Vidiš, malo je ljudi koji u životu dobiju priliku upravljati jednom ovakvom kompanijom. Još je manje onih koji, kad ih pogodi kriza kakva je nas pogodila, uspiju preživjeti i spasiti se od propasti. A koliko je onih koji nakon toga svega onda imaju mogućnost nastaviti s onim što su započeli? Kad stvari gledam na taj način, čini mi se da sam stvarno sretan čovjek - govori Ivan Ergović, našički poduzetnik i vlasnik Nexe grupe, najvećeg regionalnog proizvođača građevinskog materijala, dok sjedi iza crnog masivnog stola u svojem uredu.
Kroz prozor iznad njegova lijevog ramena naziru se divovski - četrdesetak metara visoki - sivi silosi u obliku valjaka, uspravno instalirani nad pitoresknim slavonskim krajolikom. To je prepoznatljiva vizura Našicecementa, najvrednijeg segmenta Ergovićeva koncerna, ali i postrojenja u kojem je prije više od trideset godina započeo karijeru kao mladi strojarski inženjer. Posljednji put kad smo razgovarali - prije punih šest godina - tema razgovora bila je upravo budućnost Našicecementa nakon što je javno deklariran interes čelnika velike njemačke cementne industrije Heidelberg da tu cementaru preuzme od dugovima opterećenog Ergovićeva holdinga.
NEXE grupa
Problem milijunskog duga
Pritisnuta gospodarskom recesijom, potpunim urušavanjem građevinskog tržišta i konzekventnim padom potražnje za svojim proizvodima, Nexe grupa 2013. nije uspjela platiti dug koji je dospio temeljem 120 milijuna eura vrijednog plasmana obveznica godinu dana ranije. Ergović je vjerovnicima nudio više modaliteta dogovora, od počeka naplate, preko prepuštanja dijela svog vlasničkog udjela, no nekoliko velikih domaćih financijskih ustanova inzistiralo je na što bržoj prodaji cementare. Uvjeren kako se radi o potezu koji će dovesti do propasti ostatka grupe i, vjerojatno, postupnog gašenja proizvodnje u Našicama, Ergović se usprotivio takvim planovima.
Smatrajući kako će se s oporavkom ekonomije njegova tvrtka vratiti na staze profitabilnosti, vjerovnicima je kroz predstečajnu nagodbu ponudio plan otplate dugova, koji je nakon poprilično napetih pregovora prihvaćen.
Danas, nekoliko godina poslije, pokazuje se kako je imao pravo. Najveći dio dugovanja temeljem predstečajne nagodbe Nexe grupe i povezanih društava dosad je isplaćen, sve zajedno oko pola milijarde kuna. No, što je važnije, kompanija je konsolidirana. U posljednje četiri godine prihodi Nexe grupe su porasli gotovo za četvrtinu, lani su iznosili nešto više od milijardu kuna, ali uz - za industrijske kompanije - pomalo nestvarnu maržu operativne dobiti (EBITDA) od 19 posto te više od sto milijuna kuna neto dobiti.
Nemoguće je decidirano tvrditi kako bi sadašnjost izgledala da su vjerovnici uspjeli u namjeri da tvrtku otjeraju u stečaj, a cementaru prodaju novom vlasniku, no može se pretpostaviti da bi u bilanci bilo znatno manje znamenki, a u podnožju onih divovskih silosa znatno manje paleta nakrcanih poznatim zeleno-smeđim i crveno-smeđim vrećama. Moglo bi se zaključiti da je Ergović pobijedio, no to je odviše banalan zaključak. Važnije je pitanje jesmo li svi zajedno iz priče o Nexeu nešto naučili.
NEXE grupa
Poduzetnička tradicija
“E to je ono pitanje bih li s današnjom pameću nešto napravio drukčije. Pa tko bi normalan nakon svega rekao da bi napravio sve isto? Činjenica jest da nam je kriza donijela znanje koje nismo imali. Općenito smatram da je nedostatak znanja najveći problem Hrvatske. Od početaka, kroz privatizaciju, razvoj tvrtki, otvaranje tržišta, mi smo se kao društvo sučeljavali sa situacijama koje su nam bile nove. Moji kolege i ja smo završili fakultete, razumjeli smo tehnologiju, ali nismo imali tu poduzetničku tradiciju, nekakvo iskustvo. Dakle, učili smo usput. Sjetite se vremena prije krize. Sve je raslo. Danas bi kupili tvrtku, već sutra je ona vrijedila više. Danas bi investirali u modernizaciju, već sutra bi se to pozitivno odrazilo na poslovnim rezultatima. U takvom smo okruženju i mi radili, a problem je nastao kad nas je kriza i urušavanje tržišta pogodilo baš u trenutku kad smo završili sa skupim ciklusom modernizacije. Jesmo li mogli biti konzervativniji u tome? Vjerojatno jesmo. Jesmo li ulazili u neke investicije i biznise koji nam nisu bili potrebni? Sigurno jesmo. No, naša bazična strategija da konsolidiramo proizvodnju građevinskog materijala - cementa, betona, agregata, cigle, crijepa - i tako se odupremo multinacionalnim kompanijama koje su nam postale konkurencija na tržištima bivše Jugoslavije bila je ispravna. Danas se to vidi i današnji rezultati pokazuju kako su i sve investicije koje smo poduzimali u proizvodnji bile opravdane. Trenutak je bio nesretan. No, svi smo se mi u hrvatskom gospodarstvu prvi put susreli s takvom krizom i, vjerujem, nešto iz nje naučili”, govori Ergović.
NEXE grupa
Iako sada nastupa iz pozicije vrlo benevolentnog pobjednika, teško se oteti dojmu kako su potpuno krivo njegov karakter procijenili oni koji su očekivali da svoju tvrtku prepusti na prodaju vjerovnicima, posebno onima za koje smatra da bi je u konačnici mogli ugasiti. Za čovjeka koji dan-danas veći dio svog slobodnog vremena provodi u 15-ak kilometara udaljenim rodnim Feričancima cementara ima emotivni značaj. Zvuči patetično, ali nije. Naprosto, cement je obiteljski biznis.
Današnji predsjednik Uprave Našicecementa je sin Stjepan, inače diplomirani inženjer elektrotehnike. Dok obilazimo postrojenja, otac i sin Ergović nas svako malo zaustavljaju da bi nam skrenuli pozornost na neki novi dio opreme koji je nabavljen, od divovskog rotacijskog mlina za cement preko postrojenja za alternativno gorivo do modernih viljuškara. Stjepan nam pokazuje nove, ultrazvučno lijepljene vreće koje ne propuštaju cementnu prašinu.
“Mi smo u zadnjih dvadeset godina investirali više od 2,4 milijarde kuna u proizvodnju. Samo u ovoj cementari je kapacitet udvostručen, s pola milijuna na milijun tona cementa. A gdje je sva modernizacija u drugim našim tvornicama...? Čak i zadnjih godina, uza sve izazove koje smo imali zbog otplate dugova, uložili smo oko 240 milijuna kuna. A u razdoblju od 2018. do 2026. samo u Našicecementu uložit ćemo 150 milijuna kuna u povećanje energetske učinkovitosti. U cijelom nizu naših postrojenja imamo robote. Sve je to razlog zašto danas imamo ovakav rezultat”, objašnjava Ergović, licitirajući milijunskim budućim razvojnim planovima kompanije. U teoriji, priča o Nexe grupi mogla bi poslužiti kao primjer uspješnosti instituta predstečajnih nagodbi - kod nas često izvrgnutom kritikama. Iako se uglavnom spominje kao okvir za dužničko rasterećenje, barem jednako važan dio procesa trebalo bi biti i operativno restrukturiranje, provedeno s ciljem da tvrtki omogući održivo poslovanje i povrat duga vjerovnicima.
NEXE grupa
U Nexe grupi, za razliku od nekih drugih tvrtki, takvo restrukturiranje je provedeno, a najočitiji dokaz dubinskih promjena u biznisu našičke kompanije jest činjenica da danas 60 posto svojih prihoda ostvaruje na stranim tržištima. Nekoć je bilo 20-ak posto. Uvelike je to posljedica proizvodnih kapaciteta koje Nexe ima u susjednim državama. U Srbiji proizvode beton, crijep, opeku i keramiku. U Bosni i Hercegovini beton i opeku. U Hrvatskoj, uz cement i beton, crijep u vinkovačkom Dilju, opeku u našičkom pogonu, agregat i šljunak u koprivničkoj Igmi. U sustavu je i tvrtka za gospodarenje otpadom Ekonex... Sve u svemu, 1694 radnika, stotinjak više nego 2015. godine. Usprkos robotima...
“Robotizacija je neminovna. Ako robot ima istu efikasnost kao radnik, normalno je da ćemo imati čovjeka. No, kad u pojedinom segmentu proizvodnje ta razlika u efikasnosti postane veća, nemamo izbora nego ići u robotizaciju. Sve ostalo čini nas nekonkurentnima i ugrožava poslovanje. No, posve je pogrešno efikasnost tražiti na rezanju prava radnika. Veći dio ovog rezultata koji imamo danas zapravo smo napravili na uštedama u proizvodnji. Ranije o njima nismo razmišljali. Kad smo krenuli, zagrebali ispod površine, shvatili smo da postoji ogroman prostor, ponajviše u troškovima energije, logistike... Zato stalno naglašavam: predstečajna nagodba neće sama po sebi spasiti nikoga. Ona će ti samo dati vrijeme da dođeš do svijesti o nužnosti zaokreta u poslovanju i da taj zaokret napraviš”, govori Ergović.
Nasice cement, radnici za vrijeme pauze u cementari
Nepoželjni trendovi
Priča o radnicima ima i širi kontekst od pukih menadžerskih problema. Slavonija je zadnjih godina postala asocijacija za depopulaciju, odlazak mladih u druge dijelove Hrvatske ili inozemstvo. Dakako, takav trend za jednog od vodećih gospodarstvenika u toj regiji nikako ne može biti poželjan, no u slučaju Ivana Ergovića kao da postoji i dodatni motiv. Rođen u Feričancima 1956. godine u obitelji zemljoradnika čiji su se preci početkom 20. stoljeća na slavonsku ravnicu doselili iz Cetinske krajine, Ergović se prije zaposlenja u Našicecementu - po vlastitom priznanju - namjeravao baviti poljoprivredom. Nije se ostvarilo tada, no jest godinama kasnije kad je kupio posrnulo poljoprivredno poduzeće Osilovac. Osilovac danas obrađuje oko 1500 hektara zemljišta, ima farmu sa 550-600 grla muznih krava, 900 grla tovne junadi te najmodernije bioplinsko postrojenje.
Nasice cement, Drazen Fodor u kontrolnoj sobi cementare
Posebni dio je vinarija Feravino, sa 170 hektara vinograda, modernim proizvodnim pogonom i reprezentativnim obnovljenim povijesnim objektima poput starog podzemnog podruma i vincilirske kuće na spektakularnoj poziciji pri vrhu vinograda Goveđa glava. Ergovićev poljoprivredni biznis već godinama nije u sastavu Nexe grupe, no evidentno je da vlasnik i u ovom dijelu biznisa primjenjuje istu filozofiju ulaganja kao i u Nexe grupi.
I ne misli stati, govori nam dok autom prolazimo pored stare kurije u Feričancima, još jednog objekta kulturnobaštinske vrijednosti koji se upravo renovira. U proizvodnom pogonu vinarije jedna hala već je ispražnjena i pripremljena za dolazak novih tankova za fermentaciju vina, dok se u podrumu priprema mjesto za nove drvene bačve. Naravno, proizvedene od slavonskog hrasta u lokalnoj bačvariji u Našicama. Ozbiljna su to ulaganja za jedno malo slavonsko mjesto. Ergović zasigurno ne ulaže da bi izgubio, no teško je vjerovati da mu poljoprivredni biznis može donijeti profitne stope od dvadesetak posto, poput proizvodnje građevinskog materijala. Utoliko, čini se da tu ipak postoje i neki drugi, nefinancijski, razlozi.
Vinarija Feravino, punjenje butelja
“U Feričancima imamo i ambulantu, vrtić, školu, sad se obnavlja i društveni dom, gradimo malu tribinu nogometnom klubu, sportski centar je izvrstan, zubar je tu, svi servisi koji su nekome potrebni za život. A što nema ovdje, ima odmah u Našicama. No, nekoć je u Feričancima živjelo 2700 ljudi, danas jedva 1600. Meni je drago da se sad puno priča o problemima u Slavoniji, da Vlada ulaže napore, da se ulaže u infrastrukturu. No prije ili kasnije ćemo se suočiti s pitanjem: za koga? Nisam stručnjak, ali mislim da se tu mora učiniti više”, govori Ergović.
Doista, što je potrebno da bi se mladi ljudi doselili u Slavoniju? Ilustrativan je primjer Martina Kovačevića i Lucije Kužir, dvoje mladih enologa koji danas vode proizvodnju Feravina, a u Feričance su se - nakon završenog fakulteta - doselili iz rodnih Zadra i Zagreba. Privukao ih je izazov rada u inovativnoj i tehnički vrlo modernoj vinariji, profesionalni izazov koji bi možda u nekim drugim dijelovima zemlje čekali godinama. Iz Ergovićeve perspektive, takav se angažman uklapa u njegovu mantru o znanju i važnosti ljudi, gdje se mlade može privući samo uzbudljivim, dobro plaćenim i izazovnim radnim mjestima. A takvu radnu sredinu nastoji osigurati i Ergović.
Vinarija Feravino
Nesigurna Drava
“Jedan je od naših problema u Hrvatskoj što očekujemo da država sve rješava. To je krivo. Nije posao države da zapošljava ljude. Ali jest da bude servis nama koji to radimo. Tu moramo inzistirati na kvaliteti. Evo vam primjer. Jedna od naših tvrtki je i Luka Tranzit Osijek, a zapošljava nešto više od 50 radnika. Jedini je lučki operater na međunarodnom plovnom putu rijeke Drave odnosno u luci Osijek. U posljednjih osam godina, uslijed loše i nesigurne plovnosti Dravom i neplanskog održavanja njezina međunarodnog plovnog puta, značajan broj brodara odbija preuzimati terete u Osijeku. Na taj način trpi naša tvrtka, ali i sve tvrtke sa sjedištem u Slavoniji koje imaju potrebe za lučkim uslugama i gravitiraju međunarodnoj riječnoj luci u Osijeku, jer su njihovi proizvodi zbog više cijene transporta manje konkurentni na tržištu. Lani smo samo od srpnja do prosinca zbog otkaza pretovara izazvanih preniskim vodostajem izgubili milijun kuna. To je milijun kuna koje su mogle biti uložene u veće plaće radnika ili novu investiciju koja bi donijela i prihod državi i rast prometa i nova radna mjesta. Dakle, sve što tražimo jest da država radi svoj posao i održava plovne putove. U načelu, to je sve što industrija traži. Da država obavi svoj dio posla, koji nitko drugi ne može obaviti...”, upozorava Ergović.
A bude li industrije, kako se čini, bit će i ljudi. Teško je i zamisliti kako bi Našice i cijeli okolni kraj izgledao bez cementne industrije. Gdje bi se zaposlili svi ti ljudi? Što bi bilo od rukometnog kluba - viceprvaka zemlje - koji financira kompanija? Bi li vinogradi požutjeli? No, na to danas nitko i ne pomišlja. Proizvodni kapaciteti su puni, posljednjih dana iz Našicecementa kamioni odvoze količine kakve se inače troše usred ljetne, građevinske sezone. Remontom na peći koji je u tijeku, uz ostale efekte, povećava se energetska učinkovitost postrojenja što direktno utječe na smanjenje troškova proizvodnje. Optimizam je ponovno zavladao. Sunce koje je cijeli dan sjalo nad našičkim krajem polako zalazi u suton. S terase Vincilirske kuće s čašom frankovke u rukama Ivan Ergović kao da gleda u budućnost. U šezdeset četvrtoj godini bliži se dobi kad mnogi već razmišljaju o umirovljenju.
“Znaš, drago mi je da su moji sinovi ušli u posao i da su dobri u njemu. Ali čini mi se da danas znam više nego ikad. A imam još i dosta ideja. Bit ću ja tu još neko vrijeme…”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....