Izdvojeno mišljenje

Škoro predsjednički kandidat žuti je karton u obliku čovjeka

Veliki broj građana svjestan je da predsjednik i nije neka naročito važna osoba
Miroslav Škoro
 Tomislav Kristo / CROPIX

Definitivno ne želim reći da imam bilo kakav proročanski dar, niti ću ustvrditi da postoje bilo kakve indicije ozbiljnije sposobnosti predviđanja raspleta na hrvatskoj političkoj sceni, ali moram priznati da mi je vrlo zabavno to što sam prije samo nekoliko tjedana najavio da bi u hrvatskoj politici pojava nekog komičara mogla užasnuti postojeći politički establišment. I eto; za predsjednika RH kandidirao se Miroslav Škoro - toliko duhovit glazbenik da ga možemo smatrati i komičarom. Vjerujem da gospodin Škoro ima vrlo velike šanse u utrci za predsjednika i istodobno ne vjerujem da je nekakav lutak na štapu radikalne desnice. Isto tako vjerujem da je gospodin Škoro najbolja moguća opomena; on je zapravo žuti karton u obliku čovjeka.

Zašto mislim da gospodin Škoro ima šanse značajno utjecati na tijek predsjedničkih izbora?

Za to imam pet argumenata. Neki su vrlo trivijalni, zapravo potpuno očigledni, pa ću krenuti od njih.

Prvo, najkomercijalniji slavonski pjevač vrlo je često na televiziji, radiju, internet portalima i u tisku. Poznato lice u širokoj javnosti i općepoznati imidž opuštenog čovjeka s iskričavom inteligencijom za viceve zapravo je stroj za teleportaciju do Pantovčaka jer je velik broj građana svjestan da hrvatski predsjednik i nije neka naročito važna osoba, nego arhaični dekor suvremenoj parlamentarnoj demokraciji. S obzirom na to da se ne morate brinuti kako će zabavni glazbenik utjecati na vaš svakidašnji život, recimo visinu plaće ili mirovine, lakše mu je pokloniti glas nego nekome od naših “ozbiljnih” političara koji su, svaki na svoj način, pomalo iritantni. Je li bolje pratiti Škorin inauguracijski koncert s 10.000 tamburica i hrpom razdraganih slavonskih seljaka ili međusobno čestitanje pod znakom hinjene srdačnosti Plenkovića s Grabar-Kitarović ili pak sramotno neugodni poljubac Bernardića s Milanovićem? Želite li pratiti festival prijetvornosti, glasat ćete za drugi i treći slučaj iz prethodne rečenice. Što ćemo, tako je kako je. I mazohisti glasaju, zar ne?

Drugo, prva javna kandidacijska poruka Miroslava Škore jest da će se kloniti i jako lijevih i jako desnih. To je super poruka. Škoro se automatski približio golemom dijelu hrvatske populacije koji zazire od bilo kakvog radikalizma. To je, prema mojoj osobnoj procjeni, 80-90 posto hrvatskih građana. A to je nešto što ne razumiju mnogi i na lijevom i na desnom političkom spektru, iako za donošenje takvog zaključka ne moraš biti naročito inteligentan. Bitan je onaj značajni i često presudni postotak glasača koje nećeš otjerati. U biračkom tijelu puno je plašljivih srna, a naši ih političari baš vole uznemiravati. Škoro je na početku kampanje pokazao da to razumije. IQ mu je sigurno barem 65.

Treće, u konkurenciji Zorana Milanovića (jednog od najneuspješnijih europskih premijera u posljednjih 30 godina) i Kolinde Grabar-Kitarović (koja cijeli mandat nije uspjela konsolidirati predsjedničku poziciju nego je lutala od Bujanca do Plenkovića), Škoro se doima kao alternativa. Da, Škoro koji dosađuje beskrajno monotonim načinom pjevanja već nekoliko desetljeća u hrvatskoj politici mogao bi se pokazati kao pravo osvježenje. Dođe mi da stavim uskličnik, no to je ipak samo Škoro.

Iz trećeg proizlazi i četvrti argument; o Škori kao političaru ne znamo baš ništa iako je imao jednu malu afericu s članstvom u HDZ-u i saborskim mandatom. Doza mističnosti potencijala bilo kojeg kandidata može samo pripomoći skupljanju političkih poena, pa čak i ako dosad nije pokazao bilo kakve potencijale. Ljudi vole vjerovati. Uostalom, Škoro od vlastitih državničkih namjera može uvijek napraviti dobar vic te niti neće biti bitno kakve su mu namjere. Postoji, doduše, objektivna opasnost da će se Škoro predsjednik ponašati kao Škoro koji priča viceve, pa čak i predlagati rješenja kao iz viceva. Na jednom je koncertu Škoro predložio da u Hrvatsku preselimo sve Kineze kako bi svaki doseljeni Kinez ubio svog komarca te bismo tako riješili problem - komaraca. No, budimo realni, nema opasnosti da će se takva politika provoditi u djelo. Općenito, Škoro kao kandidat doima se vrlo bezopasno, a priča, osim smiješnih, i pomalo poučne viceve, primjerice kako odabrati ženu: “Dobro pogledajte i svoju djevojku i njenu majku. Ja nisam dobro gledao, moja žena je bila prekrasna, a sada je ista mama”. Ni to Škorino “iskustvo” nitko neće primijeniti u praksi. Dakle, apsolutno bezopasan. Apsolutna nula. Ono što je u termodinamičkim sustavima nemoguće, Škoro dokazuje u svakodnevnoj praksi.

Peto i najbitnije: vjerujem da građani barem na intuitivnoj razini shvaćaju kako se unazad godinu, dvije na ekonomskom planu stvari u zemlji razvijaju dosta dobro. Može se reći da raste što treba rasti, a pada što treba padati. Pa zašto onda ne bismo imali duhovitog pjevača koji će nas zabavljati, a pritom nas neće pokušati izbaciti iz tračnica dobrih trendova? Padaju tako stopa nezaposlenosti i dug opće države, kao i inozemni dug. Rastu BDP, suficit države, prosječne plaće, izvoz pa i međunarodne pričuve. Riječi “ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti” u ovom današnjem kontekstu poprimaju potpuno drugo značenje, pogotovo ako ste u pečalbi u Irskoj. Imate se gdje vratiti.

S obzirom na to da je sve očiglednije da se i Hrvatskoj kao i nizu drugih zemalja mora dogoditi da neki komičar ili poznato estradno lice postane vrlo važan čovjek političke scene, treba iznova istaknuti da je najbolji mogući scenarij da se tako nešto dogodi upravo u predsjedničkoj utrci. Nisam nekako siguran da bi se na političko ukazanje Miroslava Škore moglo gledati tako ležerno da se kojim slučajem profilira u nositelja političke snage koja bi mogla dominirati u hrvatskom parlamentu. U tom slučaju bilo bi dobro da o Miroslavu Škori kao ambicioznom političaru doznamo puno više nego što trenutačno znamo. A kad god se novinari potrude o nekome doznati puno više, to vrlo često ne završi jako dobro po tog nekog. Pogotovo ako se radi o političarima. Ovaj zaključak bazira se na višegodišnjem novinarskom i uredničkom iskustvu.

Zaključak za kraj ove kolumne: moguća pobjeda ili barem uzimanje značajnog broja glasova najbolja je moguća opomena i vlastima i glavnoj oporbenoj stranci. I dobro je da se dogodi na predsjedničkim izborima. Ako aktivnosti i retorika političkog mainstreama ne počne korespondirati s prepoznatljivim interesima građana, odnosno ako se ne počne stvarati atmosfera pozitivnih promjena, Miroslav Škoro ponudit će nam veliko ništa uz zvuke tamburice te dobru šalu i u Banskim dvorima. Ako se migrira s Pantovčaka na Markov trg, bit će to puno ozbiljnija priča od ove pisane za početak godišnjih odmora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:36