Kristina Ercegović je serijska poduzetnica, spisateljica i majka. Dosad je osnovala tri tvrtke, objavila je pet knjiga, pokrenula je Business Cafe koji je postigao uspjeh u cijeloj regiji, predaje na dva fakulteta i ima 11-godišnjeg sina. Jednom riječju – superžena. Uoči sutrašnje konferencije „Žene i novac“ koju je organizirala u pratnji istoimenog portala, popričali smo kratko s njom o mitovima koji prate žene kada su u pitanju financije...
Neke smo srušili, neke nismo, a su svakom slučaju kroz ove stereotipe, dotakli smo se najvažnijih pitanja kada je u pitanju financijska neovisnost žena.
Ženama treba više pomoći u upravljanju svojim novcem nego muškarcima. Ženama se često kaže da trebaju više pomoći ili različite savjete o upravljanju novcem, o tome su napisane i brojne knjige. Jesu li žene u Hrvatskoj dovoljno financijski obrazovane?
Istina. U Hrvatskoj smo svi prije svega nedovoljno osviješteni o novcu, što je, kakvu ulogu ima i zašto je važan u životu, zatim smo premalo odgovorni, potom nedovoljno znamo i na kraju kao rezultat svega toga neadekvatno upravljamo novcem. Živimo na dug – iznad svojih mogućnosti, ne pričamo o novcu, živimo od danas do sutra, bez plana, bez sustavne brige i bez otvorenog razgovora. Žene u Hrvatskoj žive u prosjeku 7 godina dulje, zarađuju 11 do 20% manje, preuzimaju veći dio vremena brigu oko kućanstva, djece pa i starih roditelja, i kao posljedicu patrijarhalnog sustava od početka im se usađuje osjećaj manje vrijednosti koji rezultira u tome da se ne cijene dovoljno, ne zalažu se za sebe, teško im je tražiti veću plaću, ako su poduzetnice teško naplaćuju svoje usluge, puno toga odrade besplatno ili previše daju klijentima da bi tako podsvjesno dokazale svoju vrijednost, imaju problema s naplatom potraživanja i utjerivanjem dugova za posao koji su pošteno odradile itd. Postoji i suptilan pritisak na žene da se odreknu nasljedstva u korist braće i još niz toga, što mogu samo žene razumjeti. Zato je potreban zaseban pristup i mjesto na kojem žene mogu međusobno otvoreno govoriti o novcu. Zato sam i pokrenula portal www.zeneinovac.com
Žene se prirodno protive visokim rizicima. Dakle, jeli istina da su žene manje sklone rizicima? Da manje ulažu u npr. fondove visokog rizika zbog urođene averzije neizvjesnosti. Jeli to ženska ili muška stvar, ili je to ipak individualno?
Istina. Nezahvalno je bilo što generalizirati, no istraživanja su pokazala da žene u većoj mjeri preuzimaju više tzv. calculated risks – dakle one rizike za koje procjene da ima smisla preuzeti, manje se hazarderski kockaju ajmo to tako reći. Naravno da je to i do pojedine osobe u konačnici. Koliko ćemo riskirati ovisi i o našim vrijednostima, ciljevima, ali i trenutnoj životnoj fazi.
Žene su lošiji investitori, loše procjenjuju gdje uložiti, i kada ulože to češće propadne. Vode se više emocijama, a ne razumom.
Nije istina. Svaka odluka je uvijek emocionalna, a razumom je opravdavamo. Svi, bez obzira na spol. Žene imaju bolju intuiciju i šteta što je ne koriste dovoljno u svijetu u kojem je na cijeni "razum". Bilo bi nam svima bolje da više slušamo sebe i svoju intuiciju.
Žene nije moguće spasiti jer kupuju previše cipela. Taj se mit povlači otkad je Marylinka pjevala Dijamant je ženi najbolji prijatelj. Žene uistinu vole kupovati krpice i torbice. Ali što je s muškarcima, koji kupuju skupe automobile? Ili techno gadgete? Kakav je tu odnos snaga?
Nije istina. Prvo nikoga ne trebamo niti možemo spašavati. Svatko uvijek može promijeniti samo sam sebe. I to ako on/ona to želi. Nadalje, svi kupujemo. Zanimljivo je podsjetiti se da 75% nekad i više odluka o kupnji donose žene, dakle ako ćemo "osuđivati ženski trošenje" podsjetimo se da žene ne troše ništa ne bi bilo od ekonomskog rasta. No ono što nije normalno jest da mislimo da će nas sve te stvari učiniti sretnima bez obzira na spol. Neće. Sreća je pitanje stava, iznutra. Prvo trebamo biti sretni i onda ići u šoping i biti sretni dok kupujemo, a ne biti tužni/depresivni i otići u kupovinu raznih dobara i usluga s ciljem da nas to usreći i onda smo to spremni kupiti na x rata, živjeti na dug i iznad svojih mogućnosti. Trebamo i razlikovati želje od potreba. I biti zahvalni i imati fokus na ono što imamo, a ne ono što nam nedostaje, okrenuti se sebi a ne uspoređivati se s drugima, provoditi vrijeme sa sobom i pitati se što mi uistinu želimo i trebamo, a ne trošiti vrijeme uspoređujući svoj stvarni život s nečijom Fb/Instagram verzijom života.
Žene nemaju dovoljno samopouzdanja u poslovnom svijetu, koji na neki način vode muškarci. Zašto je tome tako i može li se samopouzdanje „popraviti“ kroz savjete drugih? Imaju znanje, ali ga često ne znaju unovčiti ili ih netko obeshrabri na tom putu.
Istina. Opet pitanje osjećaja manje vrijednosti. Za uspjeh je presudno okružiti se ljudima koji će nas podržati i veseliti se našim uspjesima jer je istina, s kim si, takav si. I žene trebaju podržati druge žene. Žalosno je gledati vrsne stručnjakinje s doktoratima i gomilom iskustava i uspjeha iza sebe, kako misle da im treba još jedna i još jedna radionica pa će onda biti sigurne da mogu nešto zatražiti. I tako prođe život u borni s perfekcionizmom, a netko drugi zna da je dovoljno dobro – dovoljno dobro, usudi se, i ono malo što zna i ima napravi čuda. Jer mu je netko rekao da može i od njega se to očekuje. A od žena i svojih kćeri očekujemo nešto drugo, i druge stvari im govorimo, i kad su maškare oblačimo ih u princeze a za laku noć im čitamo bajke i usađujemo u podsvijest da su nesposobne i očekivanje da ih netko spasi, uzdržava i brine se o njima. " i tako žive sretno do kraja života". I onda nam treba 20-30 godina da shvatimo da je to bila bajka.
Žene imaju veći strah biti liderice nego muškarci.
Istina. Žene su nekako uvijek lideri iz sjene. Neki tvrde da zapravo vlada matrijarhat iz sjene. Odnosno da patrijarhat opstaje jer ga žene podržavaju. U svakom slučaju žene nedovoljno podržavaju žene. I da, često se boje kako se kaže - igrati na veliko. Većina i kad pokreće svoj biznis, želi samo da može platiti režije, plaće ljudima, i da ne mora brinuti o novcu. Opet stvar odgoja, osjećaja niže vrijednosti itd.
Razlika u plaći postoji zato što žene ne traže više.
Istina. Opet iz osjećaja manje vrijednosti to potječe, manjka samopoštovanja i samopouzdanja. Kad tražimo povećanje plaće trebamo to obrazložiti svojim rezultatima i objasniti kako doprinosimo sve više firmi, a ne emocijama, i biti u ulozi žrtve ljuteći se kako netko drugi ne primjećuje naš trud i rad i sam nam ponudi povišicu, i pritom pročita naše misli pa sam zaključi s koliko bismo mi bile zadovoljne. Dakle tražite, budite uporne, ne nije osobno, ne je privremeno ne, ako je ne konačno ne, postoje drugi poslodavci, no stavimo fokus na rezultate i doprinos firmi. Dakle, argumentirano iznijeti činjenice.
Žene u poslovnim krugovima rjeđe donose glavne financijske odluke.
I je i nije istina. Puno je direktorica financija i računovodstva. To su obično desne ruke vlasnika poduzeća. Opet igranje uloga iz pozadine. No puno je veći broj vlasnika i predsjednika uprava poduzeća, tako da, kad tako gledamo onda su oni u većini i donose ključne odluke. Ipak je ovo još uvijek muški svijet. No na svima nama je da ga mijenjamo na bolje. Ne da postane ženski, jer onda nismo ništa napravili, nego da bude ZAJEDNIČKI, da UKLJUČIMO SVE, da nikoga ne izostavimo. Inkluzija, prihvaćanje različitosti, ZAJEDNIŠTVO, biti na istom putu...jer onda nam je SVIMA bolje.