Dnevni report Gojka Drljače

Ursula Von der Leyen kao Alexander Hamilton 1790. u SAD-u? Ili slijedi raspad?

U suvremenoj povijesti nije bilo puno primjera uspješnog povezivanja više država u fiskalnu uniju
Ursula von der Leyen
 AFP

Što točno poručuje novi europski plan oporavka, kakva je njegova glavna poruka? Je li EU na putu prema konsolidaciji, fiskalnoj uniji, federalizaciji i centralizaciji upravljanja, ili je pred nama jačanje suprotstavljenih interesa, političkih animoziteta, rast gospodarskih problema te podjela i raspad? Odgovor na ovo pitanje nameće se sam po sebi: prerano je za reći.

U prvim analizama nakon što je šefica Europske komisije Ursula von der Leyen objavila prijedlog plana oporavka i srednjoročnog financiranja EU, ključna pitanja su hoće li uopće takav prijedlog proći europski parlament, a ako prođe, hoće li biti dovoljno fiskalno izdašan da stabilizira javne financije južnih zemalja.

U suvremenoj povijesti nije bilo puno primjera uspješnog povezivanja više država u fiskalnu uniju. Njemački ministar financija, Olaf Scholz, u Die Zietu vratio se u davnu 1790. godinu kako bi ustvrdio da je novi prijedlog EK, odnosno njemačko-francuski plan, nova vrsta „Hamiltonijanskog trenutka“.

Alexander Hamilton skupa je s Thomason Jeffersonom i Jamesom Madisonom nagovorio američke države da prihvate novu prijestolnicu tako što im je ponudio da federalna vlada na sebe preuzme dugove nagomilane u ratu. Dio prijedloga EK, koja doista traži pravo centralnog prikupljanja prihoda i zaduživanja, kao na što to imaju pravo vlade. Fiskalni transferi, doduše u manjim razmjerima, već su dio tradicije EU u obliku kohezijske politike odnosno razvojne pomoći slabijim članicama. Koristi od prijedloga Ursule von de Leyen za zemlje s većim problemima, poput Italije i Španjolske, nisu samo jeftinije zajedničko zaduživanje (pretpostavka AAA rejtinga) nego prvenstveno u tome što mogu računati na izdašne grantove tj. na to da će vraćanje značajnog dijela njihovog udjela u budućem zajedničkom zaduživanju na sebe preuzeti uspješnije članice.

U ovom trenutku čini se kako bi se sa uspješnijim odnosno štedljivijim zemljama (Austrija, Nizozemska, Danska, Švedska) možda i mogao postići neki kompromis, ali će u osnovi ostati otvoreno pitanje hoće ukupna financijska težina plana preokreta ostati na razini znaka europske solidarnosti, ili će doista riješiti probleme.

Prema kalkulacijama UniCredita, uz transfere prema Italiji, njezin dug mogao bi se zadržati na razini 149 posto BDP-a, umjesto da na kraju godine završi na 155 posto. No, i uz zadržavanje zaduženosti do 150 posto, Italija i dalje nije u sigurnoj zoni javnih financija.

Upitna je i ukupna razina grantova koje će dobiti zemlje s najviše problema. Komisija govori o paketu od 750 milijardi eura koji će biti podijeljen na 500 milijuna grantova i 250 milijardi zajmova. Za visoko zadužene zemlje pravu pomoć znače jedino grantovi. Kako je dio gratova predviđen za poticanje kreditiranja, analitičari su došli do zaključka kako je od 500 milijuna 400 milijardi eura udio grantova koji će utjecati na fiskalno uravnoteživanje zemalja. Glavni dio ići će kroz fond oporavka od 310 milijardi eura, a kad se taj fond rastegne kroz godine, dolazi se od 0,6 posto EU BDP-a iz 2019. godine, što jest značajno, ali vrlo je upitno hoće li doista spasiti one kojima su ekonomije najviše usporile. Isto tako, nepoznanica je hoće li štedljive zemlje svojim utjecajem dodatno smanjiti ili postrožiti uvjete dobivanja novca iz fonda oporavka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 06:37