“Republika Hrvatska se ulaskom u Europski mehanizam deviznih tečajeva (ERM II) sve više približava preuzimanju eura kao službene valute. Međutim, dok se Hrvatska priprema za preuzimanje eura, niz inovacija u sferi financijskih tehnologija potakao je Europsku središnju banku (ESB) na razmatranje radikalne inovacije u obliku izdavanja takozvanog digitalnog eura – virtualne valute ESB-a. Digitalni euro predstavlja svojevrstan odgovor na razvoj kriptoimovine i rastuću ulogu virtualnih valuta diljem svijeta, naročito onih iza kojih stoje snažne institucije poput kineske centralne banke”.
Ovim riječima osvrt o projektu “digitalni euro” započinju doc. dr. Šime Jozipović, nositelj Jean Monnet katedre za financijsko i gospodarsko pravo pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i doc. dr. Marko Perkušić, član te Jean Monnet katedre koja djeluje pri Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu. Inače, „Jean Monnet Chair“ katedra je od posebnog europskog značaja, financirana iz sredstava Europske unije, čije osnivanje odobrava Europska komisija.
Europska središnja banka (ESB) potvrdila je sredinom srpnja kako pokreće projekt digitalnog eura, prvo kreću s istraživanjem o mogućem izgledu digitalnog eura, koja će započeti u listopadu 2021. i trajati približno dvije godine.
“Surađivat ćemo s Europskim parlamentom i drugim europskim donositeljima odluka te ih redovito obavještavati o svojim saznanjima. Uključit ćemo i građane, trgovce i industriju plaćanja”, izjavio je član Izvršnog odbora ESB a Fabio Panetta.
Od te objave ESB-a posljednjih tjedan dana intenzivirale su se rasprave oko kriptoimovine, a nekoliko dana prije Hrvatska narodna banka (HNB) upozorila je na rizike koji nastaju za korisnike prilikom korištenja novih i inovativnih tehnoloških rješenja, prvenstveno kriptoimovine, kojima se mijenjaju ili oponašaju postojeći financijski proizvodi i usluge.
“HNB je nedavno pozvala na oprez u vezi tzv. kriptoimovine koja obuhvaća kriptovalute, ali i kriptotokene i druge vrijednosti izražene kroz blockchain tehnologiju. Centralna banka kritizira da kriptoimovina nema pokriće, niti je pod sustavnim nadzorom nekog regulatornog tijela, te je podložna špekulacijama”, podsjećaju splitski stručnjaci sa Jean Monnet katedre koje smo pitali za stručno mišljenje oko tematike kriptovaluta i položaja središnjih banaka.
Kako bi bolje objasnili po čemu se kriptoimovina razlikuje od nekih drugih oblika investiranja, povukli su paralele s dionicama i obveznicama.
“Dok dionice između ostalog daju imatelju pravo sudjelovanja u dobiti nekog trgovačkog društva, a obveznice ovlašćuju imatelja da naplati određeni iznos novca primjerice od neke države ili korporacije, kriptoimovina često ne daje imatelju neka posebna prava u odnosu na točno određenu osobu”, pojašnjavaju dr. Jozipović i dr. Perkušić.
Dodaju kako postoje naravno i iznimke od tog pravila, između ostalog kod nekih oblika tzv. tokenizacije, gdje se određena osoba obvezuje otkupiti kriptotokene pod točno određenim uvjetima.
“Međutim, glavna vrijednost koju zagovornici kriptoimovine vide, ne nalazi se u nekom pravnom zahtjevu za isplatom, već u tzv. mrežnim efektima. Naime, što više ljudi pristane koristiti sustav Bitcoina ili Etherium mrežu, to će sustav biti korisniji, potražnja veća, a time i vrijednost pojedinog bitcoina ili ethera veća. Često se ovdje i povlače usporedbe s Facebookom. Vrijednost Facebooka je prije svega u broju korisnika. Bez obzira koliko je novca Google investirao svojevremeno u vlastitu društvenu mrežu, nije uspio konkurirati Facebooku zbog snage postojećih mrežnih efekata. Valja međutim sačekati koliko će snažno predmetni mrežni efekti uistinu doprinijeti održavanju vrijednosti određene kriptoimovine, a u kolikoj mjeri će nove tehnologije promijeniti preferencije korisnika “ ističu splitski stručnjaci.
Nadalje, reći će kako zagovornici kriptoimovine također upozoravaju i na neke nedostatke tradicionalnog bankarskog financijskog sustava. Tako zagovornici kriptovaluta i s njima povezanih novih tehnologija ističu značaj decentralizacije, te kritiziraju da su i bankovni depoziti samo dijelom zaštićeni u slučaju stečaja banke.
“U ovome kontekstu možemo ukazati na primjer nedavnog slučaja propasti njemačke Greensill banke. Propašću ove njemačke banke, naročito poduzetnici, imatelji velikih depozita, ali i gradovi i općine, ostali su trajno bez značajnih pologa. Rješenje ovakvih i sličnih problema zagovornici kriptoimovine vide upravo u sustavu decentraliziranih financija (tzv. De-Fi). Decentralizirane financije se temelje na blockchain tehnologiji, te redovito integriraju razne oblike kriptoimovine, kako bi se bavili pružanjem financijskih usluga bez centralnog organa koji kontrolira transakcije. Na ovaj način se sprječava da bilo koji pojedini subjekt, pa tako i banka, ima kontrolu nad kriptoimovinom. Međutim, upravo u nedostatku odgovorne osobe odnosno institucije, HNB kao i cijeli niz drugih centralnih banaka vidi rizik za korisnike sustava", objašnjavaju dr. Jozipović i dr. Perkušić.
Kriptovalute, kazuju također, svakako nude niz prednosti u odnosu na neka tradicionalna sredstva plaćanja, u određenoj mjeri štite privatnost korisnika, često omogućavaju brže i povoljnije međunarodne transakcije, te je dio njih i programibilan, odnosno može se koristiti u sklopu pametnih ugovora.
“Programibilnost ne znači ništa drugo, nego da se transakcije mogu vezati uz određeni računalni kod koji, ovisno o predodređenim pokazateljima, izvršava ili ne izvršava transakcije. Jednostavan primjer bio bi ugovor kojim se definira da ako vrijednost zlata na burzi u New Yorku padne prije 15. rujna 2021. ispod 1700$ po unci, izvršit će se isplata s 100 ethera s računa 1 na račun 2. Međutim, mogućnosti u ovome segmentu gotovo su neograničene. Neki sustavi već danas omogućavaju da se založe ili pozajme kriptovalute, a za očekivati je da će se razvojem ovog sektora otvoriti mogućnost sklapanja izrazito složenih ugovora bez potrebe za znatnim troškovima transakcije ili neutralnom trećom stranom poput banke, javnog bilježnika i sl.”, pojašnjavaju stručnjaci sa Jean Monnet katedre za financijsko i gospodarsko pravo u Splitu.
“Kako dakle ovakva tehnološka rješenja nude niz prednosti, a s ciljem održavanja globalno dominantnog značaja svojih domaćih valuta, mnoge centralne banke danas razmatraju stvaranje vlastitih virtualnih valuta. Upravo je Kina pokrenula opsežni pilot projekt "digitalni yuan". Najmoderniji mobiteli marke "Huawei" tako već danas imaju instalirane komponente koje bi trebale u budućnosti dopuštati da bilo kada i bilo gdje plaćate sa digitalnom kineskom valutom izravno putem mobitela”, kazuju dr. Jozipović i dr. Perkušić dodajući kako bi takvo širenje sustava plaćanja putem yuana svakako doprinijelo jačanju značaja kineske valute u globalnim okvirima.
Stoga i centralne banke eurozone i SAD-a, čije su valute već danas od globalnog značaja, u svrhu zaštite pozicije američkog dolara odnosno eura, također razmatraju uključivanje u ovu tehnološku utrku. U tom smislu bi, ističu, digitalni euro bio odgovor eurozone na zahtjeve za osuvremenjivanjem europskog platnog sustava.
“Iako digitalni euro nastaje u vrijeme kad i mnoge druge virtualne valute centralnih banaka, on bi se mogao značajno razlikovati od svih drugih rješenja”, također su istaknuli.
Pojašnjavaju kako Europska središnja banka namjerava u skladu s temeljnim zadaćama Europske unije i dalje zaštititi pravo na anonimnost tijekom redovitih (manjih) transakcija, te želi da ujedno postoje i offline načini plaćanja.
“Budući da centralizirani način korištenja blockchain tehnologije praktički isključuje anonimnost njezinih korisnika, te ga trenutno nije moguće učinkovito offline koristiti, digitalni euro bi zbog toga mogao biti sličniji već postojećem elektroničkom novcu nego ostalim vrstama nacionalnih virtualnih valuta. Europska unija je elektronički novac regulirala još devedesetih godina, tako da zapravo već postoji solidna pravna podloga za niz pitanja koja bi se otvarala uvođenjem digitalnog eura. Međutim, digitalni euro predstavlja potpuno novo platno sredstvo koje, iako je digitalno, sa financijskog aspekta ima puno više sličnosti s primjerice gotovinom nego s elektroničkim novcem ili bankovnim depozitom. Upravo zbog toga bi njegovo uvođenje otvorilo i mnoga nova pitanja” - ističu dr. Jozipović i dr. Perkušić.
Obrazlažući to mišljenje, navode kako u EU već postoji detaljno regulirani i u međunarodnoj usporedbi učinkoviti bankovni sustav plaćanja. Uvođenje digitalnog eura bi svakako u bitnome moglo smanjiti naknade korisnicima i potrebe za uslugama banaka. Međutim, isključenje banaka iz ovog sustava, imalo bi, ističu, za posljedicu povlačenje bankovnih depozita, što bi moglo imati snažan utjecaj na količinu novca kojim banke raspolažu za izdavanje kredita.
“Banke su zakonski ograničene izdavati kredite u ovisnosti o količini depozita kojima raspolažu. Smanjenjem depozita ozbiljno bi se moglo dovesti u pitanje moguće kreditno financiranje potreba građana (stambeni krediti, nenamjenski krediti itd.) i poduzetnika (poduzetničko kreditiranje). Nadalje, euro se smatra pouzdanom valutom, pa se zbog toga mnogi širom svijeta odlučuju na čuvanje svoje štednje upravo u eurima. Ovo je manji problem kada je riječ o bankovnim depozitima, međutim, obzirom da bi digitalni euro imao status koji je pojednostavljeno rečeno usporediv s gotovinom, inozemna štednja u digitalnim eurima bi mogla predstavljati ozbiljan problem jer se time gubi kontrola nad stabilnošću tečaja”, kažu stručnjaci sa splitskog Sveučilišta.
Stoga ESB mora, obrazlažu nadalje, osmisliti način kako implementirati digitalni euro, uzimajući u obzir moguće negativne učinke na postojeći financijski sustav i prekogranične učinke. Stoga ESB trenutno i razmatra načine uvođenja digitalnog eura, a da pri tome ne ugrozi stabilnost eura i financijskog tržišta.
“Za očekivati je da će ESB ići u smjeru uključivanja financijskih institucija kao posrednika u ovaj sustav. Također je vjerojatno da će uzeti u obzir i moguća ograničenja količine digitalnih eura koje pojedinac može imati. Kada bi se premašio navedeni iznos, višak bi se ili pretvorio u bankovni depozit ili bi se na njegovo dugoročno nekorištenje plaćala negativna kamatna stopa”, procjenjuju dr. Šime Jozipović i dr. Marko Perkušić.
Obzirom da još nije jasno kako će u konačnici izgledati digitalni euro, pa čak nije ni sigurno da će ga ECB uvesti, jasno je, ističu također, da on i dalje neće ispunjavati neke funkcije kriptovaluta.
“Digitalni euro će u određenoj mjeri biti centraliziran, barem veće transakcije će se moći pratiti, te će zasigurno biti sustavno reguliran. Iako bi digitalni euro mogao unaprijediti platni sustav Europske unije, te doprinijeti sigurnosti, brzini i učinkovitosti plaćanja u EU, jasno je da će i dalje postojati snažan interes za decentraliziranim kriptovalutama. Štoviše, za očekivati je da će i dalje inovacije na području decentraliziranih financija dodatno poticati i razvoj europskog financijskog sustava”, ocjenjuju splitski stručnjaci.
Završno su se osvrnuli i na ulogu Europske komisije i Europskog parlamenta u regulaciji kriptoimovine i platnih sustava. Te europske institucije, naime, posebno brinu o zaštiti potrošača (korisnika) ali i nekim sustavnim ciljevima poput sprječavanja pranja novca.
“Iako EU u interesu zaštite potrošača ali i europskog tržišta u cijelosti kroz niz novih pravnih akata, poput Direktive (EU) 2015/2366, Direktive 2009/110/EZ, Direktive (EU) 2018/843, Uredbe (EU) 2015/847, itd., nastoji regulirati ovu sferu, upravo decentraliziranost sustava ograničava doseg europskog prava. Međutim, mogući manjak regulacije financijskih tehnologija vezanih uz kriptovalute mogao bi doprinijeti agilnijem razvoju ovoga sektora. Stoga valja zaključiti da bi digitalni euro mogao imati svoje mjesto kao pouzdano novo digitalno sredstvo plaćanja, što međutim ne bi trebalo zakočiti razvoj i napredak kriptovaluta, čiji se dizajn, svrha i funkcionalnosti jasno razlikuju od digitalnog eura”, istaknuli su doc. dr. Šime Jozipović i doc. dr. Marko Perkušić sa Jean Monnet katedre za financijsko i gospodarsko pravo sa Sveučilišta u Splitu, osvrćući se na projekt „digitalni euro“ i propitujući uvodi li eurozona vlastitu virtualnu valutu.
