Digitalna pristupačnost od presudne je važnosti za osobe s poteškoćama te je zato ugrađena u hrvatske zakone

30 godina interneta u Hrvatskoj

Internet je više nego ijedan medij prije približio znanje svakom čovjeku. U Hrvatsku je internet došao prije 30 godina i njegov je utjecaj vrlo širok. Promijenio je čak i akademsku i znanstvenu zajednicu, a ne samo gospodarstvo i javni sektor.

Jutarnji list u suradnji s CARNET-om, Srcem i Središnjim državnim uredom za razvoj digitalnog društva radi specijal posvećen obljetnici aktiviranja interneta u Hrvatskoj.

Kroz specijal istaknut ćemo i proučiti neke od ključnih vještina za digitalnu transformaciju. U njenom je središtu čovjek, a za njegov napredak nužno je obrazovanje. Stoga ćemo se pozabaviti primjerima utjecaja interneta na obrazovanje, online obrazovanje, e-učenje, virtualno učenje, mogućnosti samostalnog obrazovanja i usavršavanja. Posebnu pažnju posvetit ćemo i sve važnijem pitanju, ICT sigurnosti.

Ako se pitate koliki je put prevaljen u tih 30 godina, odgovor je iznimno velik. Za primjer možemo uzeti godinu 1993. kada je u Hrvatskoj tek krenulo izdavanje ".HR" domena. Danas ih je više od 119 tisuća. Prije 30 godina pričali smo o newsgrupama, a danas govorimo o Redditu i Discordu. Nekad smo imali slobodan internet, a danas je sve više uvezan na blockchain. Na početku je najveći izazov bio kako koristiti Netscape, a danas kako spriječiti da se širi Dark web. Na internet smo se prije trideset godina spajali preko dial-upa, a danas sve više je prisutna optika. Internet je u tom smislu izmijenio dobar dio naših života.

Brojni su građani suočeni s vidnim, slušnim, motoričkim ili kognitivnim poteškoćama, pa nailaze na prepreke, ne samo u fizičkom već i u digitalnom svijetu. Ponekad je dovoljno da se nalazimo na previše osunčanom mjestu, pa zbog odbljeska ne vidimo sadržaj na ekranu, a može nam se dogoditi da smo slomili ruku, pa se ne možemo koristiti mišem i tipkovnicom.

Digitalne informacije i usluge mogu se smatrati pristupačnima kada ih većina ljudi lako može opažati i razumjeti, bez obzira na vizualne, slušne, motoričke ili kognitivne poteškoće ili privremenu nesposobnost.

Digitalna pristupačnost predstavlja uključivu praksu koja osigurava da i osobe s invaliditetom ili primjerice starije osobe nemaju prepreka u pristupu digitalnom sadržaju ili interakciji s njime.

Pristup informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, uključujući internet, definiran je kao temeljno ljudsko pravo u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom. Hrvatska je u svoje zakonodavstvo prenijela načela digitalne pristupačnosti kako bi osigurala pristupačnost informacija i usluga tijela javnog sektora.

Tijela javnog sektora putem digitalnih kanala prenose informacija i usluga koje su ključne za javnost, pa je važno osigurati dostupnost što širem krugu korisnika.

Temeljem Direktive (EU) 2016/2102 2019. godine, donesen je Zakon o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora. Ovaj Zakon nalaže da tijela javnog sektora trebaju prilagoditi svoje mrežne stranice i mobilne aplikacije, kako bi bile pristupačnije što većem broju korisnika.

Kod izrade pristupačnih sadržaja, potrebno je primjenjivati normu: EN 301 549 – Zahtjevi za pristupačnost proizvoda i usluga IKT-a (eng. Accessibility requirements for ICT products and services), a preporučuje se konzultirati i minimalne zahtjeve koji su popisani u Smjernicama za osiguravanje digitalne pristupačnosti koje je izradio Carnet.

Ova zakonska obveza obuhvaća otprilike 2600 tijela javnog sektora. Sva tijela javnog sektora imaju nekoliko osnovnih obveza koje bi trebale dovesti do bolje pristupačnosti njihovih mrežnih stranica i mobilnih aplikacija:

- provesti početnu procjenu u kojoj mjeri su mrežne stranice i mobilne aplikacije prilagođene propisanim zahtjevima pristupačnosti;

- prilagoditi mrežne stranice i mobilne aplikacije;

- objaviti i redovito ažurirati Izjavu o pristupačnosti;

- kontinuirano objavljivati digitalno pristupačne sadržaje.

U slučaju da korisnik usluga tijela javnog sektora naiđe na nepristupačan mu sadržaj, može od tijela tražiti da mu se osigura alternativni način pristupa takvom sadržaju. U slučaju da se tijelo ogluši na zahtjev korisnika, može se obratiti Povjereniku za informiranje, koji je zadužen za praćenje provedbe navedenog propisa.

Primjena načela digitalne pristupačnosti može biti složen proces jer razne vrste poteškoća i invaliditeta zahtijevaju različite vrste prilagodbe. Digitalna pristupačnost zavisi o pristupačnosti platforme, ali i o pristupačnost samih sadržaja koji se objavljuju, pa je u izradu digitalnih sadržaja i usluga dobro uključiti i osobe koje održavaju mrežne stranice i mobilne aplikacije u tehničkom smislu, kao i osobe koje uređuju i objavljuju takve sadržaje i usluge.

Kod testiranja stranica i aplikacija preporučuje se koristiti neki automatski program za provjeru pristupačnosti u kombinaciji s pravim korisnicima, primjerice osobama s invaliditetom, koje najbolje mogu procijeniti koji sadržaji su im nepristupačni.

Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva s Povjerenikom za informiranje, krovnim nacionalnim organizacijama osoba s invaliditetom i Državnom školom za javnu upravu poduzima potrebne mjere radi podizanja svijesti o zahtjevima pristupačnosti, njihovim koristima za korisnike i vlasnike mrežnih stranica i mobilnih aplikacija te o mogućnostima davanja povratnih informacija u slučajevima neispunjavanja zahtjeva propisanih Zakonom o pristupačnosti.

Također, navedene institucije organiziraju i provode programe osposobljavanja djelatnika tijela javnog sektora i drugih relevantnih dionika za izradu, vođenje i održavanje sadržaja mrežnih stranica i mobilnih aplikacija.

Osim promoviranja digitalne pristupačnosti putem raznih kanala, svake godine navedene institucije organiziraju i središnji događaj, okrugli stol. To je postala platforma za razmjenu iskustava, mišljenja i prijedloga za unaprjeđenje digitalne pristupačnosti koje će omogućiti veću uključivost hrvatskog društva.