Poslove vode iz hotela, smještaj plaćaju 90 eura dnevno, evo gdje im je računica

Michael Alexander i Felicitas Maria Grandits već dulje od pola stoljeća dolaze na Makarsku rivijeru, jedno su vrijeme odmarali u Brelima, a sada već godinama biraju Bašku Vodu. Međutim, od "običnih" vjernih turista koji ne zaobilaze Bašku Vodu jer se tu osjećaju kao doma naše sugovornike razlikuje nekoliko detalja, piše Slobodna Dalmacija.

Prvi je činjenica da oni zapravo ne ljetuju u Baškoj Vodi, prije bi se reklo da tu zimuju, provodeći po šest mjeseci godišnje u ovom, kako oni sami kažu, ljupkom mjestu na Rivijeri "s alejom palmi kakvima se ne može pohvaliti niti famozna Azurna obala".

Drugo, majka i sin Grandits ne odsjedaju u apartmanu nego u hotelu "Slavija" gdje za 45 eura dnevno svako od njih ima sobu s prekrasnim pogledom, balkonom, polupansionom i svim ostalim sadržajima koje hotel nudi, pa bi se moglo reći da je "Slavija" ujedno njihova vikendica.

Treće, kako je već razvidno da Grandits (iliti Grandići kako ćemo ih nazvati, a ovaj "prijevod" rastumačit ćemo u okviru uz tekst) ne provode godišnji odmor u Baškoj Vodi, pitate se vjerojatno kojim poslom dolaze ovdje na šest mjeseci.

Naši sugovornici, naime, tu ne samo da uživaju, nego i rade, pa je Michaelova hotelska soba pretvorena u ured, dok su na dijelu kreveta gospođe Felicitas rasprostrti papiri od knjigovodstva.

Naposljetku, naši sugovornici zanimljivi su nam bili iz još jednog razloga, naime, doznali smo da korijene vuku od Habsburga i da imaju plemićko porijeklo, što je samo djelomično točno, jer plemićko porijeklo tek treba papirnato dokazati.

Priče postoje, ali papiri koje svjedoče o tome da su im preci bili plave krvi izgorjeli su, kažu nam, u ratu zajedno s arhivom.

- U Austriji, u jednom poznatom skijalištu udaljenom na sat vremena od Salzburga, kupili smo svojedobno kuću koja se prostire na 500 metara četvornih, s okućnicom od 1500 kvadrata. A pola godine živimo ovdje, u hotelskoj sobi, i ništa nam ne manjka.

Često se događa da rezervacija nakon pet-šest mjeseci istekne i onda zaključimo kako smo prekratko bili i produljimo boravak za još tjedan dana - smije se Michael, pokazujući nam sobe u kojima borave pola godine.

Nisu uvijek u istoj sobi, ali uvijek je, dakako, to soba s pogledom na more, na rivu i čuveni niz palmi koje gospođa Felicitas smatra tako jedinstvenima. Ne samo palme, ona veli da je cijela priroda upravo čudesna i, premda se značajno promijenila od početka 50-tih kad je prvi put došla u Bašku Vodu, tvrdi kako je i dalje ovdje jako puno zelenila i prirodnih ljepota.

Gastronomija izvrsna, ljudi još bolji

Poseban im je i porat, i to ne samo od Baške Vode nego svih malih mjesta na Rivijeri. Michael dodaje kako je gastronomija izvrsna, a ljudi još bolji. Iako intervju nismo vodili na hrvatskom jeziku, Michael zapravo dosta dobro govori naš jezik i jako dobro ga razumije. Reklo bi se, pravi je Baškovođanin, a kako i ne bi bio, kad ovdje dolazi od svoje druge godine.

Majka Felicitas Maria prvi je put na Makarsku rivijeru došla 1952. godine. Dakle, prije gotovo šest desetljeća. I tada je tu bio hotel "Slavija", ali onaj stari. Gospođu Grandits u naš je kraj doveo posao, bila je direktorica tada najveće austrijske putničke agencije za bivšu Jugoslaviju.

Za vrijeme razgovora pokazuje nam vizitku iz 1952. koju je nedavno sasvim slučajno presavinutu pronašla u jednom starom kožnatom kuferu kupljenom u Sloveniji. Jako dobro poznaje lokalni turizam, lokalne ljude i običaje.

- Sjećam se General Zagreba, Putnika Split, Putnika Zagreb. Obilazila sam sva ta mjesta, upoznavali su me s Dalmacijom, a do Zagreba se trebalo putovati vlakom. Nije bilo aviona tada - prisjeća se gospođa Grandits dodajući kako je ovaj kraj toliko fascinantan i bajkovit da je kraljica 30-tih godina u Brelima željela izgraditi dvorac.

Kao spomen na ta vremena naša sugovornica čuva brojne plakate i propagandne materijale, a nabraja imena svojih suradnika iz "onih vremena", pa navodi Ivu Divića, Žarka Kristića, Juru Josipovića...

Turizmom se i danas bave. Grandits imaju putničku agenciju i nautičku školu. Vilu u Alpama su kupili nakon što je njihova agencija u Beču opljačkana usred bijela dana. Beč, veli Michael, već neko vrijeme nije ono što je bio.

Sedam mjeseci snijega i leda

- Kad smo se odlučili za kupnju kuće na udaljenosti sat vremena od Salzburga, nisam razmišljao da je sedam mjeseci u godini snijeg i led. Na proljeće i ljeto je lijepo, okruženje krasi prelijepo jezero, planine... Ali zimi je užasno hladno i ovdje je puno, puno ugodnije. I k tome, ja ne skijam - kaže Michael.

Pitam ga lovi li ribu, kao pravi Dalmatinac. Smije se, šapće kako je ipak kupi na koćama u Makarskoj. I kao doma, odnese je u kuhinju hotela "Slavija" te zamoli kuhara da ju baci na roštilj.

- Ovdje se osjećam kao kući. Hotel je baš po mjeri, pravi butik hotel s visokim standardima, koji ima sve sadržaje koji su nam potrebni. I hrana je izvanredna. Što je najvažnije, hotel radi cijele godine.

Lijepo je posjetiti nova mjesta, ali kad negdje planiraš ostati dulje vrijeme, odlično je ako tu poznaješ ljude. Da mi bilo što zatreba, u Baškoj Vodi imam prijatelje i mogu ih zamoliti za pomoć - kaže Michael.

U ratu je Michael pomagao Hrvatskoj koju je posjećivao i za vrijeme ranih 90-tih. Dopremao je lijekove u Zadar i u KBC Rijeku.

Sigurnost trebamo više isticati

Za svoje humanitarne aktivnosti dobio je, ponosno će, medalju Hrvatski domoljub od udruge veterana Hrvatski domobran. U Hrvatskoj se općenito osjećaju ugodno, Michael naglašava kako su sigurnosni uvjeti iznimno važni i da se to više treba naglašavati u turističkoj promociji.

Božićni sajam u Zagrebu jedini je koji bi preporučio prijateljima, a sretan je što se kod nas može šetati i u kasnim noćnim satima bez bojazni da će vas netko napasti.

Zaobilazite li špicu sezone ili i tada svratite do Baške Vode?

- Kako vodim nautičku školu, onda obično ljeti budem u Rijeci gdje se te škole u zadnje vrijeme organiziraju. Ja ne vidim razloga da se ne organiziraju i ovdje, jer se auto-putem za čas stigne. Kada bi bilo interesa, bio bih sretan da i ljeti mogu biti u Baškoj Vodi - veli Michael koji nema neki poseban stav prema masovnom turizmu na Rivijeri.

Kaže kako postoje mjesta na kojima se to može izbjeći i ona na kojima ne, ali tvrdi kako ne treba bježati od toga.

- Ni Francuska nema samo "high class" turizam. Ima tu mjesta i za jedno i za drugo. Jedino čega se treba paziti je zagušenost koja se događa zbog velikih kruzera, to što se događa u Dubrovniku nije dobro - zaključuje Michael.

Njemu i majci u "Slaviji" gužve definitivno nema, a nema ni u Baškoj Vodi, barem do Uskrsa. Nema za aktere naše priče ni stresa. Kad Michaelu kažemo kako Hrvati takav stil života teško mogu pojmiti, on se nasmije jer majka i on po svoj prilici dolaze zbog onog faktora X u Dalmaciji poznatog pod motom "ko to more platit" koji ga je osvojio još u ranom djetinjstvu.

I dok ta utješna uzrečica u našem narodu živi kao retoričko pitanje s odgovorom koji visi u zraku ispunjenim mirisom borovine, prošaranom sunčevim zrakama i otežalom od mediteranske fjake, u priči o Grandićima, ovim neobičnim turistima koji su Bašku Vodu izabrali za ladanje, odgovor se ipak nudi.