Zašto nas treba zabrinuti smanjenje HEP-ovih vlasničkih prava u NE Krško?

Malo je građana Hrvatske koji su imali priliku posjetiti i razgledati nuklearnu elektranu Krško. To je velika šteta. Ne samo zato što bi povećanje razine znanja i shvaćanja funkcioniranja najvažnijeg elektroenergetskog objekta u regiji bilo iznimno korisno za javnu percepciju energetike kao djelatnosti, već i zato što bi svaki posjetitelj - poput potpisnika ovih redaka - u tom obilasku doživio svojevrsni kulturalni šok.

U društvu gdje je svaka mogućnost meritokracije već odavno ugašena pod naletom plemenskih veza, amaterizma i improvizacije, famozni NEK djeluje kao mala oaza razuma. To je organizacija u kojoj postoje jasne i sveobuhvatne procedure, gdje se planira i promišlja, gdje su ljudi - na svim razinama - kompetentni i motivirani. Ukratko rečeno, kad izađe iz strogo čuvanog kruga elektrane, neupućeni posjetitelj moći će tek čeznutljivo poželjeti da više institucija njegove države upravlja potencijalno kataklizmičnim objektima, što je valjda preduvjet za njihovo odvajanje od profanosti dnevne politike.

Nažalost, ako je politika još i uspijevala držati svoj toksični dodir daleko od operativnog funkcioniranja elektrane, na makro razini objekt je praktički kontinuirano predmet hrvatsko-slovenskih političkih nadmudrivanja. Sporovi oko vlasništva nad elektranom, pa onda i neisporučene struje Hrvatskoj trajali su godinama, a posljednja arbitraža završena je dodjelom odštete od 40 milijuna eura HEP-u. Zadnjih godina se zbog kadrovskih nesuglasica opet zvecka pokretanjem arbitraže, a cijeli slučaj privukao je interes šire javnosti nakon što je podignuta optužnica protiv bivšeg hrvatskog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka zbog navodnih prijetnji “hrvatskom” članu Uprave NEK-a Hrvoju Perhariću.

Taj slučaj dobit će svoj konačni epilog na sudu, no kakav god on bio (ako se dogodilo, prema nasilju treba primjenjivati stopu nulte tolerancije), bilo bi vrlo loše kad bi se priča o najnovijim nesuglasicama hrvatske i slovenske strane svela na razinu sukoba dvojice ljudi i njihovih partikularnih interesa. Utoliko, adekvatno pitanje o upravljanju Nuklearnom elektranom Krško jest zašto Hrvatska elektroprivreda praktički već četvrt stoljeća mora voditi pravne, lobističke i političke ratove za pravo da posjeduje, koristi, a sada i upravlja svojom imovinom. A imenovanje svog predstavnika u upravu poduzeća čiji si suvlasnik čini se kao bazično vlasničko pravo.

Pa kad je Slovenija odlučila još jedan mandat na čelu elektrane usprkos njegovoj poznoj dobi povjeriti “vječnom šefu” Stanetu Rožmanu, Hrvatska elektroprivreda kao suvlasnik NEK-a izrazila je želju da zamijeni Perharića kao svog predstavnika u Upravi. No, hrvatski prijedlog imenovanja nestranačkog stručnjaka s međunarodnim referencama iz područja nuklearne energetike Slovenci su odbili, pravdajući to neispunjavanjem zakonskih uvjeta. Kvaka 22 - o čemu je Jutarnji još prije nekoliko godina pisao - jest društveni ugovor o osnivanju NEK-a koji definira uvjete za članove Uprave društva: visoka stručna sprema tehničke, ekonomske ili pravne struke, pet godina radnog iskustva u struci, aktivno znanje engleskog jezika, organizacijske sposobnosti i smisao za rukovođenje.

Ipak, NEK je naknadno svojim internim pravilnikom definirao da je za tu funkciju potrebno i deset godina iskustva rada u samoj nuklearnoj elektrani. Pojednostavljeno rečeno, da bi Hrvatska elektroprivreda imenovala osobu koju želi u upravu društva kojem je 50-postotni vlasnik, ta osoba prvo u tom društvu mora raditi deset godina. A da bi se uopće mogla zaposliti u NEK-u, to mora odobriti uprava. Ista ona s kojom je vlasnik nezadovoljan i čijeg člana želi smijeniti.

Taj kadrovski model inspiriran legendarnom devizom Henryja Forda (“auto možete dobiti u bilo kojoj boji, pod uvjetom da je to crna”) derogacija je HEP-ovih vlasničkih prava, a to nije spoznaja s kojom bismo se trebali pomiriti, bez obzira na mišljenje o domaćoj politici i njezinim dosezima. Nažalost, u kakofoniji nastaloj oko “slučaja Perharić” cijeli niz važnijih tema oko rada NEK-a ostat će u zavjetrini, od famozne raspodjele javne nabave do pitanja što se krije iza pada prihoda elektrane od 30 milijuna eura u razdoblju od 2014. do 2016. godine i je li to smanjenje prodajne cijene električne energije iz elektrane povezano s poslovanjem povezanog slovenskog trgovca energijom GEN-I-ja. No, politika polako preuzima i zadnji neosvojeni teritorij. A to - treba jasno reći - nije igra koju je započela Hrvatska.