Syngenta je među vodećim svjetskim proizvođačima za zaštitu bilja. U više od 90 zemalja ima oko 24 tisuće zaposlenika. Predsjednik Uprave Syngente Agro u Hrvatskoj te voditelj poslovanja Syngente za Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Grčku, Albaniju, Cipar, Kosovo i Izrael Matko Mesić završio je studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. U poslu zaštite bilja je od 2002. godine. Predsjednik je Udruge proizvođača i zastupnika sredstava za zaštitu bilja Hrvatske (Crocpa) koja okuplja najveće domaće i svjetske proizvođače sredstava za zaštitu bilja te je član Upravnog odbora Hrvatskog društva biljne zaštite. S Matkom Mesićem razgovarali smo o sigurnosti hrane, nužnosti i prednostima sredstava za zaštitu bilja, educiranosti potrošača... Zanimljivi su Mesićevi odgovori i o ekološkoj i organskoj hrani te GMO proizvodima.
Koga zastupa i koji su ciljevi Udruge proizvođača i zastupnika sredstava za zaštitu bilja RH kojoj ste na čelu?
- Riječ je o udruženju domaće i inozemne industrije sredstava za zaštitu bilja. Udruga je osnovana 2002. godine i članica je krovne europske Udruge za zaštitu bilja. Cilj je promicanje, usklađivanje i zaštita interesa svojih članova – renomiranih kompanija kao što su AgroChem Maks, Agroteks, BASF, Bayer, Chromos Agro, Danon, Dow AgroSciences, Florel, Genera, Nufarm, Orchem, Pinus Agro te Syngenta Agro.
Koliki problem imate s ilegalnim uvozom sredstava?
- Problem postoji, pogotovo u pograničnim područjima. Važno je napomenuti kako Hrvatska ima stroge postupke registracije novih sredstava za zaštitu bilja, sve s ciljem zaštite krajnjih potrošača. Nama susjedne zemlje nemaju tako stroge procedure registracije, a i češća je pojava lažnih sredstava. Nedavno je u Europolovoj akciji Silver Axe na razini Europe zaplijenjeno rekordnih 360 tona nezakonitih i lažnih sredstava za zaštitu bilja. Kod nas je bilo riječ o oko 4,5 tona sredstava nezakonito unesenih iz BiH. Riječ o važnom problemu koji izravno utječe na kvalitetu zaštite poljoprivrednih kultura, ali i na hrvatsko gospodarstvo. Doskočiti mu se može samo međuresornom suradnjom i koordinacijom industrije, inspekcije, carine i policije.
Kakva vam je poslovna godina?
- Prošlu je obilježila neizvjesnost zbog Agrokora, i to su osjetili svi u sektoru. Ove je godine ta neizvjesnost ipak manja. Naše je poslovanje uvijek vezano uz trendove proizvodnje hrane u zemlji, a zadnjih godina se ipak osjeti lagani oporavak i u tom sektoru.
Kakva je budućnost industrije sredstava za zaštitu bilja?
- Proizvodnje hrane nema bez sredstava za zaštitu bilja. Dok god kao čovječanstvo energiju osiguravamo hranom, budućnost sredstava za zaštitu bilja je perspektivna.
Koliko je sigurna hrana u Hrvatskoj?
- Hrana u Hrvatskoj potpuno je sigurna. Barem što se tiče korištenja sredstava za zaštitu bilja. To potvrđuju sva neovisna istraživanja koja provode hrvatska regulatorna tijela. Istu tvrdnju ponovit će vam i Hrvatski zavod za javno zdravstvo te Hrvatska agencija za hranu. Općenito, građani EU jedu najsigurniju hranu i imaju uvjerljivo najstrože parametre za monitoring ostataka sredstava za zaštitu bilja. Nedavno izvješće Europske agencije za sigurnost hrane pokazalo je da je više od 96 posto uzoraka analizirane hrane ispravno, unatoč strogim parametrima. Paradoks Europe je da jedemo uvjerljivo zdravstveno najispravniju i najsigurniju hranu na svijetu, a javno mnijenje je potpuno suprotno. Ono, kao i u mnogim sličnim slučajevima, najviše proizlazi iz neinformiranosti, tako da je dijelom i razumljivo. Naravno, ovdje je izrazito važno razlučiti zdravstvenu sigurnost hrane i zdravu prehranu, jer gotovi svi zdravstveni problemi našeg društva vezani za hranu dolaze od nezdrave prehrane i nezdravih prehrambenih navika, a ne od zdravstvene ispravnosti hrane.
EU malo-pomalo zabranjuje veliku količinu aktivnih tvari. Kako je stanje u odnosu na ostale kontinente?
- Europska regulativa izrazito je stroga, a hrana koju konzumiramo najsigurnija je na planetu. Pogotovo u odnosu na druge kontinente. No, veliki broj aktivnih tvari se zabranjuje, što postaje velik izazov za europskog poljoprivrednika jer se njegove mogućnosti da proizvede dovoljnu količinu zdravstveno ispravne hrane konstantno smanjuju. EU je dosad bila veliki proizvođač hrane, a toga nema bez sredstava za zaštitu bilja. Čak 40 posto svjetske količine hrane ne bi postojalo bez sredstava za zaštitu bilja. EU je u proteklih deset godina zabranila 50 posto aktivnih tvari, a fitofarmaceutskoj industriji za razvoj novog proizvoda treba i do deset godina. Ako se nastavi izbacivanje brojnih aktivnih tvari, mogli bismo doći u paradoksalnu situaciju da bi se europska, kontrolirana i sigurna, proizvodnja hrane mogla drastično reducirati. Od izvoznika postat ćemo uvoznik hrane. Ovisit ćemo o uvoznoj hrani iz zemalja gdje proizvodnja nije toliko kontrolirana, niti EU može imati veliki utjecaj na nju. Od tog paradoksa i negativnih trendova neće biti izolirana ni Hrvatska. Primjerice, nakon izbacivanja insekticidne zaštite sjemena uljane repice neonikotinoidima na razini EU izgubilo se gotovo milijun tona uljane repice godišnje. Zbog toga se mora uvesti ulje koje će popuniti gubitak, a to dobrim dijelom može biti primjerice palmino ulje iz Azije. Veća potražnja u Europi će u teoriji dovesti do većeg uništavanja planeta jer se plantaže proširuju nauštrb stoljetnih tropskih prašuma.
Ipak, među potrošačima postoji velika razina zabrinutosti da konzumiraju hranu koja je puna pesticida.
- Imam razumijevanja za strah prosječnog potrošača, ali on uglavnom potječe iz nedovoljne informiranosti. To je strah od nepoznatog, nečega za što znamo da postoji, ali nedovoljno razumijemo čemu služi i kako se koristi. Nejasnoće se često šire kroz senzacionalističke članke u pojedinim medijima, na društvenim mrežama ili kroz istraživanja koji često nemaju nikakvo ili minimalno znanstveno i zdravstveno pokriće. Nije lako odgovarati činjenicama na galamu. Sredstva za zaštitu bilja potrebna su nam za proizvodnju hrane, za konzumaciju raznovrsnog voća i povrća. To je temelj prehrane modernog čovjeka. Čak i s hranom koja bi imala povišene koncentracije aktivnih tvari trebale bi godine i goleme količine svakodnevnog konzumiranja da bi se teoretski ostavio trag na zdravlju pojedinca. Primjerice, da biste pod svoje stare dane u tijelu akumulirali količinu sredstava za zaštitu bilja koja bi teoretski mogla tek doseći prag štetnosti po vaše zdravlje, trebali biste dnevno pojesti 7000 rajčica tijekom cijelog života. Mislim da taj podatak sam za sebe dovoljno govori o oprezu s kojim se određuju minimalno dozvoljene količine, a koje predstavljaju polazne standarde kontrole ostataka sredstava za zaštitu bilja u svoj hrani koja se stavlja na tržište. Ovdje želim otvoreno i odlučno pozvati javnost, medije, političare i nevladine organizacije da se bez zadrške obrate u našu udrugu ili Hrvatskom društvu biljne zaštite prije nego što donose ishitrene zaključke koji onda za posljedicu imaju sijanje straha i zabrinutosti javnosti.
Kako komentirate činjenicu da Monsanto morati platiti gotovo 290 milijuna dolara oboljelom od karcinoma u SAD-u. Presudili su da je kriv herbicid koji sadrži glifosat.
- Teško je i nezahvalno komentirati takve slučajeve, posebice dok su presude još nepravomoćne i dolaze s drugog kontinenta, gdje se legislativa značajno razlikuje od naše. Bitno je dobro razumjeti da li se nastanak takvog oboljenja može dovesti u izravnu vezu s izloženosti glifosatu i, možda još bitnije, na koji način je do te izloženosti došlo. Kao čovjek suosjećam s osobom koja je oboljela, ali što se tiče presude možda bi pitanje bilo bolje uputiti nekom od pravnih stručnjaka.
Matko Mesić
I u EU su velike rasprave o glifosatu. Je li on zbilja toliko opasan?
- Na tu temu napravljeno je više od 800 znanstvenih studija. Provodile su ih različite europske institucije, njemački savezni institut, američka agencija za zaštitu okoliša. Nijedno regulatorno tijelo nijedne zemlje nije utvrdilo izravnu vezu ove aktivne tvari s izazivanjem karcinoma. Svjetska zdravstvena organizacija stavila je glifosat u kategoriju 2A “vjerojatna povezanost”, ali ona ne ispituje stvarnu izloženost, nego teorijska razmatranja. U istoj je kategoriji primjerice crveno meso, dok su u kategoriji 1 “sigurna povezanost” alkoholni napici te plinovi koji nastaju izgorijevanjem benzina ili ugljena.
Je li danas moguća proizvodnja dovoljne količine hrane bez sredstava za zaštitu bilja?
- Nije. Svake godine se na zemlji povećava broj usta za otprilike 80 milijuna koje treba prehraniti, a obradivih površina sve je manje. Unatoč korištenju sredstava za zaštitu bilja i dalje se zbog korova, nametnika ili biljnih bolesti gubi do 40 posto potencijalne proizvodnje hrane. Usjeve koje čovjek uzgaja ugrožava približno 30 tisuća vrsta korova, 10 tisuća vrsta insekata i isto toliko biljnih bolesti. Pouzdanu opskrbu hrane nemoguće je jamčiti bez upotrebe sredstava za zaštitu bilja. Često čujem razmišljanja u stilu: “Zašto tvrdite da bez sredstava za zaštitu bilja proizvodnja dovoljne količine hrane nije moguća kad sam ja na balkonu imao paprike, rajčice i mrkve koje su uredno dale zdravi plod, a da ih ničim nisam prskao?” “Hobi” proizvodnja voća, povrća ili žitarica, pa čak i proizvodnja ograničenih količina za specifična ograničena tržišta, odvija se u potpuno drugačijim uvjetima od komercijalne proizvodnje širokih razmjera. Pritisak bolesti ili štetnika u primjerice velikim komercijalnim plastenicima, plantažama ili poljima nemjerljivo je veći zbog specijalizacije štetnih organizama nego na izoliranim balkonima ili gredicama. Mikroklimatski uvjeti na primjerice plantažnom vinogradu veličine nekoliko desetaka hektara potpuno su drugačiji nego na nekoliko brajda na verandi. To je zapravo razlog zašto proizvodnja dovoljne količine hrane nije moguća bez adekvatne zaštite komercijalnih nasada i usjeva. Bez upotrebe sredstava za zaštitu bilja nametnici bi odmah u startu uništili 40 posto svjetske proizvodnje krumpira, a gdje su ostale bolesti? Možete li samo zamisliti koliko bi u takvoj situaciji koštala kila krumpira? I tko bi sebi mogao svakodnevno priuštiti tu osnovnu prehrambenu namirnicu. Zbog nepostojanja fungicida protiv plamenjače krumpira u 19. stoljeću u Irskoj izbila je glad nevjerojatnih razmjera koja je, zapravo, bila inicijator masovnog iseljavanja Iraca u Ameriku. Takvih primjera ima mnogo.
Ekološka i organska hrana je trend. Ugrožava li to agrokemijsku industriju?
- Ne ugrožava. Ukratko, nema proizvodnje, pa ni ekološke, bez određene količine i vrste sredstava za zaštitu bilja. Sva industrija podložna je trendovima, a proizvodnja hrane nije nimalo drugačija. Jedne godine tržište traži velike, debele rajčice, druge godine pojača se potražnja za malenim, cherry rajčicama. Isto je i s “ekološkom” hranom. Načelno, ako za nečim takvim postoji potreba na tržištu i tržište je voljno platiti katkad i izrazito visoke cijene takve hrane, ne vidim razlog zašto uvoznici ili, još bolje, ali u realnosti, nažalost, rjeđe, naši poljoprivrednici tu potrebu ne bi zadovoljili. Pozdravljam takve inicijative i “ekološku” hranu smatram proizvodom izrazito visoke dodane vrijednosti. Tome u prilog govori i činjenica da se u proizvodnju i distribuciju takve hrane sve više uključuju i velike međunarodne korporacije i trgovački lanci. Upravo zbog viših profita i ciljane populacije koja je voljna izdvojiti više da zadovolji svoja uvjerenja.
Koliko je onda ekološka hrana zdravija od one konvencionalno proizvedene?
- Suštinska razlika u kvaliteti ne postoji. Tako barem pokazuju istraživanja. Ovo pitanje baš je predmetom mnogih kontroverznih rasprava jer zdrava hrana i zdravstveno ispravna hrana nisu isto te je u ovom slučaju ispravnije govoriti o zdravstveno ispravnoj hrani.
Zašto?
- Zdravo je jesti ribu, ali riba koja sadrži teške metale nije i zdravstveno ispravna. U tom smislu, i ekološka i konvencionalno proizvedena hrana, ako su proizvedene pravilno, zdravstveno su ispravne. Kada govorimo o sredstvima za zaštitu bilja, i konvencionalno proizvedena hrana proizvedena na pravilan način zdravstveno je ispravna. S druge strane, kruh od ekološki proizvedena pšenice ako nisu eliminirane fuzarioze sadržavat će velike količine mikotoksina koji su štetni za ljudsko zdravlje. I neće biti zdravstveno ispravan. Važno je da jedete svježe, raznovrsno, da se krećete i imate zdrave životne navike. Izrazito je bitno shvatiti da “ekološka hrana” može katkad biti puno opasnija od konvencionalne. Primjerice, u uvjetima izostanka adekvatne zaštite od gljivičnih bolesti voća, povrća i ratarskih kultura, a kao proizvod metabolizma tih mikroorganizama mogu nastati izrazito štetne i opasne tvari zvane mikotoksini za koje se pouzdano zna da mogu biti izrazito štetni i često izazvati opasna oboljenja. Nažalost, istraživanja usmjerena u tom smjeru su relativno rijetka u usporedbi s onima usmjerenima na praćenje potencijalno štetnog utjecaja ostataka sredstava za zaštitu bilja. Načelno, uvjerenja poput “sve što ja prirodno je dobro, a sve što je iz laboratorija je loše” u potpunosti je pogrešno. Mikotoksini, botulin ili zmijski otrov su savršeno prirodne, ali savršeno otrovne tvari.
Što je s GMO-om? Ima li ga u našem okruženju? Poznato je da smo država koja graniči sa zemljama koje nisu u EU i nemaju takva stroga pravila?
- Riječ je o temi koja nije izravno vezana uz zaštitu bilja, ali je opće poznato kako je GMO u SAD-u prisutan, dok je u EU zabranjen. Znači i u Hrvatskoj je zabranjen. Nisam stručnjak za to područje, no mislim da je iznimka jedino Španjolska, koja u određenim regijama proizvodi genetski modificirani kukuruz koji ima sposobnost samoobrane od određene vrste insekta te proizvodnja konvencionalnog kukuruza tamo nije uopće moguća. Hrvatska je u tom kontekstu izolirana i bez genetski modificiranih usjeva, bez obzira na određene pojavnosti kod naših istočnih susjeda o kojima možemo sporadično čitati na njihovim portalima. Nažalost, i kod GMO-a svjedoci smo vrlo česte marketinške kapitalizacije neutemeljenog straha i neinformiranosti javnosti. Paradoks ide do te mjere da u nekim slučajevima natpis GMO Free danas vrlo uspješno prodaje raznorazne proizvode koji se uopće ne mogu genetski modificirati.
Koliko su sredstva za zaštitu bilja opasna za same poljoprivrednike?
- Akutna toksičnost velikog broja sredstava za zaštitu bilja danas je niža od primjerice kuhinjske soli ili nekih sredstava za čišćenje koja svi držimo u svome domu. Ipak, u slučaju pogrešne primjene ili zloporabe pojedina sredstva za zaštitu bilja mogu biti izrazito opasna za one koji ih primjenjuju. Ako se pri korištenju automobila na pridržavate zakona ili uputa proizvođača, izravno dovodite u opasnost ne samo svoje zdravlje i život nego i ostale. Slično, no ipak puno, puno bezazlenije, jest i sa sredstvima za zaštitu bilja. Razlika je jedino u dijametralno suprotnoj reakciji javnosti u slučaju incidenta ili nesreće – kad neodgovoran vozač u alkoholiziranom stanju prouzroči nesreću, naravno da za takvo što ne krivimo proizvođača automobila. U slučaju incidenta sa sredstvima za zaštitu bilja reakcija javnosti je često “sve to treba zabraniti”. Sve to proizlazi iz neinformiranosti javnosti o ulozi tih sredstava u proizvodnji hrane i mjerama opreza kod upotrebe. Ohrabrujuća je činjenica da se teži incidenti i akutna trovanja događaju vrlo rijetko, posebice u novije vrijeme nakon što je primjena većine ozbiljnije akutno toksičnih sredstava za zaštitu bilja odavno napuštena. Valjalo bi naći točan podatak, no mislim da se zadnje akutno trovanje u Hrvatskoj s fatalnim ishodom dogodilo negdje sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Današnja sredstva za zaštitu bilja uglavnom se primjenjuju u vrlo niskim dozama. Manje su toksična te su usmjerena na određenog nametnika i biorazgradljivija su nego ikad prije. Velika ulaganja u razvoj sredstava za zaštitu bilja znače i da imaju svoju cijenu. Rijetki si poljoprivrednici, pogotovo kod nas, mogu priuštiti gubitak koji nastaje koriste li se neadekvatna sredstva na neadekvatan način. Uostalom, za razliku od većine nas, poljoprivrednici žive tamo gdje rade, stoga moraju biti posebno oprezni u rukovanju i skladištenju.
Jesu li hrvatski potrošači vaših i sličnih proizvoda educirani?
- Da, mogu reći kako je to u zadnje vrijeme sve bolje i bolje organizirano, iako uvijek postoji prostor za napredak na kojem svi radimo. Industrija je uložila velika sredstva u edukaciju i komunikaciju, u što su uključene i državne agencije, pri čemu posebno zahvaljujem za suradnju Hrvatskoj poljoprivredno-šumarskoj savjetodavnoj službi. Tvrtke članice CROCPA-e održe predavanja, seminare i radionice za više od 10 tisuća poljoprivrednika svake godine. Država je zakonski obvezala sve koji koriste sredstva za zaštitu bilja da prođu edukaciju i dobiju licencu. Pozdravljam napore Ministarstva poljoprivrede da se kupnja i upotreba sredstava za zaštitu bilja zabranjuje svakom tko nije prošao adekvatnu edukaciju i u poljoprivrednoj ljekarni ne predoči iskaznicu. Stoga su i zloupotrebe iz neznanja vrlo rijetke. Nažalost, uspoređujući se sa Zapadnom Europom, dojma sam da u javnosti vječno postoji neka sumnja u educiranost poljoprivrednika. Svakom od nas će katkad zatrebati liječnik ili mehaničar, postoje situacije u životu u kojima će nam čak zatrebati sudac, odvjetnik, broker, ali često zaboravljamo da je farmer netko koga neophodno trebamo svaki dan.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....