KLJUČNA 1992.

Kako je Hrvatska spojena na internet: Iskorak se pripremao godinu dana, a na njemu je radila peteročlana skupina

Od te 1992. život nam se polako, ali sigurno počeo mijenjati, digitalizirati, postajemo sve više okrenuti internetu i onome što on nudi
 Sebastian Kahnert/dpa-Zentralbild/dpa Picture-Alliance via AFP

image

30 godina interneta u Hrvatskoj

Internet je više nego ijedan medij prije približio znanje svakom čovjeku. U Hrvatsku je internet došao prije 30 godina i njegov je utjecaj vrlo širok. Promijenio je čak i akademsku i znanstvenu zajednicu, a ne samo gospodarstvo i javni sektor.

Jutarnji list u suradnji s CARNET-om, Srcem i Središnjim državnim uredom za razvoj digitalnog društva radi specijal posvećen obljetnici aktiviranja interneta u Hrvatskoj.

Kroz specijal istaknut ćemo i proučiti neke od ključnih vještina za digitalnu transformaciju. U njenom je središtu čovjek, a za njegov napredak nužno je obrazovanje. Stoga ćemo se pozabaviti primjerima utjecaja interneta na obrazovanje, online obrazovanje, e-učenje, virtualno učenje, mogućnosti samostalnog obrazovanja i usavršavanja. Posebnu pažnju posvetit ćemo i sve važnijem pitanju, ICT sigurnosti.

Ako se pitate koliki je put prevaljen u tih 30 godina, odgovor je iznimno velik. Za primjer možemo uzeti godinu 1993. kada je u Hrvatskoj tek krenulo izdavanje ".HR" domena. Danas ih je više od 119 tisuća. Prije 30 godina pričali smo o newsgrupama, a danas govorimo o Redditu i Discordu. Nekad smo imali slobodan internet, a danas je sve više uvezan na blockchain. Na početku je najveći izazov bio kako koristiti Netscape, a danas kako spriječiti da se širi Dark web. Na internet smo se prije trideset godina spajali preko dial-upa, a danas sve više je prisutna optika. Internet je u tom smislu izmijenio dobar dio naših života.


Možete li zamisliti svijet bez interneta? Nema elektroničke pošte, nema internetskih servisa. Nema weba, WhatsAppa, TikToka, reelsa, glazbe preko YouTubea. Želite li pozvati prijatelje na večeru potrebno je podignuti slušalicu telefona, obaviti pet, šest ili više poziva, a telefon koji imate nema mogućnosti memoriranja brojeva. To znači da trebate znati brojeve napamet ili ih imati zapisane na papiru. Za pripremu večere ne pretražujete aplikacije na mobitelu ili tabletu, već kopate po prabakinoj kuharici koja se već gotovo raspala. Kad želite stići na odredište razmotate kartu koju nakon korištenja ne znate sklopiti. To je svijet bez interneta.

Godina je 1992. Vrijeme je ratno. Na političkoj sceni unutar ratnih teških tema i političkih previranja u Europi, svijetla politička točka je 15. siječnja kad Europska unija priznaje neovisnost Hrvatske.

Te iste godine Hrvatska je ostvarila prvi samostalni nastup na nekim Olimpijskim igrama. Sasvim slučajno se dogodilo da je prvi hrvatski nastup bio u godini kad su zadnji put i ljetne i zimske Igre bile u istoj godini. Na XVI. zimskim Olimpijskim igrama u Albertvilleu u Francuskoj hrvatski nastup je prošao bez osvojenih medalja, ali je zato na ljetnim Igrama u Barceloni bilo itekako vruće. Goran Ivanišević osvojio je tenisku broncu i pojedinačno i u paru s Goranom Prpićem, a u povijesnom srazu hrvatske košarkaške reprezentacije i reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država popularno nazvanom „Dream Team“, Hrvatska je osvojila srebro u utakmici koja se prepričava i nakon 30 godina.

Informacije dobivamo putem televizije, radija i novina. Kad Ivanišević poentira u setu, na svaku tricu koju je pogodio Dražen, urlamo svi u isto vrijeme. Trenutak nam ne kvari susjedov urlik, jer je on gleda tekmu preko televizijskog prijenosa i vidio je pogodak prije nas koji se patimo preko internetskog streama.

U Hrvatskoj 1992. godine živimo bez interneta. Prema opće poznatim informacijama, za internet se može reći da je najnoviji izum čovječanstva. U svijetu i u Europi internet je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća novotarija, ali ne baš potpuna.

Jest da u Hrvatskoj nismo još imali internet, ali nije da nismo znali za njega. Grupa mladih entuzijasta proučavala je najnovije trendove u svijetu i Europi. I iako je u to vrijeme bilo nekoliko grana razvoja prijenosa podataka putem mreže, zaključili su da je najbolje rješenje ići u nešto potpuno novo. Bila je to relativno nova mreža koja je koristila internetski mrežni protokol (IP) za prijenos podataka. Taj protokol koriste izvorišna i odredišna računala za uspostavu podatkovne komunikacije preko računalne mreže. Ta računalna mreža bila je – internet.

Zamisao o uvođenju interneta rodila se nekoliko godina ranije, konačni oblik zadobila 1991. godine kad je tadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije pokrenulo projekt izgradnje nacionalne akademske računalne mreže koja bi spojila Hrvatsku putem interneta sa svijetom.

Bez velikih formalnosti 3. listopada 1991. godine osnovano je koordinacijsko tijelo za uspostavu nacionalne akademske računalne mreže. U njemu su surađivali Darko Bulat s Instituta Ruđer Bošković, Ivan Marić sa Sveučilišnog računskog centra-Srca, Predrag Pale s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Ljubimko Šimičić s Prirodoslovno matematičkog fakulteta i Velimir Vujnović iz Srca. Ta mala radna skupina iskoristila je sve postojeće resurse i u roku od godinu dana povezala većinu akademske zajednice na novu mrežu – internet.

Važno je napomenuti da je to ratno vrijeme u Hrvatskoj i da samo pokretanje projekta i njegova realizacija u ratnom okruženju i dan-danas izaziva, doduše nedovoljno javno priznato i izraženo, divljenje.

Dan je bio utorak. Mjesto događanja aula Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Tog, 17. studenoga 1992. održana je svečanost na kojoj je ostvaren i prvi međunarodni spoj na internet. Hrvatska je spojena sa svijetom putem internetske veze.

Uspostavljena internetska veza Hrvatske sa svijetom, bila je veza prema Sveučilištu u Beču kapaciteta 9.6kbps (9600bit/s).

Ustanove unutar Hrvatske bile su spojene vezom brzine 19-200 kbps, a čitava se mreža spajala na internet preko Austrije brzinom od 64 kbps. Unutar Zagreba realizirane su prve IP veze koje su spajale institucije unutar akademske zajednice te Institut Ruđer Bošković na središnje čvorište u Srcu.

Uskoro su čvorišta uspostavljena i u drugim gradovima Hrvatske: Splitu, Rijeci, Osijeku.

image

Mrežna oprema pomoću koje je iz Srca uspostavljena prva internetska vaza Hrvatske sa svijetom

Srce/

Odjednom je postalo jako bitno da smo on-line. 1992. godine Svjetska banka postaje „on-line“ a te iste godine počinjemo „surfati internetom“. Naime bibliotekar pod imenom Jean Armour Polly počeo je koristiti tu frazu, koja se ubrzo svima zalijepila za jezik. Godinu dana nakon toga i američka Bijela kuća se javno pohvalila svojim e-mailovima, a 1994. kreirali su prvu web stranicu. Svjetske poslovne i medijske kuće počinju se polako pojavljivati na internetu, a nedugo poslije njih eto nam i svjetskih šoping centara na mreži svih mreža. I da, te davne, davne 1994. godine prvi put ste mogli naručiti pizzu on-line. Doduše još uvijek ne u Hrvatskoj.

Od te 1992. život nam se polako, ali sigurno počeo mijenjati, digitalizirati, postajemo sve više okrenuti internetu i onome što on nudi. Slušamo radio preko interneta, omogućeno je gledanje videokonferencija, igre na Interentu postaju sve popularnije, počinju se pojavljivati i prve stranice koje nude vijesti, a nove generacije mobilnih telefona počinju imati opciju spajanja na internet.

Društvo se mijenja, internet sve više utječe na naše živote. Danas većinu stvari koje radimo putem interneta doživljavamo kao normalne. Vjerujemo on-line izvorima iako oni mogu biti nepouzdani i neprovjereni, družimo se s ljudima preko mreže iako uopće ništa o njima zapravo ne znamo.

S druge strane povezali smo se s ljudima na drugom kraju kontinenta ili Zemlje i s onima u Svemiru. Nekad rijetki kontakti s rodbinom sada su se intenzivirali, omogućili smo i djeci iz udaljenih sela, naselja, otoka da se lakše školuju i da jednostavnije kontaktiraju s prijateljima.

Internet nije ni samo dobar, ni samo loš, odnosno onakav je kakvim ga mi doživimo. Puno se toga promijenilo od onih prvih početničkih dana Interneta u Hrvatskoj. Od prvih tekstualnih poruka, veselja kad smo preko mreže poslali prvu sliku ili čuli zvuk.

Danas 30 godina od tog prvog povezivanja živimo u svijetu u kojem internet i njegovi servisi upravljaju našim životima. Internet of Things je realnost. 1993. u Hrvatskoj je bilo 100 ljudi koji su se koristili Internetom. Danas brojimo ne korisnike Interneta, nego one koji još nemaju internet. Bez interneta ne možemo, protiv njega se borimo. Kakvu ćemo si budućnost zacrtati ovisi samo o nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. prosinac 2022 12:48