Zeleni konzervacionizam

Slaven Dobrović: Zašto LNG terminal zapravo doprinosi očuvanju okoliša

Plinska termoelektrana na Perući bila je protivna javnom interesu, no projekt u Omišlju drukčija je priča
Ilustracija, LNG supertanker
 Profimedia, Alamy

Zeleni konzervacionizam u službi zaštite prirode ili zaustavljanja razvoja?

Događa li se baš redovito da briga za prirodu i propitivanje utjecaja pojedinih energetskih objekata na okoliš prelazi u nerazložno zaustavljanje svakog razvoja? Ovo pitanje se postavlja samo po sebi pogleda li se slika koju mnogi kritičari zelenog aktivizma stvaraju u javnom prostoru.

Gotovo svi energetski objekti, poznato je, emiteri su raznih štetnih tvari u okoliš, no njihov utjecaj bitno varira ovisno o energentu. Tako je prirodni plin najčišći fosilni energent te u odnosu na ugljen, grubo rečeno emitira tek polovicu ugljičnog dioksida, desetinu ugljičnog monoksida, osminu dušikova oksida, stotninu sumpora i suspendiranih čestica te neusporedivo manje žive. Među energentima se često spominje i otpad, koji je još prljaviji energent od ugljena, bez obzira na to uključuje li prethodnu obradu ili ne.

To znači da su kod tzv. energana na otpad sve navedene emisije povećane, ali ima i cijeli niz novih zagađivala, kao što su razne kiseline, teški metali i cijela lepeza novostvorenih organskih spojeva, među kojima su najpoznatiji dioksini i furani. Na drugu stranu, obnovljive izvore energije kao sunce, vjetar i geotermalni izvori krasi izostanak emisija, pa kao takvi postaju neizostavno rješenje brojnih globalnih problema okoliša.

No, to su tek početni uvjeti, a za valjano zaključivanje o nekom energetskom objektu treba ipak malo više. Baš je projekt plinskog kogeneracijskog postrojenja na jezeru Peruća nominalne električne snage 450 MW i toplinske 50 MW dobar primjer. Superiorno gorivo, visoki stupanj iskorištenja uz kombiniranu plinsku i parnu turbinu i k tome još i kogeneracijskih 50 MW toplinske energije. Svi epiteti su tu, pa se doista ne očekuje da se netko ovdje buni.

No ove brojke ne otkrivaju izravno da je za rad ove elektrane potrebno osigurati kontinuirani protok vode za hlađenje u iznosu od 8100 litara u sekundi koja se nakon što se u procesu zagrije za 8 Celzijevih stupnjeva vraća nazad u jezero Peruća. Za vrijeme visokih vodostaja i velikih protoka u slivu Cetine to možda ne predstavlja problem, no što će se desiti ljeti u uvjetima biološkog minimuma kada se protok kroz jezero svede na 3500 litara u sekundi, veliko je pitanje oko kojeg je nastao spor na razini stručnih argumenata. Izrađivači Studije utjecaja na okoliš s jedne strane i neovisni zainteresirani stručnjaci s druge. Teško da se ovo osporavanje navoda iz Studije smije nazivati fabriciranjem neznanstvenih tvrdnji, a kamoli vulgarnom derogacijom akademske zajednice. Jer ne radi se o suprotstavljanju ulice i akademije nego o neslaganju računa dva znanstvenika koji, iako nisu istog znanstvenog zvanja, jesu jednako meritorni za sporno područje pa tako i za suprotstavljanje mišljenja.

Zar su nebitna pitanja - što bi značilo prekomjerno zagrijati Cetinu iz koje se vodom opskrbljuje više od 500 tisuća ljudi, i to bez prethodne obrade osim dezinfekcije? Treba li uopće daljnja rasprava o nespojivosti termoenergetskog bloka koji nad jezerom u kojem se čuva 560 milijuna kubnih metara pitke vode ispušta više od šest stotina kilograma ispušnih plinova u sekundi, bez obzira na to što se ne radi o ugljenu, nego o daleko čišćem energentu plinu. Ne treba dalje spominjati i neobičnost kako je posve nejasno tko bi bio u stanju potrošiti 50 MW toplinske energije u nenaseljenom kraju, posebno ljeti, što naglašava problem hlađenja elektrane. I na koncu, nije nevažna ni činjenica da projekt nije potekao iz kakve energetske strategije, što bi bilo normalno u civiliziranoj zemlji kojom se upravlja sukladno javnom interesu.

Stoga, u slučaju projekta na jezeru Peruća, zeleni konzervacionizam jest poslužio upravo onom čemu javni karakter cijele procedure i služi - zaštiti okoliša, time i javnog interesa. Međutim, ovaj primjer ne znači kako plin ne može biti nigdje i nikad prihvatljiv. Stručni argumenti moraju biti ti koji brane ili napadaju neki projekt, i upravo su oni u ovom slučaju prevagnuli. Kada je riječ o terminalu za ukapljeni prirodni plin, tamo su utjecaji na okoliš druge prirode, a ispravnom tehnologijom uplinjavanja se mogu izbjeći. Zanimljivost takvog objekta je da se njegovim radom omogućuje dobava plina koji bi se desetljećima pred nama trebao koristiti kao sve važniji energent u transportu, posebno morskom i time značajno smanjiti emisije iz tog sektora. Tako ispada da jedan LNG terminal iako dobavlja fosilni energent posredno doprinosi smanjenju emisija i očuvanju okoliša.

Stoga, ostanimo na zaključku da se o složenim objektima kao što to energetski svakako jesu ne zaključuje olako te da se posebno pri povećanom javnom interesu, bili to i prosvjedi, rješenja “situacija” trebaju tražiti isključivo argumentima, onima od struke, zdravog razuma i općeg interesa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:11