni opravdanja.