U trenucima kad se nacionalno gospodarstvo urušava pod teretom nikad viđene krize trijumfalizam sindikalnog šefa Vilima Ribića mnogi su, očekivano, doživjeli kao čin kroničnog neukusa. Nastupajući u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno”, prije nego što će odgovoriti na prvo mu upućeno pitanje, Ribić će naglasiti svoje zadovoljstvo spoznajom da “intervenciju države sada najviše zagovaraju oni koji su dosad zagovarali što manju državu i tvrdili da je u njoj izvor problema”, likujući pritom zbog činjenice da više nitko - za razliku od recesije iz 2008. godine - ne spominje politiku rezanja potrošnje. Ne ulazeći u činjenicu da je ostatak Ribićeva televizijskog nastupa bio začinjen nepodnošljivim neomarksističkim diskursom o klasnoj borbi i izrabljivačkoj funkciji poduzetništva, samozadovoljstvo s početka emisije nije bio bez osnove. Tijekom proteklih desetak godina Ribić je uistinu bio jedan od najupornijih javnih protivnika fiskalnih politika stezanja remena, popularno poznatih pod engleskim terminom “austerity”.
Ribićev angažman oko te teme nije se zaustavio samo na javnim nastupima. Sindikat koji vodi 2015. godine izdao je hrvatski prijevod knjige “Politika rezanja potrošnje: Povijest jedne opasne ideje”, britanskog politologa Marka Blytha. Inače, radi se o knjizi koju je 2013. ugledni Financial Times proglasio ekonomskom knjigom godine, no usprkos tome pune dvije godine nije našla izdavača u Hrvatskoj, ni među tvrtkama specijaliziranim za izdavanje knjiga, niti među velikim medijskim grupacijama. Prema urbanoj legendi, jedan potencijalni izdavač - inače poznati ekonomski komentator - kojemu je knjiga ponuđena, ideju izdavanja Blythove knjige odbio je ustvrdivši kako bi se na taj način javnosti poslala pogrešna poruka o tome da je štednja pogrešna, uz opasku kako su “ovi u FT-u u posljednje vrijeme potpuno izgubili razum”.
Već i ta anegdota svjedoči o tome koliko je ideja nužnosti stroge fiskalne politike bila duboko ukorijenjena među brojnim hrvatskim intelektualcima i opinion makerima. Zapadnije od Hrvatske, Blythova knjiga - koja donosi racionalnu povijesnu analizu štetnih posljedica takvih politika - u značajnoj je mjeri bila proizvod vremena i sve glasnijih rasprava koje su se unutar ekonomskog i političkog establišmenta vodile oko ispravnosti reakcije nacionalnih država i međunarodnih financijskih država na recesiju izazvanu krizom na američkom tržištu hipotekarnih financijskih derivata. Međunarodni monetarni fond u međuvremenu je i priznao svoju grešku kod proračuna ekonomske kontrakcije koju su izazvali nametnuti rezovi potrošnje. U svojoj knjizi Blyth kroz vrlo opširnu argumentaciju objašnjava kako je rezanje potrošnje kao sredstvo ekonomskog oporavka politički opasna i društveno nepravedna, te teorijski i praktički besmislena doktrina. Prema Blythu, a i Ribiću, to je naprosto neučinkovit lijek za pogrešno dijagnosticiranu bolest. O ispravnosti ili nijansiranju ispravnosti tog stava dalo bi se raspravljati nadugo ili naširoko, no ispravna ili ne, može se zaključiti kako se politika rezanja potrošnje kao terapija za ekonomsku recesiju više ne koristi. Prema podacima koje je prikupio MMF, čak 115 svjetskih država na krizu je reagiralo donošenjem programa javne potrošnje, bilo kroz direktne subvencije građanima i tvrtkama, bilo kroz sheme kreditnih jamstava i povlaštenih kredita. A ti programi su značajnih volumena, naročito među bogatijim državama.
Prema MMF-u, od 55 nacija koje su donijele takav program, a čiji BDP po glavi stanovnika premašuje iznos od 10 tisuća američkih dolara, kod njih 45 obujam protukriznog paketa premašuje 1 posto BDP-a. Uvjerljivi rekorder baš je “štedljiva” Njemačka sa izdvajanjem 28,5 posto bruto društvenog proizvoda. Razmjerna razina izdvajanja među manjim, siromašnijim zemljama je manja, no to vjerojatno treba pripisati činjenici da te države ionako imaju manji fiskalni kapacitet. S kumulativnim paketom antirecesijskih mjera koji je ovih dana predstavila hrvatska Vlada i čija se vrijednost procjenjuje na iznos od 60 milijardi kuna, Hrvatska u ovom kontekstu igra iznad svoje kategorije - s izdvajanjem od 15 posto BDP-a poravnata je s Francuskom i Luksemburgom, a iznad niza većih i bogatijih zemalja poput SAD-a, Belgije, Austrije, Singapura... Prema istom izvoru, slovenski paket pomoći iznosi “samo” 6,1 posto BDP-a. Omraženi austerity je, dakle, mrtav. Vilim Ribić ima razloga slaviti. No, što kada fanfare utihnu?
Četiri vala
Prognoze o tome kako će izgledati ekonomska budućnost svijeta i Hrvatske nakon krize uzrokovane koronavirusom nužno su spekulativne, jer baseline scenarij na kojemu bi se takve prognoze temeljile ne postoji. Nikad u svojoj povijesti svijet nije bio suočen s krizom koja istovremeno paralizira i ekonomsku potražnju i ekonomsku ponudu i to s potpunom globalnom pokrivenošću. Utoliko, i mjere koje se nude teško da mogu biti precizno formatirane prema gospodarskim izazovima. Policymakeri u znatnoj mjeri pucaju naslijepo, poput operatora protuzračne obrane koji nasumice baražnom vatrom nastoje srušiti “nevidljive” stealth avione koji ih napadaju.
Ono što možemo otprilike pretpostaviti jest da će nadolazeća ekonomska kriza doći u četiri vala. Prvi val uzrokovan je trenutnim padom potražnje izazvanim epidemiološkim mjerama socijalnog distanciranja. Ekonomija je naprosto stala, a neizvjesno je kada će se i kojim tempom nastaviti. Taj val logično će izazvati novi val - gubitak radnih mjesta. Suočene s potpunim gubitkom svojih prihoda na neodređeni rok, kompanije će učiniti logičan korak - maksimalno reducirati svoje troškove. A to znači i smanjenje broja radnika. Dogodi li se veći poremećaj na tržištu rada - a vidimo da je u SAD-u u dva tjedna oko 10 milijuna ljudi ostalo bez posla - kaskadno kreće i treći udar. Ljudi koji su ostali bez posla, ostali su i bez prihoda, pa više ne mogu trošiti, čak i kad bi imali gdje. Mnogi od njih povlače svoje ušteđevine s banaka, prodaju i unovčuju prijašnja investicijska ulaganja... Kreće panika koja se širi i na one koji još nisu ostali bez posla, ali strahuju da bi u budućnosti mogli. Kao četvrti, završni, val krize dolazi i smanjenje investicija, jer zbog sve manje potrošnje i kompanije zaustavljaju sve planove ulaganja u povećanje svojih kapaciteta. Kad istovremeno padaju i investicije i potrošnja, ekonomija upada u malignu spiralu propasti.
Da se taj scenarij ne bi ostvario, svjetske vlade uglavnom su reagirale mjerama dizajniranim da razbiju ovaj lanac povezanih događaja već nakon prvog ili drugog vala. Ne zna se hoće li biti dovoljno. Ne bude li, posljedice će biti kataklizmične. A ako bude?
Golemi deficiti
U slučaju da medicinska kriza s koronavirusom jenja u dogledno vrijeme, pa globalna ekonomija krene putem oporavka, za očekivati je da će primarni efekt krize biti znatno povećanje javnog duga diljem svijeta. Goleme deficite koji će nastati temeljem antirecesijskih paketa javne potrošnje moći će se pokriti jedino zaduživanjem. Izvori će biti različiti, bit će tu i angažmana monetarne politike, no razina duga će svakako rasti. Pritom valja znati kako početna pozicija nije bajna. Prema prošlogodišnjem Global Sovereign Debt Monitoru, redovnom godišnjem istraživanju koje prati stanje javnog duga suverenih država, čak 122 od 154 države barem po jednom od pet MMF-ovih indikatora spadaju u klasifikaciju “kritično zaduženih”. Kako je i prije krize bio jasno vidljiv trend rasta duga, opet je logično za pretpostaviti kako će svijet - jednom kad opet uđe u fazu konjunkture - biti prisiljen provesti i ciklus razduživanja.
Rast javnog duga za malu i relativno fragilnu ekonomiju poput Hrvatske, a pogotovo u trenucima kad se obilno zadužuju i puno fiskalno solidnije države - značit će i povećanje kamata, što opet povećava pritisak na javne financije, diže cijenu kapitala za privredu te tako smanjuje konkurentnost.
Protukrizne ekonomske mjere koje se danas provode u Hrvatskoj i većem dijelu zapadnog svijeta, krajnje pojednostavljeno govoreći, interpretacija su ideja britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa o važnosti održavanja agregirane potrošnje tijekom ekonomske kontrakcije. Drugi - jednako važan - dio tog sklopa je i nužnost stvaranja fiskalnog potencijala tijekom vremena ekonomske konjunkture. Ključno pitanje danas jest jesu li protivnici štednje u doba krize shvatili da to znači kako valja štedjeti onda kad nije kriza?
I po trenutno najboljem scenariju Hrvatskoj - a i cijelom svijetu - nakon završetka neposredne krizne ugroze predstoji dugo razdoblje ekonomskih teškoća, koje će testirati društvenu kompaktnost. Deklarirana solidarnost koju trenutno generira virusna ugroza vrlo brzo će se naći pod pritiskom odricanja koja će zahtijevati budućnost i koja - posve izvjesno - neće biti ravnomjerno raspoređena.
Politika rezanja potrošnje u krizi možda je uistinu bila opasna ideja, implementirana na krivi način, u zlom trenutku. Ipak, barem jednako opasno danas bi bilo na isti način, kao panaceju prihvatiti suprotnu doktrinu, pa vjerovati da će se povećanom razinom javne potrošnje izliječiti sve hrvatske ekonomske tegobe. Potrošnja će, budemo li imali sreće, sačuvati hrvatsko gospodarstvo od sloma. Visok račun na naplatu doći će tijekom godina koje su pred nama. Ako smo toga svjesni, valja se zapitati. Ima li Vilim Ribić, zapravo, razloga za trijumfalizam?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....