“Od polja do stola na hrvatski način” naziv je Hanza Hub panela posvećenog raspravi o efikasnosti domaće poljoprivredne proizvodnje, samodostatnosti određenih poljoprivrednih sektora te mogućim mjerama kojima se agrarna produktivnost može povećati.
Veliki trgovci i proizvođači hrane u početku krize uzrokovane širenjem Covida-19 i restriktivnim epidemiološkim mjerama, snažno su se okrenuli prema domaćim dobavljačima i proizvođačima hrane. Istovremeno je Europska komisija donijela novi, ‘zeleni’ plan ‘Od polja do stola’ kojim se afirmira ekološka proizvodnja s manje pesticida i gnojiva, uz značajnije korištenje alternativnih izvora energije. Tugomir Majdak, državni tajnik Ministarstva poljoprivrede, Dalibor Kezele, direktor sektora Poljoprivrede u Podravki, Vlado Čondić-Galiničić, izvršni direktor Fortenove za poljoprivredu i Vjekoslav Budanec, predsjednik Hrvatske udruge povrćara, o tim su temama raspravljali na panelu kojeg je moderirao Frenki Laušić, novinar i kolumnist Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije.
Što kaže analiza Ministarstva poljoprivrede o tome koliko pojedini poljoprivredni sektori zadovoljavaju domaće potrebe za hranom?
MAJDAK: Prema dostupnim podacima za 2018. Hrvatska je samodostatna u proizvodnji žitarica za gotovo sve kulture. U proizvodnji pšenice ukupno 143,18 posto, kukuruza 140,08 posto, ječma 113,26 posto, zobi 108,91 posto, tritikale 103,04 posto. Negativno se izdvaja samo raž i suražica s razinom samodostatnosti od 66,94 posto i ne proizvodimo dovoljno da bismo zadovoljili svoje potrebe. Uspoređujući s 2013. godinom ulaska u Europsku uniju, samodostatnost grupe proizvoda žitarice povećala se sa 112 posto na 136,75 posto. Što se tiče proizvodnje uljarica samodostatnost je u 2018. bila za soju 570,80 posto, suncokreta 170,51 posto, uljane repice 294,26 posto, dok su ostale uljarice ukupno na razini 68 posto. Uspoređujući s 2013., godinom ulaska u Europsku uniju, samodostatnost grupe proizvoda uljarice povećala se s 215 posto na 308 posto. Samodostatnost ulja iz uljane repice je najveća (555 posto), maslinovog ulja 52,97 posto, a najmanje smo samodostatni u proizvodnji sojinog ulja, 37,41 posto. U odnosu na 2013. samodostatnost grupe proizvoda ulja povećala se s 28 posto na 71 posto.
Samodostatnost u proizvodnji mesa, pak, u 2018. je bila na razini 70,64 posto, što je smanjenje u odnosu na 2013. godinu za jedan posto. Najveću samodostatnost bilježimo u proizvodnji peradarskog mesa (79,82 posto) koja je smanjena u odnosu na 2013. godinu za pet posto, a nešto manje u proizvodnji goveđeg (70,69 posto), svinjskog (63,82 posto) te ovčjeg i kozjeg mesa (65,59 posto). S proizvodnjom jaja u 2018. godini zadovoljavamo 83 posto vlastitih potreba što je smanjenje u odnosu na 2013. od skoro pet posto.
Proizvodnjom voća u 2018. za većinu kultura nismo mogli zadovoljiti vlastite potrebe. Dok smo u proizvodnji mandarina sa 102,60 posto, te trešanja i višanja (128,43 posto) bili samodostatni, u proizvodnji ostalih kultura zaostajemo. Proizvodnjom jabuka gotovo zadovoljavamo vlastite potrebe (92,03 posto), a najnižu samodostatnost bilježimo za breskve i nektarine (22,47 posto), stolno grožđe (25,66 posto) i limune (2,17 posto). U odnosu na 2013. samodostatnost grupe proizvoda voće smanjila se sa 63 posto na 48 posto. Ukupna samodostatnost povrća kreće se tako oko 60 posto posljednjih godina, no ni u jednoj kulturi ne bilježimo dovoljnu proizvodnju kojom možemo zadovoljiti vlastite potrebe. Najviše proizvodimo kupusa (90,12 posto), lubenice i dinje (77,15 posto) i svježe rajčice (71 posto), a najmanje cvjetače i brokule (37,54 posto) i mrkve (37,50 posto). Nadalje, u proizvodnji sirovog mlijeka i mliječnih prerađevina u 2018. bilježili smo razinu samodostatnosti od 69,82 posto, što je smanjenje za oko posto. Proizvodnja vina zadržala se na razini 73 posto, kao i u 2013., dok je proizvodnja šećera smanjena s 98 posto na 80 posto, a meda s 99 posto na 84 posto.
Kako, po vama, možemo povećati produktivnost u svim granama, a pogotovo u onima u kojima smo “deficitarni”?
MAJDAK: Iz ovih podataka je vidljivo kako poljoprivrednu proizvodnju odlikuje visok udjel žitarica i uljarica, koje su ujedno najviše zastupljene u izvozu. No, problem je i što proizvode koje izvozimo najčešće izvozimo u obliku sirovina s nikakvim ili minimalnim stupnjem dorade. Smjer naše poljoprivredne reforme, osim povećanja brojki u stočarskoj proizvodnji, moraju biti ulaganja u radno intenzivne kulture, a pametnom provedbom poljoprivrednih fondova za ove proizvodne aktivnosti je potrebno osigurati sredstva za visoki stupanj ulaganja, pogotovo u opremu, edukaciju radne snage, kao i primjerenu logistiku i praktične inovativne procese. Za listopad 2020. najava je novog natječaja za “Uspostavljanje proizvođačkih grupa i organizacija”, u tijeku su i drugi natječaji za sredstva iz fondova EU, ali probleme u poljoprivredi moramo rješavati svi zajedno - država, proizvođači, mali i veliki, kao i trgovci i svi drugi akteri na tržištu.
Koji su prijedlozi vaše udruge za povećanje efikasnosti u proizvodnji povrća?
BUDANEC: Mi smatramo da se jako dobro može pokrenuti pozitivni trend. Potrebno je suzbiti sivo tržište, sankcionirati prekupce koji djeluju pod krinkom OPG-ova, te uvesti kvalitetno praćenje toka robe. Ministarstvo nam treba pomoći tako da se sva roba deklarira, da se zna sljedivost u svakom trenutku, da se zna koja je domaća, a koja uvozna roba. Uz kvalitetnu suradnju s Ministarstvom mislim da možemo u roku od godinu dana preokrenuti trend na bolje.
Kako se Podravka snašla u ovoj situaciji uzrokovanoj koronakrizom, kako ste se vi snašli u suradnji s malim proizvođačima?
KEZELE: Kako bi se razvijala domaća poljoprivreda i zaustavila deruralizacija neophodna je potpora malim proizvođačima koji u samostalnom nastupu prema proizvođačima, odnosno prerađivačima, ne mogu biti konkurentni poput onih velikih, te je povezivanje malih OPG-ova s velikim proizvođačima neophodno za poboljšanje njihove produktivnosti. Upravo stoga u zadnjih nekoliko godina nastojimo pojačati suradnju s postojećim kooperantima, ali i potaknuti nove poljoprivrednike da se odluče na proizvodnju povrća za Podravku, a sve u cilju osiguranja što više povrća s domaćih polja. Kako bismo potaknuli poljoprivrednike na proizvodnju povrća za Podravku nudimo im stručnu pomoć tijekom cijelog vegetacijskog razdoblja (od sjetve do berbe), educiramo ih, nudimo im mogućnost kreditiranja sjemenom, presadnicama i repromaterijalom, te stimulativne otkupne cijene. Prosječni Podravkin proizvođač, na primjer krastavca ili feferona, mali je OPG s četveročlanom obitelji koji na površini od 1000 do 2000 metara kvadratnih proizvodi ovo povrće koje zahtijeva radno intenzivnu proizvodnju. Stoga nam je cilj zadržati, poticati i biti na raspolaganju upravo tim malim proizvođačima u svakom pogledu. Njima na raspolaganju stoje naši organizatori proizvodnje koji će od njih otkupiti povrće direktno na polju. Vezano za raspravu o samodostatnosti, moram kazati kako povrće poput graška, cikle, patlidžana i rajčice u potpunosti osiguravamo s domaćih polja, a većinu ostalog povrća moramo u određenom postotku uvoziti, kao krastavce, feferone i paprike. Zadnjih nekoliko godina cilj nam je da strateško povrće (paprika, krastavci, feferoni) koje nije u potpunosti domaće osiguramo s domaćih polja, a koronakriza nam je dodatno ukazala na važnost domaće sirovine i domaće proizvodnje.
Fortenova je naš najveći poljoprivredni proizvođač, a u svom sastavu ima i najveći trgovački lanac. Što bi trebalo poduzeti da bi se povećala produktivnost?
ČONDIĆ: Koronakriza je samo dodatno razotkrila slabosti naše poljoprivrede, o kojoj sve govori podatak da je u zadnjih 25 godina vrijednost proizvodnje pala s 30 na 17 milijardi kuna. Fortenova grupa ima svoje prednosti koje su sadržane u činjenici da imamo zatvoreni krug od proizvodnje, preko prerade do maloprodaje. No, prije toga smo u ovoj krizi pojačano otkupljivali od domaćih proizvođača izvan našeg sustava u akciji “Kupujmo domaće”. Sve ono što je rekao kolega Kuzele kada je riječ o suradnji s malim proizvođačima potpisujem, tu suradnju malih i velikih svakako treba pojačati.
BUDANEC: Jedan od glavnih ciljeva rada Zajednice udruga hrvatskih povrćara u ovom razdoblju je upravo promocija ideje o udruživanju. Razjedinjenost proizvođača, usitnjenost proizvodnje i neorganiziranost tržišta prepoznati su kao ključni problemi. Iz tih razloga aktivno sudjelujemo u pregovorima s Ministarstvom poljoprivrede kako bi se ti problemi riješili i proizvođačima pomoglo da se organiziraju kroz sada aktualne Proizvođačke organizacije i imali stabilnost proizvodnje s osiguranim plasmanom svojih proizvoda. Jedan od pozitivnih primjera je poljoprivredna zadruga koju vodim i koja ima uspješnu suradnju s Podravkom već petu godinu
Domaću poljoprivredu opterećuju još dva strukturna problema - loše navodnjavanje i problem neriješenog vlasništva sa zemljom. Kako njih riješiti?
ČONDIĆ: Hrvatska ima i Povjerenstvo za navodnjavanje, ali bismo trebali, za početak, najprije strateški odlučiti gdje nam treba navodnjavanje. Vjerojatno područje gdje se proizvode žitarice ne treba navodnjavati, ali proizvodnja sjemenske robe, voća i povrća traži odgovarajuće infrastrukturne projekte, možda i uz javno-privatno partnerstvo i fondove EU. To treba kvalitetno odraditi kako bi se malim proizvođačima osigurala proizvodnja i otkup. Uostalom, možemo koristiti iskustva Izraela i drugih država, koji su usavršili strategije navodnjavanja. Na žalost, treba početi od početka kada su posrijedi vlasničkih problemi s poljoprivrednim zemljištem, pa onda i riješiti problem neiskorištenog zemljišta. Ne kažem da nekoga treba kažnjavati, treba ljude stimulirati, ali svakako treba pronaći način kako da se poveća obradiva poljoprivrednu površina u Hrvatskoj. Dobro je, pritom, da je Hrvatska dobila još tri godine moratorija na zabranu prodaje zemlje strancima, jer u te tri godine država može reagirati kako bi riješila i poljoprivredna i demografska pitanja u ruralnim sredinama.
Slaba industrijalizacija, uz vode i šume, postaje nam prednost
Gospodine Majdak, kakve se perspektive otvaraju novim “zelenim planom” EU koji stimulira korištenje alternativnih izvora energije i značajno reduciranje pesticida. Je li nam sad slaba industrijalizacija prednosti?
MAJDAK: Hrvatska svakako ima određene prednosti vezano za naše prirodne resurse: zemljište, vode i šume. Ubuduće ih moramo strateški koristiti, s jedne strane u očuvanju okoliša i bioraznolikosti, a s druge strane u ciljanoj samodostatnosti određenih proizvodnji i proizvoda. Zeleni plan ne smije biti povod, već istinska prilika, s posebnim naglaskom na uključenost poljoprivrednika. Ako ovako postavimo stvari, mogao bih se složiti s tezom o “slaboj industrijalizaciji” kao prednošću u provedbi održive politike EU do 2050.
Kezele: Upotreba pesticida u Hrvatskoj je pri dnu među državama Europske unije. Podravka redovito u tom smislu prilagođava svoju proizvodnju direktivama EU i najboljim europskim praksama. Što se tiče obnovljivih izvora energije, svakako podržavamo modele koji koriste bioplinska i solarna postrojenja. Takva energije u pravom smislu je zelena i održiva.
ČONDIĆ: Fortenova grupa je već u visokim fazama reduciranja pesticida. Što se tiče obnovljivih izvora energije, Fortenova grupa je lider u tim projektima, uz najmodernije tehnologije i standarde. Kada je u pitanju hrvatska ekološka proizvodnja, tu imamo zbilja priliku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....