Izdvojeno mišljenje

Vrijeme je za imovinske cenzuse

U modernoj Hrvatskoj imovinski cenzus trebao bi zajamčiti više pravde za one siromašnije
Ilustracija, skupljanje boca
 Ivo Ravlić / Hanza Media

Već godinama s mnogo čuđenja pratim izrazitu averziju tobože “socijalno osviještene” javnosti prema uvođenju tzv. imovinskog cenzusa kao kriterija za neki oblik postupanja prema građanima u različitim društvenim sustavima; socijalnom, zdravstvenom, imovinskom, školskom… Svaki put kad je netko iz različitih vlada gurao zdravorazumsko uvođenje imovinskog cenzusa, žučljivo su reagirali sindikati ili oporbene stranke, neki put HDZ, neki put SDP, a u posljednje vrijeme to najviše čine populisti. Sindikati su uvijek protiv, iako nije jasno zašto jer bi upravo oni trebali biti za. S obzirom na to da su mediji nedavno zabilježili krajnje bizaran slučaj u kojem je postalo potpuno razvidno kako nam jako nedostaje sustav imovinskog cenzusa za vođenje javnih politika, pokušat ću još jednom, nadam se ne iznova uzaludno, uložiti trud u objašnjavanje očiglednog - zašto nam je imovinski cenzus potreban.

Prvo malo o bizarnom slučaju koji sam spomenuo.

Jutarnji list otkrio je kako je Grad Zagreb odlučio oprostiti 10 tisuća kuna za komunalije vrlo imućnim ljudima poput Zvonimira Bobana, Vladimira Zagorca, Zorana Burića, Marijana Šarića i Zvonka Zubaka. To otkriće imalo je snagu zemljotresa pa se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić morao jako potruditi dizati javnu buku tvrdnjama da on nije superhik koji otima siromašnima, već dobri stari hrvatski Robin Hood, citiram ga; rodonačelnik otimanja bogatima u Lijepoj našoj. Pri tome je, dodao bih, Grad Zagreb postupao po zakonu i zapravo se nije radilo o protuzakonitom pogodovanju.

Bi li tako nešto bilo moguće u državi u kojoj je cijeli niz društvenih sustava uvezan kroz mogućnost provjere što sve građani posjeduju od pokretnina, nekretnina ili financijske imovine? Naravno da ne bi. Pa zašto su onda izbijale prave male sindikalne ili političke pobune kad se, recimo, pokušavao uvesti imovinski cenzus prije isplate učeničke naknade za prijevoz ili kad se razina subvencioniranja usluga u zdravstvu željela dovesti u bilo kakvu vezu s osobnim bogatstvom, odnosno siromaštvom pojedinca?

Još nekako mogu razumjeti masovnu psihologiju koja stvara široku frontu otpora protiv uvođenja poreza na nekretnine, no to ne bi smjeli brkati s tim da većina građana tobože ne želi uvođenje sustava s imovinskim cenzusom jer se protive uvođenju novog državnog nameta, poreza na nekretnine. Jedno je porez na nekretnine, a imovinski cenzus i sve što on može pružiti ipak nešto drugo.

Najgorim od svega u Hrvatskoj čini mi se to što je u jedinom društvenom sustavu u kojem se primjenjuje imovinski cenzus - onom socijalne zaštite - kriterij visine imovine spušten toliko nisko da bukvalno nemate za golo preživljavanje da biste prošli ispod ljestvice najniže imovine ispod koje možete koristiti socijalnu pomoć. Drugim riječima, čak i tamo gdje smo ga uveli, cenzus smo postavili toliko drakonski kao da želimo da značajni broj onih siromašnih (izuzev najsiromašnijih) pati više nego što bi trebao. Mi želimo biti zemlja s velikim brojem pravih siromaha.

Valja pojasniti da bi u siromašnijim slojevima društva otpor prema imovinskom cenzusu bio razumljiv u antičkom Rimu ili pak u pruskom carstvu. U starom Rimu građani su svrstavani u porezne razrede prema visini imovine jer se onima siromašnijima na taj način ograničavalo biračko pravo. Da bi dobili pravo glasa, morali ste pokazati poreznu prijavu ili dokazati vrijednost imovine. Slični izborno-imovinski cenzus zadržao se i u njemačkim zemljama. U pruskom sustavu postojale su tri klase prema visini imovine, a sve tri klase birale su jednak broj zastupnika iako je, naravno, u siromašnoj klasi bilo mnogo više građana nego u onoj najbogatijoj. Nije stoga čudno da su 1848. zabilježene demonstracije za ukidanje imovinskog cenzusa.

Za razliku, u modernoj Hrvatskoj imovinski cenzus trebao bi zajamčiti više pravde upravo za one siromašnije te osigurati adekvatnu raspodjelu poreznih davanja, kao i primanja potpora iz državnog i(ili) lokalnih proračuna. Nažalost, politikantski mehanizmi hrvatske političke scene proizveli su sustav u kojem zapravo gledamo svojevrsnu povijesnu inverziju imovinskih cenzusa starog Rima i Prusije, sustava koji su preferirali najbogatije. Razlika Hrvatske, starog Rima i Prusije u tome je što preferiranje bogatih Rimljani i Prusi nisu imali potrebe naročito skrivati kroz nekakve javne demagogije.

Za ovu tezu vjerojatno je najupečatljiviji primjer koji smo zapamtili iz vremena kad se rješavalo pitanje dužnika u švicarskim francima. Cijelo vrijeme javne, pa i one povjerljive rasprave policy makera, pričalo se kako se zaštita dužnika u francima mora provesti prema socijalnim kriterijima. Tadašnji ministar financija Boris Lalovac uokolo je pričao kako poreznici vrijedno, u suradnji s bankarima, prikupljaju te uparuju podatke; problematične kredite s imovinom.

Sve je naizgled išlo baš kako treba, no kako su se približavali izbori, kod tadašnjeg premijera Zorana Milanovića održao se politikantski sastanak na kojem je zaključeno kako je “politički mudrije” ići na rješenje koje će obuhvatiti sve dužnike u švicarcima, a ne samo one koje dugovi ozbiljno socijalno ugrožavaju. Ukratko, političari su izlažući leđa svih poreznih obveznika odlučili ući u mogućnost gubitka sudskog spora s bankama s kojima su već praktično imali dogovoreno rješenje. Zoran Milanović izgubio je izbore, a međunarodna arbitraža je ostala. Hoće li se dogoditi da čak i oni najsiromašniji porezni obveznici plate rizike onih koji su uzimali 100 ili više tisuće franaka kredita tek trebamo vidjeti.

Zaključno, moram naglasiti da je u ostarjeloj Hrvatskoj, zemlji iz koje je već pobjegao tolik broj mladih i onih srednje dobi da kompanije svih profila pate kad traže nove zaposlenike na tržištu rada, potpuno očigledno kako neće biti dovoljno da dajemo svima baš potpuno jednako u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, nego ćemo morati, sukladno imovinskom cenzusu, ipak nešto više dati onima siromašnijima.

Duboko vjerujem da će Hrvatska, prihvatimo li ovu jednostavnu činjenicu, postati ne samo pravednija, nego i uspješnija zemlja.

Zar je moguće da smo prije više od desetljeća iz inozemstva dobili veliki novac kao pomoć za uvođenje imovinskog cenzusa, a da smo sada od svega toga što je već pripremljeno jednostavno digli ruke?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 01:13