'Ako sam ja mogla uspjeti u Hrvatskoj, možete i vi!'

"Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba nigdje vas neće grijati ko što ovo grije, gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije..." - Tako glasi pjesma Alekse Šantića na koju će današnji maturant, spreman za odlazak u Irsku, samo odmahnuti rukom. Pa tko još iole normalan zaozbiljno uzima pjesnike. Ali, Ornelu Šupe, nju bi mogao poslušati. Jer ova '"žena zmaj" uistinu govori iz vlastitog poduzetničkog iskustva, a ne iz domoljubno-pjesničke ognjice. I tvrdi: - Ako sam ja mogla uspjeti, možete i vi! Danas vam se preko Zavoda za zapošljavanje dile duplo veći poticaji nego u vrime kad sam ja pokretala biznis - onda su bili 25-26 tisuća kuna, sad su pedeset. Mislim da je najlakše uzeti kufer i otići u neku stranu nepoznatu zemlju, spavati po nekakvim podrumima, raditi stvari koje ne bi nikad radili ovdje doma. Na svoje sam oči vidjela sad nedavno, kad sam bila u Beču, momke od 21, 22 godine kako čiste sobe. Nikad u Šibeniku to ne bi radili! Čisto sumnjam. Eto, ako takvih ima, ja bih ih odmah sutra zaposlila i dobro platila. I još mogu biti doma, u svojoj kući - veli Šibenskom.hr Ornela Šupe, vlasnica Servisa za čišćenje "Bubamara" i istoimenog taksi obrta, koja se jednako kao i brojni drugi poduzetnici suočava s nedostatkom radne snage, pa je već prisiljena, kao i drugi, tražiti radne dozvole i uvoziti je iz BiH. Što nije nimalo lako, jer tim ljudima, osim posla i plaće, danas još treba naći i smještaj, što je podjednako teško - ako ne i teže - nego ovo prvo.

More konkurencije

- Danas kod nas ne samo da možete dobiti poticaje za pokretanje vlastitog posla, nego imate i mogućnosti da se dobije i doškolovanje i preškolovanje - i to još plaćeno - i stvarno savjetujem svima da se ne boje, da pokušaju, slijede svoje srce i otvore nešto svoje, nešto što misle da znaju radit. Ja se ne razumijem u bravariju, ali evo, oduvijek sam voljela voziti, to mi je bio gušt i postala sam prije četiri, pet godina prva žena taksistica u Šibeniku. Zajedno sa suprugom Tomislavom, koji je taksirao zajedno sa mnom, i radio u auto-školi. Kakve su bile reakcije ljudi? Svakakve, ali uglavnom pozitivne i zabavne, mali smo grad i to se brzo pročulo, i na neki način je postalo naš zaštitni znak - ženski šofer. I radili smo dobro, imali i još jednog zaposlenog, no to nakon nekog vremena počnu svi raditi. Danas je konkurencija u tome ogromna, svi su taksisti, pa radi samo suprug, i ja mu ponekad uskočim. To je tako u privatnom biznisu, uvijek morate biti spremni okušati se u nečem novom kad ono staro počne "dušiti" - uvjerljiva je Ornela, koja je još od 1997. na Vidicima imala vrlo uspješnu videoteku, koja se zvala "Tomi". To je tada - sjećate se - bio super biznis, bili su tada 22. videoteka u gradu (!), a danas, naravno, nema nijedne, svi su zatvorili. Pa je onda Ornela u istom tom prostoru u kojem (više) nije išla videoteka otvorila igraonicu "Bubamara" za proslavu dječjih rođendana, fešti.

Nikša Stipaničev / HANZA MEDIA

- Imala sam i sama dvije kćerkice, slavila njihove rođendane, rođendane njihovih prijateljica, po naravi sam vesela i zaigrana, pa mi je to bio super posao. Ali, nažalost, s obzirom na najam i sve ostale troškove, financijski ne baš isplativ. I što ću, di ću, kud ću, dođem na Zavod za zapošljavanje, saslušam neko predavanje, zamislim se - što ja znam raditi. Svojim rukama, jer samo to imam? Nemam svoj prostor, nemam novca. Pa, znam čistiti! Uvijek sam bila "reduša", sve je u kući i oko mene moralo biti čisto, pedantno - prijateljice su mi dale nadimak "Domestos" - i odlučim se ja: to ću! Doregistriram obrt za čišćenje, dobro se sjećam, bilo je to 13. prosinca 2013. godine, na Svetu Lucu. I krenula sam sama, sama radila, dok nisam naučila, uzela sam potom i dvije radnice, Đurđu i Koviljku, koje još uvijek rade kod mene, na što sam ponosna, jer da ne valjam i da nisu zadovoljne, ne bi bile tu.

Krenule nas tri

Nas tri smo krenule, pa na Sajmu poslova u "Dalmareu", u travnju, uzeli još jednu gospođu na poticaje, nagovorili su me ovi sa Zavoda, pa još jednu... I to nas je financijski osnažilo, s tri na pet, sada nas je u Servisu za čišćenje nakon pet godina - dvadeset! - govori naša poduzetnica - inače 1973. godište - o tome kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Posla, naravno, ima, da nema, zar bi ih bilo 20, a u sezoni čak i više. Tko su klijenti?

- Održavamo jako puno objekata u gradu, bilo kao ispomoć, kao u knjižnici, ili u kazalištu koje održavamo, tamo gdje je čišćenje "autsorsano", šibenske tvrđave, jako puno stambenih stubišta, ureda raznoraznih. Imamo dosta i ljetnih poslova, generalnog čišćenja vila za iznajmljivanja, a ima ih jako velikih, od 300, 400, 500 "kvadrata". Apartmani? Zovu i za to, ali mislim da smo već bukirani za ovu sezonu, i mislim da nismo ništa niti dodali, koliko smo već bukirani od prethodnih sezona. Mogu ponosno reći da gdje god da radimo, tu i ostajemo. Radimo i s punktovima hitne pomoći, ambulante koje rade samo u ljetnoj sezoni - Skradin, Vodice - to čistimo svaki dan, pa ne možemo uzimati puno novih mušterija. Radimo vam, odnosno čistimo i jako puno objekata nakon građevinskih radova, prije primopredaje investitorima, do useljenja, toga ima jako puno - veli Ornela.

A za jako puno posla treba i jako puno opreme. Počela je s jednom kantom, a danas samo raznoraznih usisivača ima toliko da im ni broja ne zna - sigurno četrdeset, ako ne i pedeset komada. Plus sva ostala oprema i automobili, brdo alata bez kojeg nema zanata. Evo, samo ovaj žuti "strojček" s kojim smo je slikali košta nekih 30-ak tisuća, a ovaj drugi - isto na slici - nekih 18 tisuća kuna.

- Kad je neki zahtjevniji posao, ide nas i po deset na teren, cijeli mehanizirani odred za čistoću. I ja dadem ruku curama kad triba, drukčije to ne bi moglo funkcionirati, bez obzira što imam sve više direktorskih obveza, papirologije cijelo brdo. Ja uvijek kažem svojim curama - mi smo svi firma. Ako se posao ne odradi dobro, na sve se odražava. Ako hoćemo održati firmu, moramo biti kao jedan! - govori šefica, koja veli da nije sve "med i mlijeko". Bilo je teških trenutaka u početku, s dvoje male djece na vratu, sve je trebalo stizati, probijati se.

Imam svoj 'Krug'

- Ja sam po struci inženjer prometa, i muž isto, a kad bi me pitali šta radim, ja bih rekla: - Čistim! Pa bi uslijedilo nekuženje - Šta čistiš? - Sve, što god treba! - Pa šta će ti to, što se ne uvališ negdi, ti si inženjer. Izgledalo je kao da sam škovacin, imala sam samo kantu, metlu, krpu, stari auto, Citroen Saxo. Jedna vrata su se otvarala, druga nisu, ni svi prozori se nisu mogli otvoriti. Prva sredstva za čišćenja sam uzela u kužini, druga posudila kod matere. Danas? Danas imamo možda tisuću kanti i pet automobila koje koristimo za čišćenje i za taksi, imamo i garažu za opremu, i ured ovdje, u poduzetničkom inkubatoru. Cure imaju uniforme, košulje, polo majice, obične, crne i bijele, jaknu, odjevene smo skladno. Nažalost, ne možemo se slikati sve zajedno jer smo non-stop na terenu... - ponosno priča svoju skoro pa američku priču o uspjehu skoro pa iz ničega Ornela, koja danas, kao članica Udruge poslovnih žena "Krug" svoja iskustva rado priča i prenosi drugima, zadnje je predavanje imala prije neki dan u Razvojnoj agenciji Šibensko-kninske županije. I nema gdje je nema. U Skupštini je Udruženja obrtnika i Obrtničke komore, predsjednica je ceha Uslužne djelatnosti u Udruženju, te Ceha u komori, a aktivna je i u sekciji taksi prijevoznika HOK-a... Kad sve stigne? - pitamo i ja i fotoreporter Nikša, a Ornela nas razoružava odgovorom: - Kad kasnim, uzmem taksi! I sama ga provoza. Ionako ima sve kategorije, može voziti sve osim autobusa. I valjda tramvaja. Čak i šlepere za potrebu. I poluozbiljno dodaje da joj je sad lakše, jer su dica veća, sada su već cure, jedna je još tu, a druga u Zagrebu, na faksu. Uostalom, što je sve do sada radila, za Ornelu Šupe se ne bi mogli zakleti da je sutra kolega fotoreporter i ja nećemo zateći kako prevozi turiste podmornicom ispod šibenskog akvatorija, ili im ga helikopterom pokazuje iz "ptičje perspektive"!