Zašto su, zapravo, plaće u Hrvatskoj toliko niske i zbog čega rezanje poreza neće pomoći?

Kada bismo danas upitali građane zašto su prosječne plaće u Hrvatskoj niske, dva najčešća odgovora vjerojatno bi bila sljedeća: 1) zato što su “davanja” državi, povrh onoga što radnik dobije na račun (neto plaća), iznimno velika, te 2) zato što su poslodavci u Hrvatskoj pohlepni i ne žele dati veće plaće radnicima.

Veseli vidjeti kako građani sve više postaju svjesni (konačno!) da njihova plaća nije samo ono što dobiju na tekući račun, već da je taj “neto” u direktnoj vezi s propisanom visinom poreza i doprinosa koji se plaćaju iz “bruto” plaće i na nju. Neka buduća Vlada tako više neće moći dizati poreze kada i koliko želi (kao donedavno) a da se građani tome snažno ne usprotive; dapače, danas vidimo kako građani i za postojeće nemalo izdvajanje iz plaća za solidarno zdravstvo zahtijevaju kvalitetniju uslugu i zdravstveni sustav.

Ipak, postojeće porezno opterećenje plaća (koje uključuje i doprinose) nije fundamentalni uzrok niskih dohodaka u Hrvatskoj. Naime, nakon što je u posljednje tri godine došlo do osjetnog poreznog rasterećenja plaća, činjenica je da je danas porezni klin (razlika između bruto troška rada i neto plaće) u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama EU relativno - nizak.

Da se poduzetnici odreknu dobiti?

Preciznije, izračuni pokazuju kako je porezni klin na nižim razinama dohotka (67% prosječne plaće) u RH zapravo najniži među usporedivim zemljama, na srednjim razinama dohotka (100% prosječne plaće) je na razini usporedivih zemalja, a tek na iznadprosječne plaće (300% prosječne plaće) porezni je klin u Hrvatskoj viši nego u usporedivim zemljama EU.

Drugim riječima, dodatnim snižavanjem poreza na dohodak i/ili doprinosa na plaću neto plaće mogle bi porasti za određeni postotak, no ako nas zanima zašto plaće u Hrvatskoj nisu nekoliko puta veće, tj. kao one u, primjerice, Njemačkoj ili Danskoj, odgovor se krije negdje drugdje.

Pogledajmo ima li istine u tome da hrvatski poslodavci ne žele dati veće plaće radnicima (iako bi mogli jer navodno ostvaruju velike profite). Prema podacima FINA-e, prošle je godine u Hrvatskoj poslovalo 120 tisuća poduzetnika obveznika poreza na dobit (bez financijskog sektora) u kojima je bilo zaposleno 883 tisuće radnika, a ostvarili su 21,9 milijardi kuna konsolidirane neto dobiti.

Efikasnost ljudskog rada

Stopa povrata na kapital tako je iznosila tek nešto iznad 5%, što je krajnje skromno s obzirom na rizike koje nosi poslovanje u Hrvatskoj. No zamislimo da se poduzetnici potpuno odreknu profita (da budu “na nuli”) te sve preusmjere u povećanje plaća.

Iz prikazanih brojki lako možemo izračunati kako bi se svakom radniku mjesečna plaća mogla povećati za oko dvije tisuće kuna bruto, čime bi radnici u prosjeku dobili oko tisuću kuna više neto plaće (marginalno opterećenje plaća u Hrvatskoj puno je veće od prosječnog, o čemu smo već pisali). Dakle, čak i u takvom nerealnom scenariju - jer zašto bi poduzetnici riskirali svoj kapital ako ništa neće zaraditi - prosječna plaća u Hrvatskoj povećala bi se za maksimalno 20-ak posto.

Ako se fundamentalni uzrok niskih plaća u Hrvatskoj ne krije ni u jednom od gornja dva odgovora, zbog čega onda radnici u Hrvatskoj nemaju plaće kao radnici u Belgiji, Njemačkoj ili Danskoj?

Odgovor je: zbog niske produktivnosti hrvatske ekonomije, odnosno produktivnost rada radnika u Hrvatskoj osjetno je niža od onoga u spomenutim zemljama.

Produktivnost ili proizvodnost rada jest omjer između proizvodnoga učinka (koji mjerimo ukupnim prihodom ili brojem jedinica završenog proizvoda) i količine ukupno utrošenoga rada. Može se mjeriti na svim razinama: kako na razini cijelog gospodarstva, tako i na razini pojedinca.

Produktivnost rada nam kazuje koliko se efikasno ljudski rad koristi u kombinaciji s ostalim faktorima proizvodnje u proizvodnom procesu.

Naime, postoje tri glavna faktora proizvodnje: fizički kapital (strojevi, zgrade, računala i druga dobra potrebna za odvijanje proizvodnog procesa), zemlja i prirodni resursi (zemljište na kojem se grade tvornice i trgovine ili pak željezna ruda potrebna za rad čeličana) te ljudski kapital (uključuje sam rad, ali i stvari poput stupnja obrazovanja, iskustva ili vještina koje pridonose proizvodnom procesu). Osim spomenutih, tu su još tehnologija, sama organizacija proizvodnje, pravna uređenost u kojem se odvija poslovanje te drugi faktori koji određuju i utječu na pad ili porast proizvodnosti rada.

Snažna korelacija

Krajnje pojednostavljeno, recimo da neki radnik za 8 sati rada proizvede 50 komada nekog proizvoda; no ako poslodavac investira u novi i efikasniji stroj, tada će isti radnik moći proizvesti 100 komada proizvoda za isto vrijeme te će radnik tako postati dvostruko produktivniji.

Na razini cijelog gospodarstva produktivnost se mjeri dijeljenjem bruto domaćeg proizvoda s ukupnim brojem radnih sati koji su utrošeni u stvaranje tog BDP-a.

Na slici 1 možemo vidjeti produktivnost rada nacionalnih gospodarstava izraženih u odnosu na prosjek Europske unije (EU28). Podaci su izraženi u jedinicama pariteta kupovne moći (PPS), tj. zajedničkoj valuti koja eliminira razlike u razinama cijena između zemalja, čime se dobiva prava usporedba produktivnosti nacionalnih gospodarstava.

Vidimo kako se produktivnost rada znatno razlikuje od zemlje do zemlje: dok se starije članice EU nalaze na vrhu ljestvice, produktivnost u novijim članicama osjetno je ispod prosjeka EU. Tako je u 2017. produktivnost rada u Hrvatskoj bila na oko 64% prosjeka EU, a primjerice u Belgiji 136%, Danskoj 134%, Njemačkoj 127% itd.

Upravo je produktivnost rada ta koja (dugoročno) određuje kolike će biti plaće u nekoj zemlji. Na slici 2 možemo vidjeti iznimno snažnu korelaciju visine prosječne bruto satnice i produktivnosti rada u zemljama EU. Plaće su najviše upravo tamo gdje je produktivnost najveća - u Danskoj i Belgiji.

Ne moramo se zadržavati samo na Europskoj uniji, a priču o produktivnosti rada možemo spustiti i na razinu kompanija. Primjerice, ako nas zanima kako američki poslodavci mogu radnicima isplaćivati nekoliko puta veće plaće od onoga što hrvatski poslodavci mogu svojim radnicima, usporedimo financijske rezultate američkih i hrvatskih kompanija.

Dugoročno brži rast

Prema podacima CSIMarketa, kompanije iz sastava S&P 500 u 2017. ostvarile su prihod po zaposlenom u visini od 532.477 tisuća dolara (što je oko 3,5 milijuna kuna) te neto dobit od 41.518 dolara po zaposlenom (što je oko 271 tisuću kuna). S druge strane, prema podacima FINA-e, prošle godine poslodavci u Hrvatskoj ostvarili su prihod po zaposlenom u visini od 768 tisuća kuna i neto dobit manju od 25 tisuća kuna po zaposlenom.

Kada usporedimo te brojke, jasno se vidi koliko su američke kompanije zapravo produktivnije od hrvatskih te zašto poslodavci u Hrvatskoj (u prosjeku) ni teoretski ne mogu isplaćivati “američke” plaće.

Trenutačni rast plaća koji se događa u Hrvatskoj prvenstveno je rezultat manjka radne snage, no čini se kako u nekim djelatnostima plaće rastu brže od samog rasta produktivnosti rada. To je ekonomski neodrživo u duljem razdoblju jer poduzeća tako gube sposobnost za investiranje, odnosno kapitalno jačanje i tehnološko unapređivanje proizvodnje.

Dakle, ako u Hrvatskoj želimo vidjeti snažniji i dugoročno održiv rast plaća, morat će doći do rasta produktivnosti rada, tj. morat ćemo proizvoditi više (vrednijih) roba i usluga uz istu količinu rada. To će biti moguće samo uz kombinaciju više investicija (u infrastrukturu, strojeve i sl.), korištenje novih i boljih tehnologija, okretanje ka kapitalno intenzivnim djelatnostima, bolji obrazovni sustav, poticajniji porezni sustav itd. Rast produktivnosti rada ostaje ključna odrednica rasta plaća i životnog standarda.