Prvi citat, Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, danas šefica male stranke s velikim ambicijama: “Preživio je Uljanik i Habsburšku Monarhiju, i fašističku Italiju, i Jugoslaviju, nekoliko državnih uređenja i veći broj nezamjenjivih i vječnih vladara. Hoće li preživjeti ovakvu Hrvatsku?”
Pravo pitanje za političarku u usponu bilo bi - može li hrvatska ekonomija preživjeti poslovni model temeljen na isprepletenosti i sukobu regionalnih, državnih i osobnih poslovnih interesa? Vjerujem da Dalija Orešković zna odgovor.
Drugi citat je ozbiljniji i politički teži, iako ne stiže od političara. “Nitko ne može reći da nije znao što se u Uljaniku događa”, kaže Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, ali i predsjednica Uprave Tehnomonta, pulske kompanije koja u svojem portfelju ima i brodogradilište. Deranja na problem gleda šire od Uljanika i upozorava kako se “cijelo vrijeme potencira da su milijarde utučene u brodogradnju, a nitko ne govori da je najveće gubitke proizvodio Brodosplit”, iako se, kaže, “tada nije hapsilo članove uprave”. Po njezinu mišljenju, to je znak da se država ne ponaša prema svima jednako.
Deranja je uglavnom u pravu, osim u jednom - za razliku od Brodosplita, koji se godinama javno gušio u problemima, Uljanik je državi, građanima, međunarodnoj poslovnoj zajednici, pa i Bruxellesu, predstavljen kao ogledna kompanija, primjer kako organizirati uspješan brodograditeljski posao koji može konkurirati i najjačim suparnicima.
Brodosplit je poslovao loše, ali Uljanikov je menadžerski vrh danas pod sumnjom da je biznis godinama vodio s namjerom da prevari, na što ukazuju i dampinške cijene ugovorenih brodova u koje je unaprijed ugrađena financijska pomoć države. Zato se u Brodosplitu nije, a u Uljaniku jest hapsilo članove uprave.
Upravo zato što se znalo da posluje loše i da opterećuje državni proračun Brodosplit je saniran i privatiziran uoči hrvatskog ulaska u EU, a država je, u dogovoru s Bruxellesom, zadržala vlasničku četvrtinu u Uljaniku, po logici da iz dobrih kompanija ne treba odmah izlaziti.
Netko je sve to sigurno znao (znali su, osim Deranje, barem Slavko Linić, Radimir Čačić i dugogodišnji šef IDS-a Ivan Jakovčić, pa i današnji IDS-ov čelnik Boris Miletić), ali malo je tko donedavno vodio računa o tome da se brodovi ugovaraju ispod cijene, da su rokovi kratki, a penali za kašnjenje visoki. Zapravo, malo je tko vodio računa i o tome da Uljanik više nije državna kompanija. Štoviše, u Istri, a pogotovo među Uljanikovim radnicima, nakon odlaska splitskih škverova iz državnog portfelja potencirala se percepcija Uljanika kao “jedinog uspješnog državnog brodogradilišta”.
Nikad vlasnički organizirani, radnici dioničari čijih je 46,6 posto Uljanika, nisu se osjećali vlasnicima niti su osjećali da i sami dijele odgovornost za rad uprave u svojoj kompaniji. S druge strane, država, koja u Uljaniku nema više od četvrtine, osjećala se zadovoljnom što u vlasničkom portfelju drži kompaniju koja održava zaposlenost u županiji inače sklonoj neposluhu.
Takav vlasnički koktel doveo je do rezultata koji se danas često i pogrešno uspoređuju s Agrokorovim. Dok u Agrokoru radnici nisu imali mogućnost sudjelovati u upravljanju kompanijom, u Uljaniku im je ta mogućnost servirana, ali ne i znanje kako upravljati, što je problem svugdje gdje se radničko dioničarstvo shvaća kao produžetak nekadašnjeg “društvenog vlasništva”. Činjenica da su uljanikovci bili uvjereni kako je dovoljno imati sindikat koji će kroz nadzorni odbor nadzirati postupke vlasnika, kako je donedavno govorio Franko Belas, jedan od suosnivača Stožera za obranu Uljanika, ukazuje na bit problema takvog modela vlasništva.
Treći citat, izvađen iz Večernjakova razgovora s predsjednikom IDS-a Borisom Miletićem, ilustracija je regionalnog političkog sljepila: Istra je, kaže Miletić, “jedina regija koja se svih ovih godina uspjela othrvati pogubnom utjecaju HDZ-a” i zato on “guranje Uljanika u stečaj” doživljava kao “HDZ-ov pokušaj ekonomske destabilizacije Istre”.
Problem: Istra je jedina regija u kojoj od izlaska iz Jugoslavije vlast drži jedna stranka - IDS. Zato Miletićeva tvrdnja kako “država kao najveći suvlasnik Uljanika godinama pokazuje apsolutnu nebrigu za brodograđevnu industriju” te da “nije kontrolirala jamstva i nije uopće nadgledala poslovanje brodogradilišta” zvuči u najmanju ruku cinično. IDS je, naime, u Istri najjači predstavnik države, a u Zagrebu snažan predstavnik Istre, što je nešto čime se ne može pohvaliti nijedna druga hrvatska regija. IDS je ujedno bio snažan partner u vladi Zorana Milanovića, koja je, pokazuje se danas, bila najdarežljivija jamstvima Uljaniku.
“Država ima sve mehanizme za nadziranje poslovanja i čvrstu polugu upravljanja na temelju vlasničke strukture, a ne čini ništa”, tvrdi Miletić u trenutku kada je država odlučila iskoristiti tu polugu i prekinuti lošu praksu financiranja brodogradnje naslijepo. Da, teško je ostati bez financijskog zaleđa.
Serija uhićenja najavila je početak raspleta, ali osim pedagoškog efekta, domet te akcije vjerojatno neće biti dalekosežan. Daleko važnije od toga je promijeniti poslovni model gubitaških kompanija s udjelom države u vlasništvu. Pitanje je ima li Plenkovićev tim snage za takvu akciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....