U Hrvatskoj nije mogla naći posao, a sada je kustosica u slavnom muzeju

Londonski Muzej Viktorije i Alberta, poznat i samo kao V&A, sa svojih tisuću zaposlenika koji govore 17 različitih materinskih jezika svijeta, među kojima je odnedavno i hrvatski, s oko četiri milijuna posjetitelja godišnje jedan je od deset najvećih muzeja svijeta.

Dok je obilazak stalnog postava besplatan – kao što je to slučaj sa svim nacionalnim muzejima u Velikoj Britaniji – ulaznice za privremene izložbe se naplaćuju. Muzej se, naime, javnim novcem financira tek u 60-postotnom udjelu, dok ostatak treba sam namaknuti. Zbog toga je za razgledanje neke od tri aktualne izložbe potrebno izdvojiti dvadesetak funti. Najpopularnija je, bez premca, ona posvećena Christianu Dioru: ulaznice su odavno rasprodane, a tjedno je obiđe oko 20 tisuća ljudi. Biti kustos u V&A i ući u krug najvećih specijalista za neku granu umjetnosti, može se činiti teško dostižnim za nekoga kome engleski nije materinski jezik i tko nema diplomu nekog od najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Ipak, Silvija Banić je upravo to – kustosica u Odjelu za namještaj, tekstil i modu, a njezina je specijalnost materijal na kojem je i doktorirala na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu: europski tekstil nastao prije 1800. godine. Nekadašnja studentica engleskog jezika i književnosti te povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, potekla iz mjesta Orij kod Omiša gdje joj žive roditelji, na posao u V&A nije nikad ni pomislila sve dok je – kad je bila na postdoktorskoj stipendiji u Veneciji prije par godina – prijatelji nisu nagovorili da aplicira za radno mjesto.

Prijateljski nagovor

- Bilo je to 2017. u Veneciji kad mi je jedna prijateljica, također stipendistica Fondazione Giorgio Cini, pokazala ‘friško’ raspisan natječaj za kustosa za tekstil u V&A – kaže Zadarskom.hr Silvija Banić - Oglas je bio kao pisan za mene; naziv radnog mjesta je glasio kustos za ne-azijski tekstil nastao prije 1800. godine. Međutim, čim sam pročitala da se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme, pomislila sam da je to izvan mojeg dosega i da nema smisla gubiti vrijeme na prijavu. Odmahnula sam rukom i rekla da je to sigurno za nekoga tko u Muzeju već radi, tko ima ugovor na određeno vrijeme ili tko je ranije radio na nekom projektu. Sad to naravno zvuči naivno i nezrelo, ali budući da se nikada ranije nisam prijavljivala za posao u inozemstvu iz mene je progovaralo jedino iskustvo koje sam dotad imala: ono s hrvatskim tržištem rada. No ta draga prijateljica, ali i drugi kolege koji su u isto vrijeme bili u Fondazione Cini, združenim snagama krenuli su me nagovarati i, eto, popustila sam. Rekla sam sebi, ajde, ne košta ništa. Prijavnicu od nekih osam stranica, osmišljenu kao kombinaciju životopisa i motivacijskog pisma, trebalo je ispuniti online.

No ubrzo ste dobili odgovor?

- Nakon par tjedana sam dobila poziv da dođem na razgovor. U e-mailu sam obaviještena i da prije intervjua trebam dostaviti jedan od svojih objavljenih radova, preveden na engleski jezik, naravno. Usto, dali su mi i naputak da za potrebe intervjua trebam osmisliti i ‘prodati’ privremenu izložbu, na način na koji se to stvarno i radi u Muzeju: u PowerPoint prezentaciji s maksimalno šest ‘dijapozitiva’ morate atraktivno predstaviti temu i obrazložiti zašto baš ta tema zaslužuje biti istražena i predstavljena u V&A. Sve sam to pripremila na vrijeme, ali iskreno, otputovala sam izrazito nevoljko. Po glavi mi se samo vrtjelo ‘što ti ovo treba, gdje ti bacaš novce, što ti sebi umišljaš’, i slično, opet naivno misleći da se na razgovor pozivaju svi koji su se prijavili a koji zadovoljavaju uvjete. Dakle, nisam imala pojma da sam zapravo prošla rigoroznu pred-selekciju i da će tek pet-šest kandidata imati čast pristupiti intervjuu. Kasnije sam saznala i to da sam bila jedina među njima kojoj engleski nije materinski jezik.

Vaše zle slutnje nisu bile opravdane?

- Ni najmanje! Prvi put u životu sam bila intervjuirana za posao s poštovanjem i s iskrenim interesom. U tročlanoj komisiji bila je i profesorica koja je najveći svjetski autoritet za francuske svile iz 18. stoljeća, desetke čijih radova sam citirala u svojim člancima te u doktoratu. Prvi put u životu mi se dogodilo da su članovi komisije uistinu pročitali materijal koji sam dostavila i da su željeli saznati više o meni, o mojem radu i motivima za prijavu. To mi je bilo jasno čim mi je postavljeno prvo pitanje: diplomirali ste na temi iz povijesti arhitekture, a samo dvije godine nakon toga ste upisali doktorski studij s temom o tekstilu – što se to dogodilo u međuvremenu da ste promijenili interes? Dakle, odmah mi je bilo jasno da su proučili sve što sam napisala. Da sam kojim slučajem rekla da me netko ‘usmjerio’ na tekstil, da to nije bio moj i samo moj izbor, i da nisam obrazložila kako je do tog odabira došlo, tu bi razgovor vjerojatno bio završen. Ovako je trajao oko sat i pol.

Jeste li odmah shvatili da ste primljeni?

- Ne, ali sam bila oduševljena kao da jesam. Tada sam definitivno odlučila da želim raditi u inozemstvu, za poslodavca koji će se prema meni ophoditi s tolikim uvažavanjem. Drugim riječima, odlučila sam prestati slati prijave na natječaje za radna mjesta u Hrvatskoj, gdje ni s doktoratom znanosti i sa zvanjem znanstvene suradnice nisam uspijevala izbjeći omalovažavanje. Na gotovo svim razgovorima za posao u Hrvatskoj sam stekla dojam da se održavaju samo pro forme. Mogla bih o tome nadugo i naširoko, ali nema smisla.

U V&A je to bio jedini intervju za prijem?

- Ne, ne... Idući je intervju bio cjelodnevni.

Cjelodnevni?!

- Da. Ovaj put su oni pokrili putne troškove, ali sam u Muzeju provela cijeli dan tijekom kojeg je komisija ocjenjivala moj nastup pred posjetiteljima, pisanje kataloške jedinice za umjetninu koju ranije nisam vidjela, sposobnost analize predmeta... Među šest-sedam predmeta koji su bili stavljeni pred mene je bio i tekstil iz 19. stoljeća koji je konstrukcijom, širinom i uzorkom vjerno oponašao tkanine iz druge polovine 18. stoljeća. Netko tko je o tekstilima učio samo iz knjiga, tko nema neposredno iskustvo rada s njima, ne bi primijetio razliku, niti bi zapravo mogao dokučiti kako je nekome tko povijesne tekstile godinama ‘vrti po rukama’ tu razliku zapravo jako lako uočiti. Meni je često dovoljno da ih samo dotaknem i sve mi je jasno.

Gdje ste zapravo ta praktična znanja stekli?

- U Hrvatskoj. Dalmaciji posebno, i Italiji. Nakon diplome, dvije godine sam volontirala u Konzervatorskom odjelu u Zadru i na tamošnjem se terenu prvi put susrela s liturgijskim ruhom izrađenim od dragocjenih tkanina i veza. Nadala sam se da ću se jednom zaposliti kao konzervatorica, ali nije bilo suđeno. Krajem 2007. sam upisala doktorski studij, a od 2008. sam se kontinuirano usavršavala u Italiji. U Firenci sam završila program za prepoznavanje, analizu i katalogiziranje povijesnih tekstila. Ali taj program sam po sebi ne znači ništa ako s tim umjetninama ne radite svakodnevno, a kroz moje ruke je tijekom desetak godina vjerojatno prešla većina ranonovovjekovnih tekstilnih liturgijskih predmeta sačuvanih u Hrvatskoj. U Veneciji sam istraživala misno ruho u gotovo svim sakristijama. Zahvaljujući tomu stekla sam sigurnost i samopouzdanje koje je u V&A izrazito cijenjeno. Naime, doktora znanosti ima mnogo, ali nema puno onih koji uz teorijsko znanje imaju i praktične vještine koje su u takvim muzejima na prvom mjestu. Od nekoga tko je jako načitan, ali tko nije sposoban ‘pročitati’ umjetninu čim je stavljena pred njega prvi put, tamo nema koristi.

Je li posao opravdao vaša očekivanja?

- Čujte, nije mi bilo lako donijeti odluku o odlasku. Međutim, ni njima u V&A nije bilo jednostavno odlučiti pokloniti mi povjerenje i procijeniti da nisam došla tamo na godinu ili dvije nakon kojih bih otišla tko zna kamo. Lijepo je kad vas prvog dana na poslu na radnom stolu dočeka pismo dobrodošlice i kad vas nadređena, osim s radnim zadacima, u prvom susretu upozna i s vašim pravima iz radnog odnosa. Shvatila sam da će mi biti lakše dolaziti u Hrvatsku kad mi je rečeno da, uz niz povlastica, imam i 30 radnih dana godišnjeg odmora...

Bogami lijepo!

- Naravno. Dosta nas tetoše jer Muzej želi biti u poziciji da može i birati i zadržati najbolji kadar. Nije im u interesu da, nakon pustih obuka, damo otkaz i odemo drugdje. A s V&A u životopisu stvarno možete birati gdje ćete raditi. No posao je odgovoran i ozbiljan, i podrazumijeva i dužnosti o kojima prije nisam niti razmišljala. Recimo, ponekad putujem kao pratnja predmetu.

Što to znači?

- To znači da kad posuđujemo umjetninu, ili više njih, nekom drugom muzeju, kao što ćemo recimo u rujnu posuditi desetak naših tekstilnih predmeta za jednu parišku izložbu o umjetnosti veza u srednjem vijeku, ja tu pošiljku pratim. Ja za nju odgovaram, na određeni način, premda, naravno pariški organizator snosi troškove osiguranja i slično. Ponekad, ako je pošiljka prevelika za putnički avion, putujemo teretnim avionom. Prije negoli sama uđem u avion se moram uvjeriti da je sanduk već ukrcan. Predmet je na prvom mjestu! Može zvučati zabavno, ali baš i nije.

Zvuči jako ozbiljno.

- I jest, i stresno. Sve u svemu, zbirka za koju sam odgovorna broji nekoliko desetaka tisuća predmeta, ali u opisu radnog mjesta mi stoji i angažman na novim akvizicijama. Dosad sam uspješno licitirala na nekoliko aukcija, i to vas stvarno ispuni zadovoljstvom. Imate osjećaj da ostavljate nešto iza sebe. Baš ovih dana surađujem na organizaciji pakiranja i dostave jednog predmeta koji smo kupili u SAD-u. Sve u svemu, posao je jako zahtjevan, pritisak je velik jer je konkurencija velika, ali u isto vrijeme neizmjerno mnogo i pruža. Ono što meni posebno olakšava je činjenica da je V&A toliko voljen. To je definitivno jedan od najomiljenijih muzeja u Europi.