Plan je jednostavan. Tobože založiti bicikl, plaćen više od 3000 kuna u dućanu, i provjeriti koliko za njega možemo dobiti u zagrebačkim zalagaonicama te kako zalog i otkup funkcioniraju na domaćem tržištu. S obzirom na to da je u Zagrebu u zadnjih godinu dana izniklo nekoliko pawn shopova u američkoj maniri, od Kvatrića, Zvonimirove, preko Centra, računali smo da neće biti problem, barem u jednoj, iskamčiti 2000 kuna za moderni, sportski bicikl marke Kona.
Preko puta Importanne galerije ugurali smo bicikl u prvu poslovnicu gradske zalagaonice i pristojno pričekali dok gospodin ispred nas pokušava “utopiti” televizor uvjeravajući mlađahnu, ali nimalo neiskusnu procjeniteljicu iza pulta da je to novi model, star tek tri godine, priznajući usput da za njega nema račun. Nakrcan prostor zalagaonice najlakše je opisati kao osebujan spoj staretinarnice i draguljarnice.
Ulaze srednjoškolci
Uglancane Fender električne gitare izložene su na ulazu, mobiteli i fotoaparati stoje osvijetljeni u staklenim vitrinama s lijeve strane, a nasuprot njima cakle se skupi satovi, zlatni pečatnjaci i kovanice koji tjeraju kupca da se pošteno zagleda ne bi li na sitnim ceduljicama razabrao cijene od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća kuna. Kroz zalagaonicu sramežljivo korača i jedan srednjoškolac koji, nakon malo nervoznog razgledavanja, upita primaju li na otkup gramofonske ploče. Kratkim “nažalost, ne” ostao je bez priželjkivanog vikend-džeparca. Nakon temeljitog istraživanja procjeniteljica je napokon otkrila da je gospodin s TV-om zapravo donio “starudiju” iz 2003. godine pa je dobio pristojnu odbijenicu.
- Primate li u zalog bicikle? - upitam konačno.
- Naravno! - odgovori djevojka obilazeći oko pulta i vadeći mobitel. Zatraži me da pridržim bicikl dok ona poslika ramu, serijski broj bicikla, mašinice, kočnice i zupčanike. Slike, veli, šalje u WhatsApp grupu, gdje ostali kolege procjenitelji iz drugih poslovnica, ali i pokoji stručnjak za biciklizam, diskutiraju i daju svoje mišljenje, a sve se to uzima u obzir prilikom formiranja konačne ponude.
- Koliko tražite za njega? - upita rutinski.
- S obzirom na to da sam ga prije tri godine platio 3300 kuna u Ciklocentru, ne bih išao ispod 2000 kuna - govorim samouvjereno svjestan da je psihološki rat već počeo.
- Mislim da će ponuda biti puno manja - veli djelatnica dajući mi odmah do znanja da se ne nadam previše. Pitala je i imam li račun. Stiže poruka na WhatsAppu.
- Da, naša ponuda za zalog je 800 kuna, ali ako ga želite prodati, mogli bismo ga otkupiti za 900 kuna. Ali, morate donijeti račun.
- Je li to zadnja ponuda? Nadao sam se ipak malo većoj cijeni. Pristao bih možda i na 1500 kuna - nagovaram očajno.
- To je zadnja ponuda, ali kada dođete s računom možemo napraviti novu procjenu. Mislim da bi vam u ovom slučaju zalog bio isplativiji jer se možete po njega vratiti - savjetuje nas.
Dvije su, naime, temeljne djelatnosti svake zalagaonice, kako doznajemo, zalog i otkup predmeta. Odlučimo li založiti naš bicikl za 800 kuna, potpisujemo ugovor kojim dobijemo “keš na ruke”, pozajmnicu, ali u roku od 30 dana moramo vratiti tih 800 kuna plus 10 ili češće 20 posto za, kako to oni u branši nazivaju, “rezervaciju”. Zauzvrat, dakle, moramo ukupno platiti 960 kuna po isteku roka kako bismo bicikl dobili natrag ili možemo platiti novu “rezervaciju”, ako nemamo traženi iznos, što će nas, pak, koštati dodatnih 160 kuna, ali nam dati novih 30 dana da smognemo novac. Ne vratimo li iznos na koji smo se obvezali unutar mjesec dana, zalagaonica ima pravo naš bicikl staviti u prodaju i iz toga se naplatiti. U slučaju otkupa, odnosno direktne prodaje, zalagaonica bi nam dala malo više, točnije 900 kuna, ali tada potpisujemo kupoprodajni ugovor kojim jednokratno prodajemo bicikl i on više nije naš.
O financijama ne žele
- Nemojte zamjeriti, ali želimo vidjeti kakvu će nam ponudu dati vaša konkurencija - provociram.
- Slobodno, uvijek se možete vratiti - otpravi nas profesionalno.
Prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj je trenutno između 15 i 20 zalagaonica koje su se otvorile u zadnjih šest godina. Samo Zagreb broji desetak, a većinu drže tri tvrtke koje imaju dvije ili više poslovnica i svako malo otvaraju novu - varaždinski Inter Credo, Gradske Zalagaonice karlovačke tvrtke Pawn Shops i Otkup.hr. Prema dostupnim financijskim servisima, većina tih zalagaonica bilježi višemilijunski godišnji promet, ali vlasnici o tome nisu skloni pričati, kao što su neskloni istupati u medije.
Okušali smo stoga sreću u drugoj zagrebačkoj zalagaonici, koja se diskretno smjestila kraj Zavoda za zapošljavanje, nudeći nezaposlenim prolaznicima suptilnu alternativu. Tamo nas je iza pulta dočekao dvojac zaposlenih, djevojka i mladić, oboje u košuljama i kravatama. Ponudili su okruglih 1000 kuna. Nisu tražili račun, govoreći da i tako moraju napraviti ugovor na kojem stoje podaci prodavača. To znači da, ako je bicikl ukraden, neće biti teško doznati tko ga je zadnji držao. Na naše pitanje kako formiraju svoju ponudu objasnili su nam da klijenti koji donose nešto na otkup ili zalog obično pogrešno vjeruju da se zalagaonice bave procjenom vrijednosti.
- Naša se ponuda temelji na tržišnoj zastupljenosti tog predmeta i potencijalnoj bazi kupaca. Vodimo se zato već izloženim cijenama tog predmeta na internet trgovinama i oglasima kao što su e-Bay, Amazon ili Njuškalo i onda smo sigurni da ne podcjenjujemo ili precjenjujemo predmet - objasnila nam je djelatnica. Otišli smo, a ona je ponudila ponudu 1200 kuna ako se vratimo. kojoj smo zahvalili na ponudi
Da nevidljiva ruka tržišta nigdje nije toliko vidljiva kao u poslovanju zalagaonice potvrdili su nam i vlasnici prve splitske zalagaonice Nikola Mejaš i Boris Januška, koji su svoju poslovnicu na Firulama otvorili 2013. godine, a trenutno drže zalagaonice na dvije lokacije u Splitu. Kažu da se biznis svake zalagaonice, zapravo, temelji na stoljetnom principu lombardnog kredita - pokriće za kredit je zalog neke realne stvari, najčešće zlata, nakita, satova, umjetničke kolekcije ili mobitela.
Blago u podrumu
- Nema tu neke osobite mudrosti. Sve se temelji na cijeni koja može ići u prodaju. Znači, ako neki predmet koji doneseš može postići prodajnu cijenu od 1000 kuna, nama je prihvatljivo da to otkupimo ili primimo u zalog za recimo 800 kuna. Kod većine stvari se vrlo brzo može procijeniti, običnim googlanjem, koliko vrijedi. Primjerice, na Njuškalu se može vidjeti u kojem se okviru cijena kreće, a mi prilikom otkupa moramo voditi računa da je naša prodajna cijena koju stoticu ispod tih na oglasnicima, da bismo bili konkurentni. S druge strane, ima i nekih predmeta koji nam dolaze, a za koje se moramo posavjetovati sa stručnjacima - govori nam.
Prije nekoliko godina, u ruke im je pala vrlo rijetka olimpijska baklja, koja se koristila 1936. godine na Olimpijskim igrama u Berlinu. Budući da je prvi korak u otkupu takvog predmeta potvrda njegove autentičnosti, kontaktirali su restauratore i povjesničare, koji su na temelju analize materijala i gravura na baklji zaključili da to zaista jest original. Baklju, koji su na koncu prodali jednom kolekcionaru za 2000 eura, im je donijela gospođa iz susjedstva koja ju je pronašla zatrpanu dok je čistila podrum.
Na sličan su se način domogli i trenutno najvrednijeg artefakta u svojoj ponudi, knjige Bartola Kašića iz 1640. godine, koju je jedan otočanin našao na tavanu, zamotanu u krpi. Vjeruju da je to jedini primjerak u prodaji, a možda bi se poneki mogao naći u nekim od hrvatskih samostana. Za taj komadić povijesti traže 7000 eura. Za koliko su ga otkupili, naravno, reći će da je poslovna tajna.
- To su rijetki predmeti, kao i primjerice dresovi Hajduka s crvenom zvijezdom iz 50-ih i 60-ih godina ili antikno oružje, kubure, sablje, bajunete. No, glavninu našeg posla zapravo čine tri stvari: mobiteli, satovi i zlato - objašnjava nam Mejaš, dodajući da kad je riječ o mobitelima i satovima moraju biti posebno oprezni. Pametne telefone tako ne smiju ostavljati dugo “na lageru” jer se tehnologija brzo mijenja, pa je otkupljeni ili založeni mobitel za tri mjeseca već stari model. Što se satova tiče, posebno skupocjenih, to je područje na kojem su krivotvorine sasvim uobičajene. Veća je vjerojatnost, kaže Mejaš, da je Rolex donesen na procjenu kopija nego da je pravi.
- Naoko on može izgledati kao pravi, neki čak i izvana izgledaju u detalj kao originali, a razlika se može primijetiti tek kad ga urar otvori i pregleda mehanizam. Znalo nam se događati da na takvim kopijama izgubimo novce pa zato sada imamo suradnike i među urarima - govori.
Prije nego što su proširili svoju mrežu suradnika, najviše među povjesničarima, stručnjacima za umjetnine, drago kamenje, informatičku opremu i sportsku filateliju, i pohvatali sve konce biznisa, Mejaš i Januška priznaju da im je trebalo najmanje godinu dana da shvate što prolazi, a što ne.
- U početku nismo razumjeli što sve možemo uzeti. Normalno, radili smo i greške koje su nas koštale. Uzimali bismo posuđe, beštek, razne slike, printere, skenere. Na kraju smo imali toliko te robe u zalihama, a nismo imali kupaca, pa smo većinu morali baciti - prepričava Mejaš.
Na pitanje o klijentima odgovaraju nam da kroz njihovu poslovnicu prolaze apsolutno svi - od onih s dna društva, umirovljenika, turista pa do sportaša i imućnih kolekcionara, podjednako žene i muškarci.
- Kada imamo neke rijetke artefakte ili umjetnička djela, to nekad i ne stavljamo u prodaju, nego odmah kontaktiramo privatnog kolekcionara kojeg bi to moglo zanimati. To onda nekada završi u njegovim zbirkama, a nekada i oni to prodaju dalje. S druge strane, ljudi koji nose stvari na otkup najčešće su oni kojima se ne da zafrkavati s prodajom preko Njuškala, da ih ljudi zovu, cjenkaju se, pa prodaju nama i mi to obavimo za njih. Zalogu, pak, najčešće pribjegavaju ljudi kojima treba brza pozajmnica, a prema našim iskustvima više od 70 posto njih se na kraju i vrati po založeni predmet. Naravno, i mi pokušavamo biti fer pa uvijek pričekamo još malo izvan roka, posebno ako se radi o nekim obiteljskim, sentimentalnim stvarima - govori.
Smatra da danas ipak o zalagaonicama u svijesti ljudi ne vlada neka negativna slika “zelenašenja”, kako se to nekada vjerovalo. Ljudi su, kaže, shvatili da se radi o trgovačkom poslu, kao i svakom drugom, a najviše zahvaljujući širenju tog posla u Hrvatskoj u zadnjih sedam godina, ali i emitiranjem popularnih američkih reality serija o zalagaonicama na televiziji.
Najpoznatija i najdugovječnija je Pawn Stars, koja zadnjih deset godina prati Ricka Harrisona i njegovu zalagaonicu u Las Vegasu, a koja je poslužila kao inspiracija za naše zalagaoničare. Na tom je biznisu Harrison zgrnuo 13 milijuna dolara.
Kontaktirali smo sve tvrtke, ali na razgovor smo uspjeli pridobiti jedino vlasnika dviju zagrebačkih zalagaonica i mjenjačnica Otkup.hr, mladog Nikolu Vranješa, koji je i jedan od prvih zagrebačkih zalagaoničara. Iako mu je tek 31 godina, on je među prvima u Zagrebu zalagaonicu otvorio 2012. godine, a u biznise se, kaže, ubacio kao i većina ostalih zalagaoničara, počevši s otkupom zlata.
- Sjećate se da je između 2010. i 2012. bio boom tih poslovnica za otkup zlata. Gotovo na svakom ćošku su nicali jer je cijena zlata naglo skočila, a bilo je to i vrijeme financijske krize pa su ljudi masovno dolazili prodavati zlatninu i nakit koji su doma čuvali. Ja sam isto prepoznao taj trend pa sam se ubacio u taj biznis, iako nisam imao nikakvo iskustvo i nemam obiteljski background u zlatarstvu - prisjeća se Vranješ.
Kliker za prodaju
Prepoznao je, otkriva nam, da još otkako je bio klinac, dolazeći iz skromne obitelj iz Sesveta, ima kliker za prodaju. U osnovnoj školi je već kolegama prodavao bilježnice crvenog križa i tako skupljao lovu za užinu. Poslije se prebacio na preprodaju mobitela, a s 20-ak godina i džepnom baždarenom vagom na valu zlatne groznice uletio je u biznis sa zlatom, gdje su već dominirali veliki igrači (primjerice, Auro Domus koji je tih godina otvorio gotovo 200 poslovnica u Hrvatskoj). Vranješ je prvu poslovnicu za otkup zlata otvorio 2010., a kada se zlatni balon, krajem 2012. godine, ispuhao, kako nam je objasnio, htio je ostati u biznisu pa je jednostavno proširio svoje poslovanje u zalagaonicu. S obzirom na to da su otkupi zlata cvjetali u doba recesije, zanima nas može li se govoriti i o zalagaonicama, kojih je u zadnjih šest godina niklo desetak u Zagrebu, a ove godine i lani barem nekoliko, kao prvim vjesnicima neke nove, nadolazeće krize. Zalagaoničari, prema svemu sudeći, trebali bi biti prvi koji će nanjušiti trend prodaje vrijednih stvari za podebljavanje obiteljskog budžeta. Prema Vranješu, ta hipoteza ne drži vodu.
- Situacija je drugačija, rekao bih. Tijekom krize su otkupi zlata stvarno eksplodirali i bilo ih je posvuda. Da, zalagaonice se otvaraju, ali ni približno tim ritmom. Uz to, neke se otvore, neke stare se zatvore. Također, čak i da uzmemo da je točna pretpostavka da se zalagaonice mogu napuniti vrijednim stvarima za relativno malo novca za vrijeme krize, opet, kriza je, kome ćeš to prodati - tumači.
Od dječaka koji je šićario na školskim bilježnicama, Vranješ sada ponosno pokazuje Breitling sat od 18-karatnog zlata, koji u svojoj poslovnici na Ilici prodaje za 25 tisuća kuna.
- Satovi, nakit i tehnika u biti čine gotovo 80 posto našeg poslovanja. Imam, srećom, jednog prijatelja koji je inače odvjetnik, ali je vrsni poznavatelj satova, skoro fanatik. S njim uvijek provjerim svaki otkup, a zauzvrat, ako mi dođe nešto posebno što bi ga moglo zanimati, gurnem mu to za neku fer cijenu - objašnjava nam Vranješ dok stojimo ispred osvijetljenih polica poslovnice Otkup.hr. Za oko nam je zapeo i luksuzni pribor nalivpera i otvarača za pisma francuskog brenda S.T. Dupont. Vranješ veli da je to limitirano izdanje pod nazivom “1001 noć”, proizvedeno u 1001 primjerak, koji se prodaje za 26 tisuća kuna.
- Ma to je ništa, hajde reci mi ovo. Gdje možeš kupiti 1000 kuna za 200 kuna? Evo, samo kod nas - govori Vranješ kroz smijeh pokazujući na izloženu novčanicu od 1000 kuna iz NDH.
Kod Vranješa se može pronaći sve, “od igle do aviona”, kako kažu u sloganu - antikne pisaće mašine, skupocjeni nakit, kovanice i zlatnici, boce Dom Pérignona, skateboardovi, alati, bušilice. U pripremi za blagdane opskrbili su se i pametnim telefonima. Odlučili smo stoga provjeriti bi li oni u zalog ili otkup uzeli naš bicikl za 2000 kuna.
Sve opcije
- Čekaj… - prekida me mladi zaposlenik Krešimir Jerković, koji se odmah bacio na posao - na glasniku takvih modela ima preko 300. Koliko vidim, ovako na brzinu, u solidnom je stanju, jedino je plastika otpala s pokazivača brzina. Da nije možda bilo padova s bicikla, a? Ako ga želiš založiti, mogli bismo ti ponuditi 1000 kuna - zaključuje.
- Mislim da cijena za tri godine star bicikl ne može pasti na trećinu. Pa barem da je 1500 kuna pa bih razmislio - nagovaram.
- Gledaj na to ovako. Recimo da ja kupim veš-mašinu za 5000 kuna i koristim je tri godine. Nakon je toga odlučim prodati za 4000 kuna. Misliš da bi netko kupio tu rabljenu veš-mašinu misleći da je izgubila samo 1000 kuna od originalne cijene? - sofistički argumentira.
- Dobro koje su opcije za zalog? - idem dalje.
- Znači, zalog je 1000 kuna gotovine na ruke. Rezervacija na mjesec dana je 15 posto od cijene, što znači da po njega možeš doći za 1150 kuna za 30 dana. Nećemo gledati točan datum, nije problem da pričekamo. Ako želiš, možeš i produžiti rezervaciju za 150 kuna nakon mjesec dana. Dogovoreno? - izračunao je Krešimir.
- Razmislit ću - odgovaram.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....