Prošloga je mjeseca propao deseti pokušaj države da u privatne ruke prebaci tvornicu obuće Meiso iz Goričana u Međimurskoj županiji, koja će tako do daljnjega ostati jedan od posljednjih ‘bastiona’ državnog vlasništva u prerađivačkoj industriji.
Otkud, prije svega, država kao vlasnik tvornice obuće koja ne predstavlja ni strateški, ni vojni, ni neki drugi prihvatljiv javni interes? Odgovor seže u rane devedesete godine prošloga stoljeća i odluku države predstavljene u HDZ-u koji je pod vodstvom Franje Tuđmana zasjeo na vlast nakon demokratskih promjena, da se kroz pretvorbu i privatizaciju proglasi vlasnikom kompletne industrije u zemlji po političkoj zamisli, a bez ikakve suvisle ekonomske ideje i plana što i kako dalje kad se prijenos vlasništva s radnika na središnju vlast obavi.
Haix bez ponude
Tako je i u Meisu iz Goričana država u pretvorbi uzela 78 posto vlasništva, a radnicima ostavila 22 posto, s ‘malom razlikom’ što su radnici svoj dio vlasništva, prema podacima koje smo dobili u Meisu, otplatili s 3,8 milijuna kuna. Država je, pak, svoje vlasništvo u tvrtki iz Goričana uzela po pretvorbenom automatizmu bez naknade.
Vlasnički odnos u Meisu uspostavljen u pretvorbi održao se do dana današnjeg, odnosno do najnovijeg pokušaja države da proda svoje vlasništvo kojeg je uzela bez ikakve svrhe i sada ne zna što će s njim. No, kao ni na prethodnih devet, ni na najnovijem privatizacijskom natječaju za Meiso, kako doznajemo u državnom Centru za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji je u ožujku ove godine oglasio prodaju 78,86 posto dionica Meisa, nije zaprimljena nijedna ponuda privatnih investitora. I to unatoč činjenici da je država bila spremna prodati svoje vlasništvo u Meisu za jednu kunu, ali uz obavezu novog vlasnika da vrati dug CERP-u od 18 milijuna kuna i tvrtku dokapitalizira s deset milijuna kuna.
U CERP-u doznajemo kako je tvrtka Haix obuća iz Goričanu obližnje Male Subotice otkupila natječajnu dokumentaciju, ali ni ona nije dala ponudu. Haix iz Male Subotice je, inače, tvrtka kćer njemačke istoimene korporacije iz Mainburga u Bavarskoj koja, osim u Hrvatskoj, ima pogone i u SAD-u. Haix je i jedan od glavnih poslovnih partnera Meisa. Pokušali smo u Haixu doznati zašto nisu dali obvezujuću ponudu na spomenutome natječaju, no poručeno nam je da u tvrtki traje kolektivni godišnji odmor do sredine kolovoza.
Nema pomoći, samo zajmovi
Prvi put država je pokušala prodati Meiso početkom 2002., a pokušaj koji je prethodio ovogodišnjem, zabilježen je u veljači 2015. Na pitanje zašto nema interesa za Meiso i kakvi su izgledi da se u daljnjim pokušajima privatizacije pronađe vlasnik, predsjednica Uprave te tvrtke Liljana Dominić uputila nas je na državu kao vlasnika. Za nju Meiso ima perspektivu.
- Od samoga osnutka 1978. Meiso je orijentiran na inozemno tržište, prvenstveno putem lohn poslova, u Austriju i Njemačku, što je i danas slučaj. Naša najveća snaga su radnici, s višegodišnjim iskustvom i posebnim znanjima stečenima kroz brojna prihvaćanja novih tehnoloških i rješenja vezanima uz kvalitetu. Naši dugogodišnji inozemni poslovni partneri, svjetski poznate tvrtke Haix i Paul Green prepoznali su naše kvalitete i dali svoje potpuno povjerenje našim menadžerima i radnicima - ističe predsjednica Uprave Meisa. Na pitanje kakva je trenutna poslovna situacija u tvrtki, Ljiljana Dominić kaže kako je u prvih šest mjeseci ove godine ostvaren prihod od 11 milijuna i 600 tisuća kuna, dok su rashodi bili 100 tisuća kuna veći od prihoda.
Prema podacima Financijske agencije, Meiso je prošlu godinu završio s gubitkom od milijun i 790 tisuća kuna. Od 25 milijuna kuna lanjskog prihoda, koliko Meiso planira i za ovu godinu, 14 milijuna i 500 tisuća kuna je izvoz. Tvrtka, prema Fini, nije u blokadi.
- Plaće 370 zaposlenih prosječne starosti od 46 godina isplaćuju se svakog petnaestog u mjesecu, u prosječnome iznosu od tri tisuće i 564 kune, što je malo iznad državnog prosjeka u kožarskoj industriji. Ove godine imali smo prirodan odljev iz tvrtke od tridesetak djelatnika. Budući da je naš cilj zadržati kontinuitet na lohn poslovanju uz daljnji razvitak proizvodnje, za to su nam potrebni novi djelatnici, a ne moram posebno ni isticati da imamo, kao i svi, problem pronalaska novih, kvalitetnih radnika - referira predsjednica Uprave goričanske tvrtke.
Kada je u pitanju odnos Meisa s državom kao vlasnikom, Liljana Dominić upozorava kako iz državnog proračuna nikada nisu primili ni kune nepovratne pomoći, niti je država kao vlasnik investirala u pogone, opremu i održavanje tvrtke. Sve investicije, kaže, išle su iz prihoda tvrtke.
- Meiso je u državni proračun samo u posljednjih deset godina uplatio 85 milijuna kuna doprinosa - navodi naša sugovornica.
Posebno poglavlje odnosa Meisa s državom su pozajmice koje je primio od CERP-a.
- Na zajmove CERP-a Meisu su obračunavane puno veće kamate od prosječnih na tržištu. Kamate su prerasle glavnicu i idu u nebeske visine, Meiso ih ne može platiti iz tekućeg poslovanja, a ne može ih platiti ni u predstečajnom postupku koji se stalno potura kao rješenje - tvrdi predsjednica Uprave Meisa. U prilog svojim tvrdnjama navodi da je Hrvatski fond za privatizaciju kao predšasnik današnjeg CERP-a, Meisu 2006. posudio tri milijuna i 70 tisuća kuna, a dvije godine kasnije pet milijuna kuna. Sada te pozajmice iznose u ukupnom dugovanju Meisa prema CERP-u 18 milijuna i 730 tisuća kuna.
S obzirom na navedene podatke, ispada da je Meisu na glavnicu od osam milijuna i 114 tisuća kuna, obračunano kamata od preko deset milijuna kuna.
- Mi smo svjesni svoje obveze, no inzistiranje na otplati pozajmice znači i prestanak rada Meisa, iako je u posljednjih deset godina u državni proračun tvrtka uplatila četiri puta više novca od duga CERP-u koji je stvoren na opisani način - upozorava Ljiljana Dominić, dodajući u prilog svojoj tvrdnji da Meiso ne bježi od duga prema CERP-u, dva prijedloga za rješenje duga koji je tvrtka odaslala državi.
Prvi prijedlog, navode iz Meisa, iz 2014. rađen je prema smjernicama Vlade o restrukturiranju dugova poduzetnika prema državi i svodio se, među ostalim, na otpis dijela duga. Godinu dana kasnije tvrtka je uputila drugi plan preustroja kojim je predlagano pretvaranje duga u temeljni kapital Meisa.
- Oba prijedloga CERP je odbacio kao neprihvatljiva - kaže Ljiljana Dominić koju je CERP proljetos pokušao smijeniti ili, kako je to službeno formulirano, nije joj produljio mandat. U svakom slučaju, CERP je postavio pa smijenio Sinišu Bogomoleca s mjesta direktora Meisa. Radnici Meisa su se usprotivili odluci države da umjesto Ljiljane Dominić na čelo tvrtke instalira Bogomoleca, pa je CERP svoje imenovanje Bogomoleca povukao.
- Dana 30. svibnja 2019. godine Siniša Bogomolec odustao je od preuzimanja funkcije direktora Društva. Slijedom svega gore navedenog, a vodeći računa da se radi o Društvu u većinskom državnom vlasništvu sa 400 zaposlenih, 19. lipnja 2019. godine donesena je Odluka Upravnog vijeća CERP-a kojom se prihvaća prijedlog ravnatelja CERP-a za imenovanje Snježane Dominić kao direktora Društva na razdoblje do šest mjeseci - poručeno nam je iz CERP-a.
Radnici su volontirali
Prosvjedi radnika u korist Ljiljane Dominić ne čude kada se zna da je dugogodišnja predsjednica Uprave zapravo ‘dijete’ tvrtke. U Meisu je od 1979., prošla je sve razine rada, od šivačice, tehnologice, direktorice pogona, članice Nadzornog odbora u ime radnika, do predsjednice Uprave. Za njezin ostanak na čelu tvrtke izjasnili su se, osim radnika, i mali dioničari, i sindikati i lokalna zajednica.
Ljiljana Dominić tvrdi kako je dosadašnjim vođenjem tvrtku spasila od propasti.
- Po preuzimanju Meisa zatekla sam tvrtku u gubicima, sa skladištima punim ‘škart’ robe i najavama stečaja. Stvorila sam tvrtku koja radi u punom kapacitetu, redovito izmiruje svoje obveze te je otplatila dugove prema dobavljačima koje su stvorile ranije uprave. Dugovalo se i bankama i osiguravajućim društvima, kao i za doprinose i PDV državi. Sve smo to izmirili. Za moga mandata zaposlili smo 240 novih djelatnika - navodi predsjednica Uprave Meisa. Smatra kako neće biti uspješne privatizacije sve dok se Meisu ne skine s vrata dug CERP-u.
- Mislimo da je država restrukturiranjem duga prema nama u obvezi pomoći, jer su se radnici kao mali dioničari sa svoje strane itekako žrtvovali da bi se tvrtka održala. Osim 3,8 milijuna kuna koliko su kao mali dioničari platili za vlasništvo u vlastitoj tvrtki, radnici su u počecima rada tvrtke, do 1983. financirali razvoj tvrtke iz svog dohotka u visini tadašnjih 2000 njemačkih maraka, a prije zapošljavanja bili su obvezi odraditi tri mjeseca besplatno, volontirajući. To su bili uvjeti za zapošljavanje u Meisu. Tko ima pravo uništiti sve što su radnici uložili u Meiso kroz otvaranje stečaja ili predstečaja? - pita se predsjednica Uprave goričanske tvrtke.
Za sudbinu tvrtke iz Goričana zacijelo je od značaja ovih dana u Jutarnjem listu objavljeni plan Vlade o ubrzanoj privatizaciji preostaloga državnog vlasništva u tristotinjak tvrtki. Nema sumnje da će investitorima opet biti ponuđen i Meiso, s velikom vjerojatnošću da će i jedanaesti pokušaj prodaje imati ishod kao i svi prethodni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....