EU popustila moćnim lobijima: Što građanima donose izmjene direktive o bijeloj tehnici

Europska bi se javnost vrlo vjerojatno trebala veseliti što će u Europskom parlamentu krajem veljače proizvođače bijele tehnike natjerati da produlje vijek trajanja svojih uređaja, no skrivena pozadina ove priče zapravo nam još jednom otkriva licemjernost zajednice u kojoj živimo.

Znate je, to je ona Europa koja proizvodi automobile od 600 konja, a onda se čudi što ljudi u njima pogibaju; zatrpava tržište cigaretama pa poskupljuje trošarine jer je, kao, zabrinuta zbog raka pluća; svaki list salate pakira u zasebnu foliju, a onda trgovce tjera da na pultove okače natpise “Plastične vrećice koristite štedljivo”.

U tom se smjeru otprilike razvila i priča o nadogradnji takozvane Direktive za ekodizajn, postojeće legislative kojom se želi smanjiti negativan učinak određenih proizvoda, većinom bijele tehnike, na okoliš tijekom ciklusa njegova trajanja, a koja bi potrošačima uskoro navodno trebala donijeti brojne benefite.

Kažem “navodno” jer se višegodišnja rasprava o tome kako kroz “produljenje vijeka trajanja uređaja očuvati okoliš” svela na kozmetičke izmjene, prvenstveno zbog nesposobnosti europske zajednice da se još jednom odupre pritiscima proizvođača aparata koji ostavljaju najveći trag u okolišu.

Prijetilo se u samim počecima proizvođačima bijele tehnike koja se sve ranije i ranije kvari da će im stroga briselska šaka pomrsiti sve konce, no kako ovaj tjedan izvještava BEUC, u Parlamentu EU će se uskoro vrlo vjerojatno usvojiti vrlo light verzija nadogradnje Direktive za ekodizajn kojom će potrošači zapravo dobiti samo mrvice.

Analiza otpada

Konkretnije, izmjene postojeće direktive odnosit će se na samo pet vrsta proizvoda: rasvjetu, TV ekrane, frižidere, vešmašine te suđerice, a najvažnijom odredbom novog paketa mjera proizvođače će se natjerati da rezervne dijelove za ovih pet tipova uređaja na raspolaganju imaju u razdoblju od minimalno sedam do maksimalno deset godina, kao i da proizvođačima omoguće točnu informaciju o tome kako da održavaju, ali i popravljaju svoje uređaje.

Za pritisak na proizvođače kako bi svoje uređaje učinili dugovječnijima zaslužna je bila brižljivo prikupljena europska statistika.

Prema njoj, udio uređaja koji se kvari u razdoblju od pet godina od dana kupnje s 3,5 posto u 2004. godini narastao je na 8,3 posto u 2012., a analiza otpada koji čine mašine za pranje rublja u Velikoj Britaniji nedavno je pokazala da se među njima nalazi čak deset posto uređaja koji nisu stariji od pet godina. Tu je i posebno iritantna praksa proizvođača rasvjete koji su osmislili genijalan model: prodaju lampe s integriranom rasvjetom koju, jednom kad vam crkne svjetlo, treba rastaviti i baciti - te kupiti kompletno novo rasvjetno tijelo.

- Kupite integrirano svjetlo, uskoro vam na tržištu neće niti biti drukčije rasvjete - uvjeravala me prije koji mjesec jedna prodavačica kad sam u trgovinu došla kupiti lampu za kupaonicu.

Teško je shvatiti kako to integrirana rasvjeta točno ide ruku pod ruku s očuvanjem okoliša, ali budući da je EU kapitulirala pred moćnim lobijima, isto ćemo pitanje postavljati desetljećima.

Koliko je Europa doista odlučna u borbi za očuvanje okoliša, a onda i prava potrošača, najbolje pokazuje usporedba prvotnih izmjena koje su trebale ući u Direktivu o ekodizajnu u odnosu na one koji će na kraju završiti na stolu EU parlamentaraca, i to nakon uvjerljivog pritiska najvećih proizvođača tehnike.

Recimo, draft izmjena vezanih uz mašine za pranje rublja i posuđa iz kolovoza 2018. godine proizvođačima je nametao obvezu da uređaje naprave lako rastavljivima za potrebe njihova popravka, ali i da za potrebe neovisnih servisera pripreme detaljne upute kako rastaviti uređaj i doći do dijelova koje treba zamijeniti, zajedno s popisom alata koji je potreban za rastavljanje proizvoda.

Inicijativa je bila hvalevrijedna, no u listopadu iste godine sadržaj tog drafta naglo je promijenjen pa se u njemu sada spominje samo obveza proizvođača da uređaje naprave lako rastavljivima za potrebe recikliranja (ali ne i popravaka), a nije više nužno ni da se za neovisne servisere pripreme upute za zamjenu dijelova.

Ovlašteni servisi

Slična je sudbina zadesila i segment rasvjetnih tijela: prijedlog iz kolovoza prošle godine propisivao je obvezu da se žarulje mogu mijenjati bez zamjene kompletnog rasvjetnog tijela, no cijela je stvar u listopadu iz tog dokumenta isparila pa će ubuduće uklanjanje žarulja bez uništavanja rasvjetnog tijela trebati biti dostupno isključivo nadzornim tijelima, ali ne i potrošačima.

Zapelo je i na frižiderima - prvotnim izmjenama proizvođače se htjelo natjerati da rezervne dijelove na raspolaganje stave i potrošačima kako bi ih sami mogli mijenjati, no i pred tim se posustalo pa će dijelovi morati biti dostupni isključivo ovlaštenim servisima.

Koliko je to apsurdno, najbolje pokazuje činjenica da proizvođači frižidera potrošačima ne dopuštaju da sami izmijene žaruljicu u svojem uređaju, nego su za to dužni pozvati majstora i sve skupa fino platiti. A isto ćemo, čini se, u naslijeđe ostaviti i svojim unucima...