Za početak treba priznati: svaki rez u poreze uvijek je dobrodošao. Ipak, prije nego što krenemo slaviti novi korak u permanentnoj poreznoj reformi ministra Zdravka Marića, ili prije nego što ga osudimo, trebali bismo pokušati odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, tko će stvarno dobiti oslobođeni novac? Hoće li dosadašnji porezni prihod države doista završiti na računima zaposlenika ili će podebljati neoporezivi dio dobiti poslodavaca? Drugo, kako će država podnijeti tako stvoren manjak u proračunu?
Prvo, naravno, ovisi o menadžerskom umijeću poslodavaca. Država nikome u privatnom sektoru ne može odrediti koliko će plaćati zaposlene. Oni pohlepniji doista bi mogli novac mlađih, nevještih, pa zato i lakše zamjenjivih radnika usmjeriti prema svojim računima. Oni bolji, kojima je stalo do podizanja kvalitete biznisa, spremno će se, jednako kao i država, u početku odreći tako generiranog rasta vlastite zarade.
Marić je rezanjem PDV-a i smanjivanjem nameta na mlade zaposlenike probušio dvije rupe u prihodima države. Njegova je računica, međutim, jasna - svi kojima će se ovim poreznim rezovima povećati prihodi, ubuduće će trošiti više. Trošak smanjenih poreza trebao bi se preliti u poreznu zaradu od buduće potrošnje.
Budući da ne može znati hoće li se to dogoditi, jer teško je pogoditi koliko će se poslodavaca povesti za zdravom menadžerskom logikom pa doista povećati plaće zaposlenima, Mariću gotovo da i nije preostalo ništa drugo osim da, zasad, ne smanjuje porezne namete starijima od trideset. Pokaže li se da je broj loših, gramzljivih menadžera veći od procijenjenog, starija generacija amortizirat će trošak poreznog reza mlađoj.
Svakome je jasno da je takvo rješenje privremeno i da će, ovisno o tome kako zaživi ekonomija nakon Marićevih rezova, uskoro morati slijediti nove promjene poreza. Tada ćemo možda već i moći govoriti o pravoj reformi sustava.
Ostaje nam pitanje što smanjivanje poreza za one ispod 30 znači za popravljanje demografske slike Hrvatske. U zanimanjima povezanima s visokom tehnologijom, radom sa softverom ili bazama podataka cilj je, vjerojatno, pogođen, riječ je o relativno mladim profesijama s mladom populacijom zaposlenih. U deficitarnim, tradicionalnim strukama poput građevinskih i ugostiteljskih cilj je možda i promašen. Poželjni iskusni majstori u pravilu su prevalili tridesetu. O liječnicima i medicinskom osoblju da i ne govorimo. Dobri, iskusni majstori i medicinari svih profila među onima su koji se najviše iseljavaju, a oni su uglavnom, stječući iskustvo zagazili prema kasnim četrdesetima.
Govorimo li o “poreznoj pomoći turizmu”, priča u značajnoj mjeri izlazi iz domene ministra Marića. Manji PDV na serviranje hrane može pomoći restoranima, ali teško da će bilo kakav porezni rez pomoći hrvatskom turizmu u cjelini dok, primjerice, državne Hrvatske željeznice, u doba velikog europskog željezničkog buma, u svojoj vlastitoj agenciji (Croatia Express) ne prodaju karte za vožnje vlakom u Hrvatskoj (ali možete kupiti kartu između Dortmunda i Hamburga koje prodaje njihov partner Deutsche Bundesbahn) ili ne jamče kontinuitet usluge na vlastitim prugama, pa se može, ali i ne mora dogoditi - to vam prilikom prodaje karata ne znaju reći - da dio puta od unutrašnjosti prema obali provedete u autobusu, a to, osim gnjavaže s prenošenjem prtljage, znači i neka ograničenja (tko će pomoći hendikepiranim putnicima, kako će put nastaviti oni koji putuju s ljubimcima kojima je zabranjen ulazak u autobus...).
Kako će, primjerice, Marićeva porezna akcija umanjiti štetu koju je izazvalo gašenje jedinog bara na odlično posjećenoj šumovitoj plaži na jednom od najljepših jadranskih otoka? Kazna je opravdana, kažu da je mali bar godinama radio na crno, ali zašto nije reagirala gradska uprava i koncesiju dodijelila nekome drugome? Domaći sigurno znaju što, kad pripeče sunce, znači šetnja od jednog kilometra do prve prilike da vam netko servira barem kavu i vodu. Znaju (trebali bi znati) i što to znači za percepciju njihova otoka kao vrhunske destinacije. Smiju li neuređeni vlasnički odnosi i porezni neposluh biti razlog lošoj (u ovom slučaju nikakvoj) kvaliteti usluge? Ne smiju, ali tu se, osim već budnog ministra financija, očekuje i buđenje lokalne uprave, ministarstava gospodarstva, turizma, graditeljstva, prometa (HŽ), obrazovanja…
Pravi je cilj danas najviše spominjane porezne reforme, ali i paketa svih ostalih najavljenih “strukturnih reformi”, da i mi i država u kojoj živimo prvo zaradimo više, a onda, posljedično, živimo bolje i kvalitetnije. To što želimo nametima manje opterećene plaće, ne znači da želimo lošije zdravstvo i školstvo, nižu razinu sigurnosti i pad kvalitete niza drugih javnih usluga koje se financiraju iz proračuna.
- Visina plaće nije jedini razlog koji je važan prilikom donošenja odluke o iseljavanju - upozorila je Iva Tomić, stručnjakinja za tržište rada iz Ekonomskog instituta Zagreb, u subotu u Jutarnjem.
U pravu je. Razlog je osjećaj nemoći, a onda i bijesa prema “vodećim strukturama” u zemlji čijim je građanima uskraćena mogućnost dugoročnog planiranja vlastitih života. Premijer sklon prkosu i jedan, možda dvoje budnih ministara nisu dovoljni da poprave godinama suzbijan optimizam nacije. Treba nam vlada čiji ćemo usklađen rad osjećati kroz svakodnevne pomake nabolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....