U Hrvatskoj se ipak dosta toga mijenja nabolje

Dok pratim nevjerojatne količine medijskog prostora koju dobivaju apsolutni bezveznjakovići iz Živog zida jer su se kao zadnji jadnici posvadili oko nekoliko tisuća eura plaće koje donosi čudom izboreni mandat u Europskom parlamentu, nekako postajem dešperatan i pitam se koliko nam je zapravo mentalno i ekonomsko stanje nacije grozno, i može li postati još groznije, ako smo toliko opsjednuti plitkim intrigama Sinčića, Palfi, Pernara ili potpuno pogubljenog Branimira Bunjca. Doista, kad gledate te političke kokošare bez suvislih socijalnih ili poslovnih ideja kako svima moraliziraju, a potom, naravno, padnu na prvom testu osobne dosljednosti, morate zaključiti da ova zemlja nema naročite šanse ako oni mogu dobiti 4-5 posto glasova. Svaki postotni poen koji ode takvima je zastrašujuć. Pogotovo jer imamo Vladu čiji pojedini ministri možda i vuku neke kvalitetne poteze, ali nam vlast kao cjelina ne pokazuje značajne reformske kapacitete; onakve reformske potencijale koji bi toliko popravili stanje da dugoročno onemoguće jačanje štetočinskih pokreta kao što je Živi zid. No, kad racionalno zatomiš svoju ogorčenost bedastim političkim dramoletima i poslovičnom sklonosti Vlade nečinjenju onih pravih, bitnih poteza, stanje nam, objektivno gledano, i nije baš toliko loše.

Ne baziram tu svoju samoutješnu racionalizaciju na nedavnoj objavi rasta BDP-a od 3,9 posto, premda je i to vrlo uvjerljiv podatak koji nikako ne bismo smjeli podcijeniti. Zapravo imam više dojmova; čak sam dosta siguran da službene statistike još nisu prepoznale neke vrlo značajne pomake. Primjerice, prihodi brojnih građevinskih obrtnika i poduzetnika već su dvije-tri godine u strelovitoj putanji rasta. Ljudi doslovno ne mogu progutati robusni rast potražnje za njihovim uslugama. Nestanak radne snage u građevinarstvu nije samo posljedica odlaska u inozemstvo nego i građevinskog zamaha koje službene statistike ne mogu vidjeti. A i ti proklinjani odlasci u inozemstvo u značajnoj mjeri pretvaraju se u devizne doznake iz inozemstva koje popravljaju stanje u Lijepoj Našoj. Privatni iznajmljivači na Jadranu, isto tako, neće vam se požaliti da im je loše, čak i ako im apartman koji tjedan ostane prazan. A iz godine u godinu im je sve bolje i bolje. Rast plaća i drugih izvora prihoda posljedično se već dobro vidi na hrvatskom tržištu stanova i kuća. Cjenovni horizont tu je potpuno drugačiji nego prije samo dvije godine. Bogatiji smo već kroz samu činjenicu posjedovanja nekretnina. Pri tome najkvalitetnije nekretnine postižu fascinantne cijene. Javne financije pod utjecajem aktualnog ministra financija i dalje su u trendu stabilizacija i zapravo jako čudi da su u tom segmentu poslodavci odlučili dati loše ocjene državi. Toliko loše da mi se čine malo licemjernima. Bilo kako bilo, čak su i oni najškrtiji poslodavci (a ima ih baš škrtih) shvatili da moraju početi konkurirati na tržištu rada višim plaćama. Neki govore da to nije dobro, ali osobno bih to doživio kao pozitivni pomak jer nikad nisam vjerovao u tezu da konkurentnost trebamo temeljiti na niskim plaćama. A za više plaće opet je najviše zaslužan aktualni ministar financija koji ih je većim dijelom kreirao kroz mini poreznu reformu.

Pozitivne zaokrete zapravo možete vidjeti na svim stranama. Evo čitam u ovom istom Magazinu (tekstove mogu vidjeti koji dan ranije) novu sjajnu analizu mladog znanstvenika Vuka Vukovića o mreži elita i nejednakost, o političkoj umreženosti i dohocima top menadžera. Ambiciozni Vuk Vuković vrlo vješto pokazuje kako oni najbolje uvezani menadžeri realiziraju značajno više prihode. S tim se s lakoćom možete složiti ako ste malo bolje pratili hrvatski korporativni život posljednjih 20-30 godina. Onaj tko je bio dobro umrežen, pogotovo s politikom, je avansirao. Tako je jednostavno bilo. Međutim, i tu dolazi do ogromnih promjena. Je li vam poznato tko je trenutačno u St. Tropezu skupa s Emilom Tedeschijem jer nazoče godišnjoj dodjeli nagrada najboljim svjetskim poduzetnicima? Pogađate li? Radi se o hrvatskim milijarderima sasvim novog tipa; dečkima iz Infobipa i već slavnom Mati Rimcu kojeg i dalje nekako pretežito tretiraju kao da je šef nekog malo boljeg start-upa, a ne – najbogatiji Hrvat. To vas iznenađuje?

Naš vrijedni analitičar Ivica Brkljača uzeo je vrijednost vlasničkih ulaganja u Rimac Automobile te iz toga izvukao vrlo jednostavnu procjenu kako Rimac Automobili trenutačno vrijede 4,3 milijarde kuna, a u toj tvrtki Mate Rimac drži 40-ak posto, odnosno protuvrijednost višu od dvije milijarde kuna. Neki će reći da je upitno može li se nakon ulaganja Hyundaija i Kije za Rimac Automobile konstatirati tako visoka valuacija kompanije, ali tu moram istaknuti kako mnogi sumnjaju i u realnost tržišne kapitulacije Tesle. Moj je dojam da je valuacija Hyundaija i Kije prilično konzervativna u odnosu na ono što trenutačno dobivaju dioničari Tesle kroz poslovne rezultate. A najzanimljivije je to što tog istog Matu Rimca, koji je prije osam godina krenuo od nule da bi sada gradio golemi kampus pored Zagreba, naš premijer nije primio mjesecima kako bi saslušao njegove prijedloge o potencijalima hrvatske autoindustrije. Mate Rimac definitivno nije umrežen na stari hrvatski način. On je novi tip hrvatskog poduzetnika. Rimac nije morao dobiti nekakvo farbanje tunela da bi postao bogat i svjetski slavan. Drugačija je i nova priča.

Sve to se može reći za ekipu iz Infobipa. Oni također ni po jednoj karakteristici nisu dio miljea o kojem piše Vuk Vuković. Oni nisu bili dio liste najbogatijih Hrvata kakve smo pratili posljednjih dvadeset i više godina. Oni vjerojatno još neko vrijeme i neće završiti na nekoj od takvih lista. Prerano je. Zapravo bi u ovom trenu to bio znak da su se ipak uklopili u dobro poznat modus operandi.

Ovako, počinjem vjerovati, u Hrvatskoj se ipak dosta toga mijenja nabolje. Naročito je dobro što taj blesavi Živi zid gubi na popularnosti, i to najviše zahvaljujući samoraskrinkavanju.