Agrovelebit vraća poljoprivrednu proizvodnju u Liku: 'Posebnost našeg krumpira je okus'

Prije točno 30 godina u Lici se proizvodilo čak 60.000 tona krumpira godišnje, a danas je ta brojka svedena na samo 1000 tona. Od te količine, oko 700 tona Ličkog krumpira (ne računajući još 300 tona sjemenskog) proizvodi poduzeće Agrovelebit d.o.o. iz Lovinca podno Velebita, odnosno Svetog Roka.

Ove brojke govore dvije stvari: da je proizvodnja Ličkog krumpira, danas sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla, potpuno devastirana u posljednjih nekoliko desetljeća i da je Agrovelebit zamašnjak oporavka ove poljoprivredne grane.

Osnivanje poduzeća inicirala je Općina Lovinac prije pet godina s prvenstvenom namjerom da ishodi zakup velikih površina zapuštenog državnog zemljišta pa ga prepusti investitoru koji bi pokrenuo proizvodnju, a sve kako bi na neki način premostila gubitak zadruge koja je dotad okupljala proizvođače krumpira, ali je završila u stečaju. To se i dogodilo, dokapitalizacijom se broj suvlasnika popeo na njih 14, a uglavnom je riječ o poduzetnicima iz raznih grana gospodarstva koji vuku podrijetlo iz Lovinca. Tako se dogodilo da iseljenici ulažu u svoj rodni kraj kako bi, između ostalog, zaustavili daljnje iseljavanje s tog područja. Poduzećem od osnivanja upravlja Lovinčanin koji je tamo ostao živjeti, Nikola Vidaković, također jedan od suvlasnika.

Investitori

- Mi smo kod osnivanja imali ideju da stavimo u funkciju zapuštenu zemlju te da se na njoj pokrene proizvodnja krumpira, no nismo znali tko će biti investitor i hoće li biti jedan ili više njih. Općina je godinu poslije organizirala investicijski forum kojim je htjela potaknuti poslovne ljude s našeg područja da u svojem kraju pokrenu neke svoje djelatnosti, odnosno da investiraju kapital. Kroz razne prezentacije nekako se spontano došlo na ideju da se stvori jedan zajednički projekt na platformi već oformljenog poduzeća, Agrovelebita, iako tada još nismo dobili zemljište u zakup - kaže direktor Nikola Vidaković.

U toj su godini prošli na natječaju i dobili u zakup državnu zemlju. Ako je nakon rata u funkciji bilo deset posto obradivih površina, procjenjuje direktor Vidaković, onda su oni nakon toga postotak digli na 50. Investitori su tada počeli sa svojim ulaganjima.

- Javilo se nas 11 potencijalnih investitora i krenuli smo s jednakim kapitalima od po 150.000 kuna. Nakon revizije poduzeća to smo realizirali početkom 2015. godine. Tim sredstvima pokrenuli smo malo ozbiljniju proizvodnju, prikupili najosnovniju opremu. Godinu poslije došli smo u priliku kupiti skladište u Gospiću. To smo financirali internim pozajmicama suvlasnika, a dio njih je poslije pretvoren u temeljni kapital koji je u konačnici povećan na 3,750 milijuna kuna. S kreditnim zaduženjima ukupna ulaganja popela su se na oko 6,5 milijuna kuna - rekao je Vidaković.

Nakon toga Općina Lovinac više nema najveći suvlasnički paket.

Investitori su lički iseljenici u Kanadu i Švicarsku te na zagrebačko područje i Dalmaciju. Inače se bave avioindustrijom, građevinom, medicinom i proizvodnjom pića. Ovaj originalni pristup ima više svojih dobrih strana.

- Ti ljudi razumiju biznis, a istodobno ne stvaraju pritisak radi profita jer im nije primaran on, nego razvoj poduzeća. Na odluku da uopće uđu u posao zasigurno su utjecale njihove emocije. Htjeli su nešto vratiti kraju iz kojeg potječu - naglašava Nikola Vidaković.

Robert Fajt / CROPIX

Proizvodnja Ličkog krumpira tvrtke Agrovelebit

Sorte

Agrovelebit sa svojih 13 zaposlenika spada u malu, ali, kaže direktor Vidaković, kompleksnu tvrtku. Osim proizvodnje konzumnog i sjemenskog krumpira, proširili su se i na stočarstvo te zasad drže četrdesetak angus goveda.

- Proizvodnja konzumnog krumpira od sjemenskog je dosta tehnološki različita, ali je i potpuno različito tržište za ta dva proizvoda. Konzumni krumpir, osim što ga plasiramo preko trgovačkih centara, ide i preko direktne prodaje na koju otpada već respektabilnih 25 posto ukupne proizvodnje - kaže Vidaković.

Priznaje da su u višem cjenovnom razredu, jedna njihova vrećica od 2,5 kilograma krajnjeg korisnika košta oko 18 kuna, a kutija od deset kilograma 55 kuna, ali po kvaliteti se s njime ne može mjeriti nijedan drugi, pogotovo ne oni iz uvoza.

- Ako bismo morali u jednoj rečenici opisati posebnost ličkog krumpira, onda mogu reći da je to spoj tradicije i podneblja. Kad kažem tradicije, mislim na to da je krumpir bio neizostavna, pa i glavna namirnica na ličkim stolovima tijekom povijesti. Krumpir nije europska kultura, ali kad je već došao na ove prostore, ljudi su birali sorte koje imaju veće sadržaja suhe tvari jer je ona na našem području mijenjala kruh, s obzirom na to da ovo nije baš najbolje područje za uzgoj žitarica. Sadržaj suhe tvari u kombinaciji s podnebljem, odnosno klimatima koji sami po sebi utječu da suha tvar ostaje u gomolju, stvorili su jedinstven proizvod. Postoje još neki detalji u obradi zemlje, primjerice koriste se organska gnojiva barem jednom u tri godine, i naš krumpir se nikad ne pere prije stavljanja na tržište. Na taj se način zadržavaju tradicijski elementi i dobivamo autohtoni proizvod. Naš krumpir zato na oko možda i ne izgleda najljepše, no okus je taj koji ga definira u odnosu na drugi krumpir - objašnjava nam direktor Vidaković, diplomirani inženjer agronomije.

Restorani

Agrovelebit je proboj na tržište direktne prodaje počeo samostalno prošle godine, ali taj segment poslovanja sada prepuštaju Žutom kliku.

- Namjera nam je prije svega ući na ugostiteljsko tržište te u direktnu komunikaciju s malim kupcima. Našu direktnu prodaju u Zagrebu smo tako spojili sa Žutim klikom, odnosno kućanstva koja smo sami obrađivali sada smo prepustili Žutom kliku. Neke veće smo zadržali, ali to nas već polako počinje gušiti tako da ćemo to također uskoro prepustiti njima. Stvar funkcionira vrlo jednostavno: nakon narudžbe, koju mi kompletiramo računom i potrebnom dokumentacijom, na njima je da dostave u roku od 48 sati. Sve što je u jednom danu naručeno, do 14 sati ode s našeg skladišta. Sutradan ili dan poslije već je kod potrošača - objašnjava direktor Vidaković.

Jedan poznati zagrebački restoran je njihov najveći kupac, s godišnjim plasmanom od oko 100 tona Ličkog krumpira, a ove godine ušli su u još nekoliko restorana. Preko Žutog klika su prošli mjesec plasirali malim kupcima dvije tone, a ovaj mjesec će možda biti četiri tone. To su male količine, ali rastu jer, kaže direktor Vidaković, projekt je tek krenuo.

- Ono što nam je posebno zanimljivo u tom distribucijskom kanalu jest kratki rok od našeg pakiranja krumpira do trenutka kad kupac dobije krumpir. Tu ne dolazi do kvarenja proizvoda, u distribuciji preko trgovačkih lanaca za takvo što je veća mogućnost jer tamo ponekad za to prođe i petnaestak dana.

Robert Fajt / CROPIX

Proizvodnja Ličkog krumpira tvrtke Agrovelebit

Sezona

Osim toga, dostavom do kućnog praga dobivamo kupce do kojih vjerojatno inače ne bismo došli. Primjerice, neki kupci su nam se žalili da nas ne mogu naći u trgovinama u kojima redovito obavljaju kupnju namirnica, a na ovaj način mi dolazimo do njih, bez obzira na to u kojem se kutku Hrvatske nalazili - objašnjava Vidaković, dodajući da zasad imaju petstotinjak takvih kupaca koji su uglavnom koncentrirani na zagrebačkom području, ali imaju ih dosta i iz Rijeke te drugih krajeva Hrvatske.

Iako bi se moglo pogrešno zaključiti, njihov posao nije sezonski, nego traje cijelu godinu, pa tako i kupci mogu biti sigurni da neće doći do prekida u opskrbi.

- Do sadnje u travnju još ne prodamo sve količine od prethodne godine te ih imamo paralelno s cijelom sezonom na polju, sve do listopada kad se vade novi proizvodi - objašnjava Vidaković.

On vjeruje da imaju snagu proizvodnju opet dići na jednu višu razinu, a u tome će im pomoći zaštita geografskog podrijetla koju ima njihov proizvod. Okus Ličkog krumpira je specifičan - brašnast, odnosno prhak upravo zbog većeg postotka suhe tvari koji je, zbog specifične klime područja Like, još izraženiji te ga čini posebnijim u odnosu na krumpire proizvedene na drugim područjima.

Proizvod je prvenstveno određen zemljopisnim područjem proizvodnje.