Potrošačka ovisnost

Ispovijest ovisnice o kupovini: 'Čovjek se zaplete i više se ne može izvući...'

Baš ovi dani su pravo doba mučenja za ovisnike osobite vrste: oni ne ovise o drogi ili alkoholu, nego jednostavno „moraju“ nešto kupiti. Zapravo, kupnja je tu redovito nadoknada za druge probleme...
Ilustracija
 Mark Makela / REUTERS

Marlies M. u ovim danima bogato ukrašenih izloga se jedva usuđuje izaći u svoj grad Kaiserslautern. „To mi je već opasno, lako bi se mogla vratiti svojoj staroj navici", priznaje DW-u 57-godišnjakinja. „Zato napišem na papir točno stvari koje trebam, a najbolje i za svaki slučaj idem u kupovinu sa suprugom ili prijateljicom."

Takva potrošačka ovisnost odlično je poznata i psiholozima i još više službenicima banaka, ali zapravo ne postoji kao zasebni psihološki poremećaj. I tu makar posljedice mogu biti kobne: tako je i Marlies M. godinama kupovala sve što je „jednostavno morala" kupiti i nakupila dugova od desetak tisuća eura – a ima i gorih slučajeva. Ali već i taj iznos njoj je bio dovoljan da doživi slom – i ekonomski i tjelesno.

Konačno se odlučila na terapiju i obratila se Službi za ovisnost dijeceze. „To mi je mnogo pomoglo. Sad se mogu kontrolirati", uvjerena je.

Žene u zrelijim godinama, ali pravila - nema

Socijalni djelatnik Christpoh Einig kaže kako nema mnogo primjerenih oblika pomoći u slučaju takve potrošačke ovisnosti. Slično kao i kod drugih ovisnosti često traje previše dugo da pogođena osoba uopće zatraži stručnu pomoć. U većini slučajeva su negdje oko četrdesetak godina stari, a makar je u terapiji dijeceze više žena, od toga lako mogu biti pogođeni i muškarci.

Marlies M. objašnjava kako je u kupovinu kretala obično kad se osjećala loše ili kad je imala nekih problema. Nijemci imaju i izraz „Stresskauf" i tu je jedva gledala što uopće kupuje. Ona se obično zaustavila tek u kupnji živežnih namirnica, ali doista bez mjere: „Ako je na primjer jogurt bio na posebnoj ponudi, kupila bih čitav karton", kaže. Nebrojeno puta se pokazalo: pojeli bi možda dva, tri jogurta, ostalo bi se bacilo. Ali sad shvaća kako je time težila steći i priznanje i naklonjenost ljudi oko sebe: ponekad bi jednostavno poklonila nešto od onoga što je kupila susjedi ili poznanicima.

Kao i kod drugih ovisnosti, pokušavala je kriti svoje ponašanje: ormari u njenom stanu su bili puni stvari koje je kupila i koje nikad nije koristila, ali se bojala uopće pokazati svoju kupovinu. Još je lakše bilo kupovati preko kataloga ili interneta: mnoge internetske trgovine i same nude poveznicu s nekom kreditnom institucijom koja će posuditi novac bez mnogo provjera. „Kod kupovine sam u jednom trenutku bila sasvim happy. Nakon toga mi je bilo zlo", kaže.

Nadomjestak za ljubav?

Ipak, još uvijek joj teško pada to svoje ponašanje nazvati „ovisnošću": „To je psihički poremećaj", objašnjava. Već njena majka je imala neprirodan nagon kupovati stvari i to je valjda naslijedila. Marlies M. objašnjenje vidi i u njenom „djetinjstvu bez ljubavi", kako opisuje. Odrasla je kod djede i bake i misli kako je možda tom nagonu kako „ničeg ne smije nedostajati" sakrivana ljubav za vlastitu obitelj.

Na poslu nisu ništa znali o njenom ponašanju, a i u obitelji je to bio tabu, makar je dva puta imala financijski brodolom. Kad se prije pet godina dogodio i treći slom, a povrh toga je tu došao i problem s alkoholom i dubokim depresijama, došlo je do velikog loma u obitelji. Povod je bila kriva adresa jednog elektronskog pisma još jednog kreditnog zavoda pa je tako to stiglo i do njenog muža. Jer Marlies M. je zatražila još jedan kredit...

„Čovjek se zaplete i više se ne može izvući", kaže. Optužuje i banke: jer one ne žele niti znati da je možda riječ o patološkom ponašanju te mušterije. Točnije, ne žele znati dok se ipak nekako plaćaju dugovi i kamate.

Odlučujuća je bila pomoć njene najstarije kćerke: „Mama, tebi treba pomoć", rekla joj je i sama joj je našla mjesto za terapiju. Preuzela je i kućnu blagajnu, dijeli novac i pomaže joj napisati što je doista potrebno za kuću. U terapiji su je naučili „sustav semafora": mnoge stvari, pogotovo one skupe su „crveno", dakle one ne dolaze u obzir. Druga kategorija je „žuto" i to su stvari koje će si možda kupiti jednog dana. Ali „zeleno" su samo stvari koje stoje na popisu za kupovinu.

Napast je i dalje tu...

Gerhard Raab je ekonomski psiholog i već tri desetljeća istražuje ovu potrošačku ovisnost. Njegovo mišljenje kako je to jedino moguće obuzdati prevencijom: „Već u dječjem vrtiću bi se mališane trebalo početi učiti o vrijednosti novca i kako se ponašati u kupovini". On predaje na Visokoj školi za ekonomiju i društvo u Ludwigshafenu i po njegovim saznanjima je proteklih godina došlo do drastičnog povećanja takvih slučajeva ovisnosti.

Potrebna joj je čvrsta volja kako se ne bi vratila starim navikama, kaže Mariles M. Sad želi pomoći i drugima: u toj dijecezi je prošla obuku kao pomoćnica za slučajeve ovisnosti i sad tamo radi bez plaće. Sad i ona zna: „Pogođeni potrošačkom ovisnošću trebaju potražiti stručnu pomoć i uz pomoć njihove obitelji stvoriti plan za uređenu svakodnevnicu", savjetuje. Ono što je i danas muči je također tipično za sve ovisnosti: ona je svojim ponašanjem izigrala povjerenje njenih najbližih. A to je teško opet povratiti.

Napasti ima i dalje: pogotovo u ovo vrijeme darivanja bi najradije kupila baš sve i svašta. Jer to mnogi od nas vjeruju: što je veća ljubav, to je skuplji poklon. Tu svoju čežnju sad obuzdava i urednim popisom poklona za sve koje želi darovati. Bilo je mnogo križanja i promjena, ali popisa se mora držati. Samo kod njega je „zeleno svjetlo".

Makar bi tako rado kupila "još samo ovu sitnicu"...

-->

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 17:52