Tancanje oko ideologije: istanbulski cirkus i Brokeback Uljanik

Istanbulska konvencija. Rod. Spol. Rod bez spola? Ili samo spol? Sukob. HDZ. SDP. Stručnjaci i strastveni laici. Opća galama. Suptilno nadmudrivanje. Međustranački i unutarstranački sukobi. “Principijelni ljudi” i dvoličnjaci koji su prilagodili “stav”… Kao da su ga ikad imali. Uf.

U šoku sam od toga kako je naša domovina s lakoćom kliznula u potpuno jalovu raspravu koja može rezultirati samo kristalno čistim gubitkom vremena. Zastrašuje pomisao koliko je lako skrenuti fokus hrvatske javnosti s realnih, ozbiljnih problema na isprazna ideološka naklapanja. Kako pobjeći od tog gorkog osjećaja nemoći?

Zamislimo, recimo, da “Brokeback Mountain” s Heathom Ledgerom i Jakeom Gyllenhaalom nije filmska priča o seksualnoj napetosti između dva kauboja koja je pobrala sve bitne filmske nagrade s artističkim predznakom, nego neka stvarna životna storija podjednako zgodnih, strastvenih i taman koliko treba mišićavih muškaraca koji su zaposleni u hrvatskom brodogradilištu Uljanik.

Nije teško zamisliti (Milijan Brkić Vaso ne mora ako ne želi) kako se naši pulski Ledger i Gyllenhaal pogledavaju: Ledger malo podiže zaštitnu masku za zavarivanje kako bi upio svu atraktivnost Gyllenhaalovih napetih mišića dok pored njega prenosi neku tešku metalnu cjevčinu uz pomoć još jednog mišićavog, ali neistrijanskog BiH bića kojeg rodno/spolno nesumnjivo možemo nazvati muškarcem. Gyllenhaal odlazi u smjeru zalazećeg sunca, Ledger spušta masku, zatvara oči i zamišlja… Prije novog vara.

Što zamišlja?

Da, što to zamišlja hrvatski Heath Ledger slomljenog srca iz Brokeback Uljanika, mjesta gdje muškarci jedu mesne nareske, zavaruju i piju pivo te skriveno pogledavaju druge muškarce i ne, ne daj bože, ne zaviruju ženama pod suknje!?

Paaaaaa, ne bih želio biti previše prozaičan i nesentimentalan, ali nekako mi je vjerojatnije da pulskom Ledgeru ovih dana nekako nije naročito do seksa s istim ili suprotnim spolom (oprostite; rodom), nego je velika vjerojatnost da zavarujući sve češće pomišlja što će jadan kad sutra - dobije otkaz. Pulska muškarčina Ledger jest emotivan homoseksualac, ali je i vrlo realan.

Dobro zna da je nesposobni menadžment godinama na svakom brodu umjesto zarade tukao goleme gubitke. Matematika je tu jednostavna i sasvim aseksualna: kao mlađi radnik među prvima ostaje na ulici. Kruha gladan. A njegov hrvatski Gyllenhaal, inače iz, recimo, nešto bogatije puležanske obitelji, ne može ga razumjeti. Drama. Da. Velika drama. Ali ne homoseksualno-kaubojska, nego ona socijalna.

Sorry ljudi što kvarim opću istanbulsku intelektualnu zabavu.

Što mislite, koliko je bitno hrvatskom škveraninu pri punom naponu seksualne snage što će mu Istanbulska konvencija jednog dana omogućiti da izjavom promijeni spol, pa će s partnerom zahvaljujući “rodnoj osjetljivosti” posvojiti dijete te istovremeno postati i rodni i tata i rodna mama tj. spolno neutralni roditelj? Fantastično. Pogotovo ako će podrigušu i protuotrov (jogurt) kupovati od naknade za nezaposlene.

Pustimo ironiju. Neću biti zajedljiv prema svim onim kolegama koji doživljavaju Istanbulsku kao ključno civilizacijsko pa stoga i hrvatsko pitanje svih pitanja. Zapravo ih je zanimljivo gledati kako uzbuđeno raspravljaju planove napada i strategije obrane. Pogotovo one simpatičnije.

Nekako bih se usudio primijetiti da je pomalo nevjerojatno kako je lako s političke scene ukloniti problem brodogradilišta koja su pred samim krahom i očigledni nacionalni prioritet zamijeniti istanbuliranjem; tancanjem oko totema ideologije.

Istovremeno, čak i ona brodogradilišta s održivim poslovnim politikama nemaju osiguranu budućnost jer se niti bankari niti službena politika više zapravo ne žele baviti brodograditeljima. Umjesto da pokušaju dogovoriti koliko toliko tržišnu shemu financiranja dobrih projekata, oni brodogradnju više ne bi dirali niti štapom. Svaka seksualna asocijacija ovdje je sasvim slučajna. Mislim na štap.

Istanbuliranje je poput golemog čarobnog tepiha ispod kojeg možeš pomesti još veće probleme. Nije tu samo 4 milijarde jamstava koje bi Vlada mogla izgubiti u tom nesretnom Uljaniku. Prava poslovna drama oko postizanja nagodbe tijekom insolvencijskog postupka u najvećem i najvažnijem poslovnom sustavu u zemlji svima je postala potpuno nezanimljiva. Prekrili su je spol i rod. Dok se ratuje oko Istanbulske konvencije, prestalo je biti bitno to što situacija u Agrokoru u sebi i dalje nosi ekstremni sistemski rizik.

To divno istanbuliranje pregazilo je čak i studensko-profesorske svađe s rektorom Borasom, baš kao i sve javne i zaplotnjačke bitke oko mame svih reformi, one obrazovne. Je li to moguće? Obrazovanje je palo u B plan, a izvodilo je tisuće na ulice. Istanbuliranje je postalo medijski car-uzurpator.

I legendarni šatoraši se trenutačno spominju još samo u kontekstu Istanbulske. Oni su, ma tko bi rekao, protiv.

I dok se svi ljute oko Istanbulske, sa zdravstvom kao da je iznenada sve u redu, a nitko se ozbiljan, pa čak ni ekstremno przničava oporba, ne uzbuđuje oko toga što nam ministar rada i mirovinskog sustava planira srezati buduće mirovine za 27 posto. A cijene rastu…

Da nam barem političari uživaju u miru koji su dobili zahvaljujući rodno-spolnim svađama. Nažalost, oni tek prolaze najstrašniju agoniju. HDZ se trese jer ga istanbuliranje buši iznutra, dok se SDP, inače posebno opsjednut Konvencijom, na kraju toliko dezorijentirao u besmislu svog javnog rakursa da smo doznali kako se ključnom političkom protivniku (HDZ-u), spremaju nauditi tako što će glasati protiv “svetinje” - da, da - čak i protiv Istanbulske konvencije. Cirkus. Otužno glupi cirkus.

Hrvatskih problema - od odsutnosti reformi do blesavih političara - baš je puno i mogao bi ih lako nabrajati do prekosutra. Uz istanbuliranje sve je postalo dosadno. Zapravo nemam šanse.

Vratio bih se stoga ovako očajan planini problema u hrvatskoj brodogradnji bez daljnjih Brockeback primisli. Brodogradnja je, naime, jako dobar primjer. Na njoj se može vidjeti da su najoskudniji hrvatski resursi znanje i liderstvo. Sve više postaje nestajati i dobra volja. To zadnje posebno plaši.

Brodogradnja je ogroman financijski i politički rizik. Ali neki rizik mora se preuzeti. Neki rizik mora se transferirati. Čak je i transfer rizika ponekad veliki rizik. To dobro znaju investicijski bankari.

Jedno je jasno: bez liderstva, inicijative i rizika bilo kakva brodogradnja s ozbiljnim tonažama mogla bi u potpunosti nestati. Nitko ne želi povratak subvencioniranje brodogradnje koja se u osnovi uvijek svodi na izvlačenja novca i iscrpljivanje poreznih obveznika, ali isto tako nema smisla potpisati kapitulaciju; priznati da ne znamo, ne želimo dovoljno te stoga ne zaslužujemo imati brodogradnju, čak i ako bismo mogli jednostavno preuzeti neki od zapadnoeuropskih modela.

Onima koji su neodlučni, pogotovo policymakerima (čiju racionalnu neodlučnost u potpunosti razumijem), preporučio bih dosta lako, ali pametno štivo Nassima Nicholasa Taleba - Skin in the Game. U tom novom bestseleru slavni autor Crnog labuda govori o skrivenim asimetrijama u svakodnevnom životu; o preuzimanju rizika i cijenama preuzimanja rizika.

Da skratim priču: ako poželite postati novovjeki rimski imperator te napraviti nešto što će se pamtiti, trebali bi statistički gledano biti poprilično spremni poginuti na bojištu, likvidirani u izdajničkom prevratu, izdahnuti u zarobljeništvu ili počiniti samoubojstvo nakon neuspjeha. Biti carem, biti velikim (vojskovođom, umjetnikom, političarem, poduzetnikom…) u sebi sadržava izuzetni rizik. Bez rizika nema niti promjena. Pogotovo ne onih koje će ostati zapamćene.

Završna natuknica za političare: skupljanje jeftinih političkih poena i(ili) nečinjenje najveći je sistemski rizik Republike Hrvatske.

Završna natuknica (2) za (anti)istanbuliste: hitno i jedni i drugi ponovo pročitajte “Sebični gen” dobrog starog Richarda Dawkinsa. Ha ha. Ima tamo zanimljivih pasusa.