Već godinama mislim da je saborski zastupnik Ivan Pernar opasni bedak opsjednut privlačenjem pozornosti. I godinama ne mogu shvatiti kako je moguće da je taj ekshibicionizmom opsjednuti budalaš zapravo vrlo uspješan jer je dosegnuo razinu zastrašujuće političke popularnosti. Tek prateći najnovije blesave ispade gospodina Pernara, polako sam počeo razumijevati da mehanizam njegove političke uspješnosti nema veze samo s njim nego i sa zapanjujućim antitalentom pretežitog dijela mainstream medija koji o njemu ne mogu zauzeti vrlo jasan i jednostavan stav, mišljenje koje se nameće samo po sebi: Ivan Pernar i njegova “politička djelatnost” obične su gluposti koje se ne smije uzimati ozbiljno jer su u svojoj suštini, naglašavam, esencija površnosti kao glavnog obilježja bilo čije bedastoće. Nije Pernar zločest dečko, on je samo malo bedast ekshibicionist i, izgleda, ima i nekih drugih problema, ali o tome više u drugom dijelu ove kolumne.
Razumijem u potpunosti da su se mediji uznemirili zato što sve utjecajniji saborski zastupnik Pernar tvrdi da bi se liječenje depresije moglo zamijeniti šetnjom kroz šumu, a mame bi trebale liječiti gripozne bebe dodavanjem vitamina C u izdojeno mlijeko. Naravno da je šokantno ako bilo tko tko je bilo gdje izabran u bilo koji nacionalni parlament toliko bahato glup da dijeli takve zdravstvene savjete, ali, ljudi moji, pa to je po blesavosti notorni Ivan zvani Pernar. Kakvog ima smisla svađati se na javnom mjestu s tim Ivanom Pernarom postavljajući mu u sasvim ozbiljnom tonu pitanja o zdravstvenim savjetima, vitaminu C ili depresiji, kad je svim malo bolje obrazovanim urednicima i novinarima sasvim jasno da taj Ivan Pernar na ozbiljna pitanja ne može ništa doista ozbiljno odgovoriti? Zašto uopće gurati Pernaru mikrofon pod nos i postavljati mu pitanja smrtno ozbiljnih lica, dok se on vedro i sasvim nadmoćno okupljenim novinarima obraća s himalajske visine te nastavlja provoditi stupidizaciju nacije. Zašto tako puno novinara pristaje na sporedne uloge u Pernarovu političkom kazalištu?
Zapravo mi je čak potpuno nerazumljivo otkud tolika srditost na Pernara zato što je, jadan, apsolutno zaluđen vitaminom C. To niti logički nije pravedno prema Pernaru. Niti je prvi niti posljednji koji hiperventilira zbog “svemoći” vitaminizacije, ali sasvim sigurno nije najviše kriv zbog širenja zabluda o nevjerojatnoj ljekovitosti vitamina C. Sjećate li se velikog kemičara, biokemičara i mirovnog aktivista Linusa Carla Paulinga? Njega bi se moglo nazvati jednim od rodonačelnika kvantne kemije i svakako velikanom molekularne biologije. Uostalom, dobio je čovjek dvije Nobelove - za kemiju 1954. i kasnije za mir. Ipak, u značajnoj mjeri ostao je zapamćen zbog zadrtog širenja mita o ljekovitosti vitamina C. Nobelovac Linus Pauling odgovoran je mnogo više za to što je desetljećima previše mama na cijelom planetu vjerovalo u to da vitamin C pomaže kod gripe, “definitivno” liječi prehladu, “produljava” život te “pomaže” i kod nekih vrsta raka. Zašto i ne bi vjerovali kad je veliki Linus Pauling napisao nekoliko knjiga u kojem je preporučavao megadoze vitamina C, odnosno do tada nezabilježeno krkanje kiselkastim bijelim prahom? Osobno je Pauling, vjerojatno kao i Pervan danas, uzimao oko 12 tisuća miligrama vitamina C dnevno, a podizao je tu ekstremnu dozu na 40.000 miligrama kad bi se prehladio. Nije mu bilo sumnjivo kako je uopće moguće da se prehladio. Istina, živio je dugo, i sve do smrti vjerovao u njegovo visočanstvo vitamin C. Kad je 1993. prolazio radijacijsku terapiju zbog raka prostate, izjavljivao je da je zahvaljujući uzimanju vitamina C odgodio rak za još dvadeset godina. Umro je od raka prostate 1994. godine.
Ukratko, veliki kemičar Linus Pauling osoba je kojoj je trebalo postavljati sasvim ozbiljna pitanja o vitaminu C bez obzira na to što je još za njegova života bilo dobro poznato da je cijeli niz istraživanja (prije više od 40 godina) dokazao da vitamin C nipošto nema ljekoviti utjecaj u kakav je vjerovao dvostruki nobelovac, niti po pitanju prehlade, a kamoli raka. Štoviše, pojedina istraživanja ukazala su na to da bi pretjerana konzumacija vitamina C mogla biti otponac za metaboličke promjene s ozbiljnim posljedicama. S obzirom na to da je veliki Pauling mrtav više od četvrt stoljeća, kako je moguće da smo ovih dana svjedočili ozbiljnim novinarskim razgovorima o vitaminu C s - Ivanom provokatorom Pernarom? I kako je moguće da svako malo svjedočimo ozbiljnim razgovorima s Ivanom Pernarom o cijelom nizu drugih važnih političkih, općih društvenih, financijskih, socijalnih, ekonomskih… pitanja? Pa to je Ivan Pernar, hohštapler koji ne zna da je “nevjerojatna ljekovitost” vitamina C znanstveno diskreditirana još dok je Pauling bio među živima.
Nije problem u tome što i kako priča Ivan Pernar. Problem je kako ga doživljavamo mi u mainstream medijima. Mi smo ti koji oko njega stvaramo nevidljivi energetski štit javnog autoriteta. To hitno mora prestati, jer je baš sramota.
Što i kako činiti s opasnošću bedastizacije hrvatskoga javnog prostora zvanom Pernar?
Mislim da dečka ne treba sprdati. Za to postoje dva uvjerljiva razloga: prvo, ako malo pogledate što govori, radi, piše…, stvarno izgleda kao da ima dobre, prostodušne namjere. Drugo, bilo bi izrazito ružno sprdati se s osobom koja možda ima nekih složenijih problema. Obratite pažnju na to da je kao svoju reakciju na javne napade zbog dijeljenja katastrofalnih medicinskih lekcija putem društvenih mreža stavio na Fejs snimku svoga saborskog govora u kojem doslovno trabunja o uroti na HRT-u koja prikriva tajnu rabotu masovnog proglašavanja hrvatskih građana psihičkim bolesnicima s kemijskim disbalansom u mozgu, a sve kako bi ih se kljukalo raznim medikamentima i držalo pod kontrolom ne bi li nastavili davati podršku HDZ-u. Da, to je sadržaj javne poruke zastupnika Pernara koji je sasvim nalik uobraziljama ljudi čija psiha poprilično distorzira realni svijet. Je li ta Pernarova uobrazilja dovoljna za neku ozbiljniju dijagnozu ili on svjesno manipulira? U oba slučaja, dečko, očigledno, ima problem.
Meni se, dakle, čini da je on možda sasvim iskren dečko koji čak treba pomoć. Podjednako otužno kao i Pernarov govor u parlamentu, naime, izgledaju njegovi videouraci, u kojima zapravo promovira nargilu te, između ostalog, školskoj djeci preporučuje da obično pušenje cigareta zamijene parenjem (ne spolnim aktom) već, narodski rečeno, duvanjem. Molim vas da se uopće ne uznemirujete oko toga što nam Pervan djecu nagovara da postanu nikotinski i, posredno, neki drugi ovisnici. On je, ponavljam i ponavljam, taj koji vjerojatno treba pomoć. Pa on čak javno priznaje da je, eto, sve sa zdravstvenim savjetima smislio pa i čak, kaže, izmislio (!) da privuče pozornost, odnosno poveća popularnost Živog zida. On očajnički želi pažnju. Oduzmimo mu stoga tu pažnju tamo gdje je ne bi trebao imati (u mainstream medijima) jer upravo ta pažnja pothranjuje njegove očigledne probleme i uzrokuje raznorazna umišljanja koja ga udaljuju od stvarnosti.
Ostao je još jedan problem: samo u zemlji s katastrofalnim političkim malformacijama Pernar je mogao postati osoba koju se doživljava ozbiljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....