Željezna dama svjetskih financija preuzima čelnu poziciju u Europskoj središnjoj banci

Pogled kojim je zgromila Ivanku Trump, kad se plebejska plutokratska tatina princeza ubacila nadobudno u razgovor odraslih na sastanku na vrhu G20 u Osaki neki dan, poprilično jezgrovito opisuje Christinu Lagarde, tu željeznu damu svjetskih financija, nemezu grčke krize, krajnje nesavitljivu u obrani vlastitih stavova, od kojih pak zna veoma odlučno odstupiti, s izrazom lica kao da je tako mislila od Big Banga, ako ne i ranije (čime ne aludiramo na njezinu dob).

Christine Madeleine Odette Lagarde r. Lallouette (bolje ne prevesti) iskusna je ekonomska političarka. U francuskim vladama bila je, kao Chiracova odabranica, ministrica trgovine (2005-2007) odnosno kao Sarközyjeva ekonomije, financija i industrije (2007-2011). Od 2011. je izvršna ravnateljica Međunarodnoga monetarnog fonda, zahvaljujući opet Sarközyjevu silnom lobiranju.

Pripadanje tom krugu francuskih dugoprstića stajalo ju je jedne sramote koju su, čini se, prekrili Villonovi lanjski snijezi. Naime, 2013. je njen stan u Parizu premetnula francuska policija u sklopu istrage protiv znamenitoga Bernarda Tapiéa. On se nepovlasno domogao lijepe svote od 400 milijuna eura zahvaljujući arbitraži koju je Lagarde odobrila kao ministrica. Sud je osudio Tapiéa da vrati oteto. I Lagarde je osuđena za nemar, ali nije kažnjena (Francuska je radije i dalje imala svoju ženu na vrhu Međunarodnoga monetarnog fonda).

Prilikom spomenute premetačine nađena su i njezina nedatirana pisma, vjerojatno iz 2007, jer su adresirana Sarközyju kao predsjedničkom kandidatu. Objavio ih je Le Monde, pa smo tako mogli čitati kako Lagarde očituje svoje divljenje tome budućem predsjedniku, moli ga da je poučava, te mu obriče da će ga podržavati bez ikakve političke naknade.

Ona je sretno razvedena, majka dvoje djece, vegetarijanka, koja pije alkoholna pića onoliko koliko je neizbježno, a redovito pohodi teretane, biciklističke staze, te plivačke bazene. U mladosti je bila članica francuske reprezentacije u sinkroniziranu plivanju („Tako sam naučila škrgutati zubima i smiješiti se“, primijetila je).

Lani u rujnu, kad ju je mjerodavni Financial Times uljudno pitao je li zainteresirana naslijediti Marija Draghija na čelu Evropske središnje banke, Christine Lagarde je odgovorila krajnje jasno, čak i idiotima: „Ne, ne, ne, ne, ne.“

Tih pet „ne“ razmijenjeno je ovih dana, po tekućemu srednjemu političkom tečaju, za jedno krepko „da!“. Samo budala ne mijenja stavove (i poneki poštenjačina, razlika nije vazda uočljiva).

Ako stavove do Svjetskog dana štednje i Noći vještica ne promijene drmatori evropskim bankovnim sustavom, Christine Lagarde će na Sve svete biti prva među onima koji određuju monetarnu politiku zone eura. Da ne bude zabune: u Odboru Središnje evropske banke predsjednik ima samo jedan glas, kao i bilo koji ini guverner nacionalne emisijske banke koji kao član sudjeluje u radu tog Odbora - ali predsjednik, odnosno predsjednica, zastupa evropsku emisijsku banku prema vani, razglašuje (ili prešućuje) njezine stavove i nakane, što također može djelotvornije od bilo kakva čarobnog štapića utjecati na tokove i šokove evropskih financija (sjetimo se efekta Draghijevih riječi o obrani eura „ma koliko to koštalo“).

Lagarde je upamćena po drugoj tipskoj rečenici: na vrhuncu krize ubola je Grke parafrazom Ezopa, rekavši da su dovoljno igrali, pa je došlo doba plaćanja (mati joj bila klasični filolog, to ponešto objašnjava, ali ta sadistička satira nije strana ni Francuzima, inače je ne bi bio preuzeo La Fontaine). Venizélos se uvrijedio na smrt, otjerani Varoufákis se naslađivao da im dobro stoji.

Istini za volju, treba reći da je u grčkoj krizi Međunarodni monetarni fond bio skloniji Ateni od ostalih članova „trojke“. Lagarde je čak izrijekom pozvala grčku oporbu da podrži Tsíprasovu vladu u „zajedničkome nacionalnom naporu radi prevladavanja krize“.

Prve reakcije na njezinu kandidaturu uglavnom su pozitivne (tko mari za Varoufákisa), ali kuloarima puzi sumnja da je glavni razlog skroviti uzdah olakšanja što se u (ipak dvojni) toranj ESB-a u frankfurtskom Ostendu neće u glavni ured useliti sadašnji predsjednik Njemačke savezne banke Jens Weidman, 21 godinu mlađi od Draghija, istodobno i predsjednik Odbora Banke za međunarodne platne nagodbe, koji je doktorirao pod mentoratom Manfreda Neumanna pa se istaknuo kao još rigidniji monetarist od mentora (ni Varoufákis ne bi radije Weidmana).

Michael Sohn / REUTERS

Angela Merkel i Christine Lagarde

Lagarde je pak u teorijskom pogledu manje determinirana od Weidmana. Upitana o svojim pogledima, rekla je da je „pristaša Adama Smitha, dakle liberal“. Smith je zaista bio ne samo Škot, nego i liberal, ali se u posljednjih 229 godina od njegove smrti ponešto i promijenilo u evropskoj ekonomiji.

Iako je Financal Times još prošle jeseni sondirao teren, njezin odabir kao kandidata za vodstvo Evropske središnje banke ipak se doima kao iznenađenje. Ne zato što je žena (tu je svoju kvalifikaciju relativizirala hvaleći tada netom preminulog saudijskoga vehabijskog kralja Abdullaha da je mnogo učinio na poboljšanju statusa žene), nego zato što je taj položaj dosad bio rezerviran isključivo za iskusne bankare, koji su prethodno bili na čelu neke od emisijskih banaka.

Ona nije ekonomistica (diplomirala je pravo), a s obzirom na njezinu ministarsku prošlost svi znaju da nije stručnjak, „tehničar“, nego političarka.

U sustavu provjera i ravnoteža (koji je šarenoj Evropi potrebniji čak negoli Sjedinjenim Državama Amerike), može se činiti da nije dobro da je političarka na čelu monetarne ustanove, da ne bi političke rezone gurnula ispred stručnih. Oni realniji podsjećaju da je bankarstvo i te kako politika, te da pravnici znaju mlatiti novac nemilosrdnije od ekonomista.

Iako je njezina politička domovina desni centar, Lagarde ne pripada rigidnim liberistima (poput npr. Weidmana). Ne podržava poreznu i monetarnu stegu po svaku cijenu. Pokazala se fleksibilnijom, možda i zato što rezonira ponajprije politički dakle misleći i na posljedice.

Kao izvršna ravnateljica Međunarodnoga monetarnog fonda često je svjetovala emisijskim bankarima da podrže ekspanzivnu ekonomsku politiku kao bi potakli privredni rast. Ušla je u polemiku s njemačkom vladom tvrdeći (smatramo: s pravom) da bi Njemačka morala više investirati u Uniji kako bi uravnotežila svoj golemi (i po evropskim pravilima nedopustiv) trgovinski višak.

S obzirom na to vjeruje se da će nastaviti Draghijevu politiku, koju naime podržava većina sadašnjih članova odbora Središnje europske banke.