Izdvojeno mišljenje

Švicarac, sudovi i prijetnja od novog populističkog feudalizma

Na lokalnim sudovima teška je zadaća jer moraju napraviti razliku između doista nepoštenih, obmanjujućih ugovora i zaštite pravne sigurnosti kao temelja razvoja suvremenih demokracija
Ilustracija: prosvjed dužnika u francima i novčanice švicarskog franka
 Bruno Konjević / Neja Markičević / Goran Mehkek / Hanza Media

Presuda Europskog suda pravde u korist poljskih dužnika s hipotekarnim kreditima vezanim uz švicarske franke ima veliko povijesno značenje iako ne bi trebala trenutačno previše naštetiti poljskim bankama ni onima u drugim zemljama gdje su se masovno odobravali švicarci. Europski sud je, naime, ostavio lokalnim sudovima utvrđivanje ništetnosti pojedinih klauzula u ugovorima o kreditu, pa će pojedini dužnici i bankari konačne ishode čekati godinama. To je bilo očekivano jer je činjenica da nisu sve banke odobravale švicarce uz iste uvjete, baš kao što prakse hrvatskih banaka ne bi trebalo poistovjećivati s poljskima. Međutim, ako stavimo presudu Europskog suda u širi socijalno-politički i povijesni kontekst, ona ima izuzetnu političku težinu jer poručuje što je kao norma prihvatljivo u odnosu između dužnika i kreditora. Tu presudu s posebnom pažnjom treba iščitavati u kontekstu promijenjenog odnosa država i njezinih centralnih banaka prema samoj ulozi novca, a što se najviše ogleda uz monetarnu politiku negativnih kamata i QE-a, koja je očigledno pod sve većim utjecajem dugotrajnih fiskalnih neravnoteža.

U takvom, drugačijem financijskom okružju u odnosu na ono na koje smo navikli u zadnjih dvije stotine godina, čini se da više društvenih sustava - politički, monetarni, sudski… - upravo radikalno redefiniraju prihvatljiva pravila ponašanja između dužnika i kreditora. Stoga je legitimno pitanje kuda je to Europa odlučila krenuti kad su u pitanju vjerovničko-dužnički odnosi. Temeljno pitanje glasi: ako je s pravom pala promjenjiva kamata na neprihvatljive načine integrirane u kreditne ugovore vezane uz švicarski franak, je li baš trebala pasti i valutna klauzula? Za tumačenje odgovora na to naizgled jednostavno pitanje treba se vratiti daleko u povijest.

Ljudske zajednice, prvenstveno one vrlo male, plemenske, tendirale su biti vrlo egalitarne. Po onome što smo naučili od izoliranih i zaostalih plemena Amazonije, u zajednicama lovaca-skupljača vrlo nepoštenim i ružnim smatralo se skrivanje i gomilanje ulova ili skupljenih plodova samo za sebe. Mala plemenska zajednica dramatično se razračunavala s takvim pokušajima bogaćenja. Dijeljenje je bilo oblik preživljavanja. Ta potreba za dijeljenjem u zajednici bila je nužna i vrlo naglašena crta društvenih normi u jako dugom razdoblju sporog napretka ljudske vrste.

Reguliranje i ograničavanje ‘nepoštenog’ kamatarenja seže u korijene svih velikih civilizacija. Indijski car Chandragupta je u Arthashastri 300 godina prije Krista propisao plafon za cijenu zajmova koji se kretao na 15 posto godišnje kod kreditiranja ljudi koji su posuđivali za zadovoljavanje temeljnih potreba, ali je dopuštao daleko više 5-postotne mjesečne kamate za trgovinske komercijalne kredite koji su uključivali transport kroz šume te 20-postotne kamate kod komercijalnih kredita s morskim putovanjima.

Stari zavjet propisivao je u Egzodusu 22:25 kako se uopće ne smije lihvariti pripadnike vlastite zajednice, ali je ipak u drugom dijelu dopuštao da se to čini strancima.

Veliki filozof Aristotel nije mogao pojmiti kakva bi uopće mogla biti korist od ukamaćivanja te je stoga strastveno govorio protiv kamata.

Općenito; u društvima lokalnih malih zajednica gdje de facto imovinsko stanje potencijalnih dužnika nije jamčilo bilo kakvu kreditnu sposobnost bilo je logično smatrati bilo kakvo ukamaćivanje amoralnim. Ako nekome ugine koza te više ne može preživljavati, kako od njega očekivati da je vrati s kamatama? U malim plemenskim zajednicama ovisili ste o pomoći svoje zajednice, ne o tržištu kredita.

Stoga je potpuno razumljiv odnos kršćanstva prema pozajmljivačima i posebno prema lihvarima. Male biblijske zajednice Palestine nisu si jednostavno mogle priuštiti lihvarenje. Ako biste nekome pomogli s kozom, ne biste smjeli očekivati da vas nagradi čak ni njezinim mlijekom. Crkva je moralno zabranjivala bilo kakvo ukamaćivanje u malim zajednicama strahom od izopćenja i vrlo lošom sudbinom za dušu u zagrobnom životu.

Kršćanska crkva vrlo je sporo popuštala nametnutu moralnu stegu oko ukamaćivanja. Crkvena zasjedanja u Lyonu 1274. te u Beču 1312. predvidjela su kazne kreditorima za kamatarenje, i to odbijanje ispovijesti, razrješenja i sahrane na posvećenoj zemlji, što su bili poprilično strašne kazne. Srednji vijek i feudalizam obilježen je prijezirom i kažnjavanjem kamatarenja.

Politika Crkve omekšala se nakon što je veći broj kućanstava počeo lakše sklapati kraj s krajem te proizvoditi solidnu količinu viškova za trgovinsku razmjenu. Igrom slučaja dogodilo se to nakon pošasti kuge u Europi koja je značajno smanjila broj stanovnika te su preostali mogli obrađivati puno veće površine zemlje. Nemonetarna feudalna ekonomija s niskom razinom trgovinskih prilika mogla je funkcionirati bez robusnog kreditnog sustava u kojem je mirne duše jedino Crkva posuđivala novac dok se brinula o siromašnima, gubavima, samostanima, školama i svemu ostalom što je činilo krhku socijalnu strukturu feudalnog društva.

S vremenom je Crkva kao moralna vertikala postala tolerantnija prema ukamaćivanju. Značajnim dijelom je nakon početka prekooceanske trgovine i opće eksplozije trgovinskih odnosa morala priznati “novo normalno”. U jednom trenutku Crkva je definirala poena detatori, tj. penale za kašnjenje u plaćanju po uzoru na rimske zakone. Uz pritisak države na Crkvu daljnje mijenjanje društvenih normi koje postavljaju okvire posuđivanja išlo je strelovito. Kako je napisao Max Weber u “Protestantskoj etici i duhu kapitalizma”, kroz lik i djelo Johna Calvina krenulo je stvaranje kapitalističkog arhetipa. Kalvinizam je učinio da zarađivanje na kamatama više ne bude društveno neprihvatljivo. Zanimljivo je primijetiti kako je od tada do danas čovječanstvo napredovalo daleko više i brže nego što je od Chandragupte do sumraka feudalizma.

Danas, kad se čini da društvo nanovo definira ne samo što je prihvatljivo u odnosu zajmodavca i dužnika te mijenja samu prirodu novca kroz eksperimentalnu monetarnu politiku, možda bi ipak malo trebalo pripaziti na to da nam ne treba ista vrsta egalitarizma kakva je plemenskim zajednicama omogućavala preživljavanje. Prevarantsko lihvarenje kao i svaki oblik nepoštenog lakog zarađivanja na dužnicima bez preuzimanja rizika svakako treba zabraniti, ali to bi trebali napraviti tako da ne vratimo suvremene kreditne sustave u srednji vijek. Potreba za egalitarizmom u Homo sapiensa stečena je kroz evoluciju, ali nekako ipak treba vjerovati da nas na ovom planetu ne bi moglo biti više od sedam milijardi bez razvojnih mehanizama temeljenih na malo stare, dobre sebičnosti.

Drugim riječima: na lokalnim sudovima teška je zadaća jer moraju napraviti razliku između doista nepoštenih, obmanjujućih ugovora i zaštite pravne sigurnosti kao temelja razvoja suvremenih demokracija. Inače možemo otvoriti i put prema nekom novom populističkom feudalizmu 22. stoljeća.

Valjalo bi pri tome voditi računa kako je vrlo velika razlika između onih koji su švicarce uzimali bez pravog razumijevanja “sitnih slova” u kreditnim ugovorima i(ili) jer su ih morali uzeti zbog nedostatne kreditne sposobnosti te onih koji su procijenili da su krediti s valutnom klauzulom trenutačno jako isplativi pa su zaigrali na vrlo velike iznose, a sad se prave da ni oni nisu ništa razumjeli.

Ako je Homo sapiens egalitaran po prirodi, neka ostane dosljedan u tome i u pitanju švicaraca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 07:54