Što nakon eura i Schengena? Nadrasli smo poziciju pomoćnih kotačića ...

Vrijeme pristupanja euroatlantskim integracijama gotovo je završeno. Članica smo NATO-a, EU, schengenskog i euro prostora i preostaje nam pripremiti se još za OECD. Pitanje je kako sada dalje kada više nemamo vanjske faktore koji nam definiraju sljedeće stadije razvoja.

Sada za daljnji razvoj društva i napredak ekonomije ovisimo znatno više o samima sebi. U posljednjem istraživanju Svjetske banke za Hrvatsku zaključeno je da struktura hrvatske ekonomije nije glavni razlog zaostajanja za prosjekom EU. Odnosno, odgovorna je za otprilike 10% zaostatka. Glavni problemi su kvaliteta institucija, predvidivost zakonodavnog okvira te njezino tumačenje, razina sofisticiranosti privatnog sektora, niska razina konkurencije u mnogim sektorima domaće ekonomije (uz izlazak dijela najproduktivnijih poduzeća s tržišta) i pristup adekvatnoj radnoj snazi. Dakle, zbog ovih se razloga hrvatska ekonomija nalazi na svega 70% prosjeka razvijenosti EU. Usput, studija Svjetske banke ističe da su sektori posredovanja nekretninama i turizam već danas po produktivnosti na razini Njemačke.

U idealnom scenariju provedbe ambicioznih reformi Svjetska banka procjenjuje da bi Hrvatska do 2050. mogla stići na 20% iznad prosjeka EU. Ako bismo nastavili s istim tempom razvoja, stižemo do 83% prosjeka EU. Ovdje svakako treba istaknuti da se Hrvatska početkom 2000-ih nalazila na svega 50% EU prosjeka. Od tada do danas, nakon brojnih uspona i padova, ostvaren je znatan napredak. Svjetska banka procjenjuje da se uz hrabre reforme taj tempo može održati, što bi nas 2050. dovelo na 97% EU prosjeka i što bi bio srednje optimističan scenarij. Nesporno je da se hrvatska ekonomija makroekonomski stabilizirala na jednoj sasvim drugoj (višoj) razini u odnosu na 15, 20 godina ranije. Kada već sami sebi teško priznajemo itekako mjerljive rezultate dobrih poteza u ekonomskoj politici, lijepo je znati da velika i ugledna inozemna institucija vjerodostojno širi optimizam o Hrvatskoj.

Koliko ćemo morati biti vješti i odlučni u toj preobrazbi da bismo taj srednji scenarij ostvarili? Sigurno neće biti lako. Činjenica je Češka i Slovenija usprkos brojnim prednostima u odnosu na Hrvatsku, još uvijek nisu na 97% EU prosjeka, 20 godina nakon ulaska u EU i par godina kraće u Schengenu. Njihove ekonomije, znatno više integrirane u europske i globalne lance opskrbe, još uvijek su ispod EU prosjeka.

Jedno pitanje koje se nameće i u ovom istraživanju i na koje kao društvo moramo ponuditi adekvatne odgovore je pitanje radne snage. Nedavno je okončan štrajk zagrebačke Čistoće. Sada je prosječna bruto plaća komunalnog radnika 990 eura, a vozača 1.240 eura. Što kada te brojke sagledamo iz perspektive omjera plaća i načina kako to utječe na osiguravanje dovoljnog broja radne snage u zanimanjima od značaja. Primjerice, ako je prosječna bruto plaća u obrazovanju 1.534 eura, je li više ikome čudno da ne možemo i nećemo privući kvalitetniji kadar u obrazovanje, koje nam u budućnosti može i mora stvoriti drugačiju strukturu radne snage? Jesmo li dovoljno sazreli kao društvo da prestanemo gurati stvari (probleme) pod tepih hoćemo li se pokrenuti i učiniti nešto kako bismo osigurali drukčiju radnu snagu?

Sličan problem imamo i kod oporezivanja rada. Imamo mali broj velikih poduzeća, a istraživanje Svjetske banke nam je otkrilo da dio najproduktivnijih kompanija napušta tržište. A kako i ne bi kada uz prevelika davanja na plaće, posebno za onu najskuplju, najvrjedniju i najproduktivniju radnu snagu? Ne trebamo se čuditi da nam je struktura radne snage po kvalifikacijama relativno niska. Kako nije vjerojatno da ćemo zbog malog tržišta razviti velike kompanije, razmislimo kako stvoriti uvjete da globalne kompanije svoja regionalna središta osnuju u Hrvatskoj i na taj način dovedu visokoškolovanu, najbolje plaćenu radnu snagu u Hrvatsku. Takva radna snaga povući će za sobom i brojne druge sektore te tako stvoriti kvalitetnije uvjete i za one koji rade jednostavnije poslove.

Sva su ova pitanja samo vrh sante leda tema koje su nam se nametnule i na koje mi sami, uvažavajući hrvatski kontekst, moramo ponuditi odgovore želimo li nastaviti razvijati ovo društvo i gospodarstvo. Moramo biti svjesni da je vrijeme kada smo zbog uključivanja u euroatlantske integracije usvajali unaprijed definirane reforme iza nas. Nadrasli smo poziciju pomoćnih kotačića i sada smo u krugu eminentnih država sposobnih koristiti prednosti svih tih institucija te sami definirati i ostvarivati željene ciljeve.