Zapošljavanje umirovljenika: Dobra ideja ili loš znak hrvatskog društva

Izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju omogućila je umirovljenicima od početka ove godine zapošljavanje na pola radnog vremena uz nastavak primanja pune mirovine. Pravo na ovakvu vrstu rada imaju svi umirovljenici, od onih koji su otišli u starosnu mirovinu do onih koji su se odlučili na prijevremeni odlazak u mirovinu.

Ponovno zapošljavanje umirovljenika pritom nije hrvatski novitet već uobičajena, pa čak i česta praksa u razvijenim ekonomijama poput SAD-a i Velike Britanije.

Unatoč navedenome, simultano s početkom primjene novog zakona te oglašavanjima pojedinih kompanija kako zapošljavaju umirovljenike, pojavile su se i prve polemike o istoj temi. Među ključnim nedostacima ističe se negativan učinak na zapošljavanje mladih radno sposobnih ljudi te potencijalno iskorištavanje novog zakona za zapošljavanje umirovljenika na puno radno vrijeme uz prijavu rada na pola radnog vremena. Što se tiče posljednjeg, na umu treba imati da svi oni poslodavci koji ne žele plaćati javna davanja prema pravilima, nalaze način da ih krše i u slučaju zapošljavanja ostalih kategorija radnika.

Česti su primjeri isplata dijela plaće “na ruke” kod zaposlenika svih životnih dobi, kao i poticanje studenata na produljenje roka studiranja uz zadržavanje studentskih prava te rad preko, za poslodavca povoljnijeg, studentskog ugovora. Što se tiče negativnih implikacija na zapošljavanje mladih ljudi, pravi učinci bit će poznati tek kroz nekoliko mjeseci i kroz praksu, ali na umu treba imati češća bolovanja starijih ljudi kao i ograničenu mogućnost rada na fizički napornijim zadacima gdje oni ipak neće moći konkurirati mlađoj radnoj snazi.

Zagovornici novih zakonskih izmjena pak ističu kako se na ovaj način starijim ljudima i dalje omogućava da budu produktivni, socijalno uključeni, povećaju svoja primanja te da se barem djelomično riješi problem sve značajnijeg nedostatka radne snage u pojedinim sektorima. Uistinu, zakonske izmjene dolaze kao mogućnost koja se nudi umirovljenicima a ne kao obveza te se iz te perspektive ne mogu osporiti određene pozitivne reperkusije.

Ipak, ne mogu medijske napise pa niti komentare iz svog vlastitog kruga prijatelja i poznanika o velikoj zainteresiranosti umirovljenika za povratak na posao shvatiti kao pozitivan znak hrvatskog društva. Velik broj naših umirovljenika živi na rubu siromaštva te se čini kako je motivacija za povratkom na posao prije svega, a usuđujem se reći i isključivo, financijske prirode. U ekonomijama s boljim financijskim primanjima umirovljenika do izražaja znatno više dolaze ostali čimbenici kao što su želja za radom, iskorištavanjem svog slobodnog vremena, ispunjenjem koje donosi karijerni uspjeh te bavljenje poslom koji pojedinac uistinu voli i na kojem se etablirao kao stručnjak kroz svoju karijeru.

Posljednje objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku pritom pokazuju kako je prosječna stopa nezaposlenosti u 2018. godini smanjena za 2,6 postotnih bodova na 9,9% u odnosu na raniju godinu. Pritom ne možemo za sve okriviti niti emigraciju stanovništva budući da je u isto vrijeme ostvaren prosječan rast zaposlenosti od oko 3%. Unatoč i dalje relativno visokoj stopi nezaposlenosti, sve veći broj poslovnih subjekata suočava se s poteškoćama u pronalaženju novih radnika, što je posebno naglašeno u pojedinim zanimanjima kao što su konobar, prodavač, vozač, poljoprivredni radnik te u najvećem broju slučajeva ona zanimanja koja bilježe relativno niska primanja.

Promatrano iz perspektive nedostatka radne snage ali i siromaštva domaćih umirovljenika, nedavne zakonske izmjene nameću se kao logično rješenje i odlična alternativa uvozu radnika kojem su u nedavnom periodu pribjegle mnoge ekonomije.

Visoka stopa iseljavanja mladih u kombinaciji s niskom stopom nataliteta značajno su narušile dobnu strukturu uz prevagu starog stanovništva. Loše politike umirovljenja koje su nagomilale broj prerano umirovljenih još su jedan u nizu problema domaće ekonomije pa što se čini logičnije nego to staro i prerano umirovljeno stanovništvo vratiti na tržište rada te istovremeno riješiti problem nedostatka radne snage. Možemo tako zaključiti kako zapošljavanje umirovljenika i nije toliko loše kao ideja, koliko je problematičan niz okolnosti koje su dovele do potrebe za istim, a koje i dalje ostaju prisutne.

Teško mi je zamisliti kako ljudi od 70 godina nalaze ispunjenje u radu na blagajni nekog trgovačkog lanca, a zasigurno ne kako u istom uživaju više od vremena provedenog sa svojom obitelji, putovanjima ili jednostavnom odmoru. Naravno pod uvjetom da ne moraju brinuti o vlastitoj egzistenciji.