Piše Velimir Šonje: Može li nejednakost biti dobra? Može, baš kao i dobar kolesterol

Ekonomski lab

U ranijim raspravama o nejednakostima na ovim stranicama bavili smo se utopijskim prijedlozima koji ne poimaju nejednakost kao predmet analize, nego kao poticaj za moralnu paniku. Mogli su se pročitati prijedlozi kao što su napuštanje liberalizma i priklanjanje lokalnom tradicionalizmu (Pat Deneen) ili zaobilaženje nacionalne politike u stvaranju neposrednog odnosa između lokalnih vlasti i Bruxellesa u EU (Jan Zielonka).

Za razliku od ovih autora, analiza globalnih nejednakosti srpsko-američkog ekonomista Branka Milanovića mnogo je dublje utemeljena. U jednom od prošlih brojeva pokazali smo Milanovićeve rezultate o smanjenju globalne nejednakosti. Međutim, i on naglašava da takozvana srednja klasa na Zapadu nije imala ni približne koristi od globalizacije kao najbogatiji sloj i gotovo svi društveni slojevi u rastućim zemljama u Aziji. Milanović nije ponudio ni odgovore na temeljna pitanja: trebamo li biti zabrinuti zbog opisanih trendova? Jesu li Brexit i Trumpov protekcionizam izravni rezultati spomenutog trenda ili je riječ o slučajnoj podudarnosti?

Veliki ujednačitelji nejednakosti

Istim se pitanjem bavi i povjesničar sa Stanforda, Walter Scheidel, u knjizi The Great Leveler (Veliki poravnatelj) iz 2017. Scheidel promatra razvoj nejednakosti kroz povijest ljudske civilizacije. Dolazi do naizgled zabrinjavajućeg zaključka. Materijalne nejednakosti uvijek pokazuju tendenciju rasta u mirnodopskim vremenima. Taj se trend prekida samo iznimno, i na vrlo nasilan način, u samo četiri slučaja koje je nazvao velikim ujednačiteljima nejednakosti.

Birajte koji vam je od četiri slučaja “simpatičniji”: (1) kolapsi država i civilizacija (kao nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva u 5. st. n.e.), (2) masovni industrijski ratovi koji mobiliziraju veliki dio stanovništva (nejednakost se posvuda na Zapadu smanjivala od 1914. do 1983. pod dominantnim utjecajem svjetskih ratova), (3) pandemije (bubonska kuga koja je stigla u Europu u 14. st. preokrenula je dugi ciklus prijašnjeg rasta nejednakosti jer je manjak ljudi učinio rad relativno skupljim u odnosu na zemlju) i (4) velike političke revolucije poput Oktobarske i one koje su za njom uslijedile.

Veliki ujednačitelji ili poravnatelji dramatični su i nasilni. Scheidel detaljno piše o tome kako je 1 posto najbogatijih Japanaca izgubilo 97 posto realne vrijednosti svoje imovine od 1936. do 1949. Njemačka i Francuska su u Drugom svjetskom ratu izgubile oko polovice vrijednosti nacionalnog bogatstva. Bogate elite su pri tome najviše stradale, jer su imale najviše toga izgubiti. Uvođenje socijalizma kao programa koji je izravno protiv bogaćenja pojedinaca eklatantan je primjer za to.

Ujednačavanje unutar raspodjela dohotka i bogatstva nije uvijek rezultat fizičke destrukcije i raspada institucija koje smanjuju rizike i potiču trgovinu i proizvodnju. Ujednačavanje je ponekad dio plana koji ne mora biti dio socijalističke revolucije. Američke okupacijske vlasti u Japanu ciljano su uvele prohibitivno visoke poreze (i do 90% na imovinu bogatih), što se pravdalo militarističkim usmjerenjem starih elita i nuždom preraspodjele kako bi velika većina lakše počela nov život ispočetka. Porezi su posvuda bili veoma progresivni nakon Drugog svjetskog rata do 70-ih odnosno početka 80-ih godina 20. stoljeća.

Međutim, Scheidel pokazuje da mirnodopski porezi nisu imali ključnu ulogu u smanjenju nejednakosti, osim u mjeri u kojoj su bili izravna posljedica rata. Općenito se pokazuje da mirnodopski alati za smanjenje nejednakosti ne funkcioniraju, osim u jednom slučaju.

Zemljišne reforme u Latinskoj Americi nakon Drugog svjetskog rata ne samo da nisu smanjile nejednakosti nego su ih u nekim zemljama i povećale. To je uglavnom bilo posljedica korupcije. Scheidel pronalazi isti zaključak za programe oprosta dugova.

Ni financijske i ekonomske krize, uključujući i onu zadnju 2007.-09., nemaju trajne učinke na nejednakost. U kratkom roku često obrišu velike vrijednosti financijskih imovina koje se vrednuju putem tržišta kapitala, ali se u dugom roku gospodarstva i tržišta opet vrate na stare staze.

Istraživači nejednakosti donedavno su vjerovali da demokratska politika ipak ujednačava. Glas širokih slojeva ljudi omogućuje veće porezne prihode, njima se financira infrastruktura, zdravstvo, obrazovanje, mirovine i druge javne usluge. To je moralo smanjiti nejednakosti. Ali nije, odnosno nema dovoljno dokaza za to; Daron Acemoglu i grupa istraživača u jednom velikom istraživanju 2015. nisu uspjeli potvrditi ovu pretpostavku.

To ne znači da se pretpostavka o utjecaju političke demokracije na smanjenje nejednakosti može lako odbaciti. Na primjer, moguće je da razvoj demokratskih institucija pogoduje ekonomskom rastu, ali kako rast proizvodi nejednakosti, analitičke tehnike ne detektiraju izravan učinak demokracije na smanjenje nejednakosti. Drugim riječima, moguće je da bi nejednakosti bile još i veće u uvjetima gospodarskog rasta da politički sustav nije organiziran prema načelima liberalne demokracije. Demokracija i nejednakost dakle mogu biti povezani na složene načine koje nije lako analizirati.

Ekonomski rast i nejednakost

Treba napomenuti da nije nužno da će gospodarski rast uvijek izazvati rast nejednakosti. Prvi koji je pošao od takvog pristupa, ekonomist Simon Kuznetzs, izgleda nije bio u pravu. On je istraživao vezu ekonomskog rasta i nejednakosti i postavio hipotezu da će nejednakosti prvo rasti (osobito u fazi brze urbanizacije), no ako se gospodarski rast nastavi, materijalne nejednakosti će se početi smanjivati. Međutim, nema dokaza za to. Osobito unutar pojedinih zemalja. Na globalnoj razini, nejednakost se doista počela smanjivati, ali je pitanje može li se to smatrati potvrdom Kuznetsove hipoteze s obzirom na to da se velikim dijelom radi o posljedici rasta nekolicine azijskih država poput Kine, Vijetnama i Indije.

Među svim mirnodopskim alatima funkcionira jedino – emigracija. Odlazak značajnog broja ljudi potiče rast plaća niskokvalificiranih radnika i smanjuje nejednakosti u raspodjeli dohotka (Scheidel spominje Italiju prije Prvog svjetskog rata, a dodali bismo da će možda i aktualna hrvatska epizoda potvrditi ovu teoriju). Međutim, ovdje je riječ o istom mehanizmu tržišta rada koji funkcionira u slučaju četiri velika ujednačitelja, te se može smatrati njihovim specijalnim slučajem.

Pitanje odrednica nejednakosti u mirnodopskim vremenima jako je teško pitanje. Utjecaja je mnogo i povezuju se na složene načine. Na djelu je globalizacija. Povrati na ulaganja u obrazovanje se ne smanjuju. To posvuda podržava razmjerno velike razlike u plaćama. Neka istraživanja pokazuju da na nejednakosti utječu i tehnološke promjene, koncentracija političke i korporativne moći, demografski trendovi. Stoga se Scheidelova hipoteza o rastućim nejednakostima u mirnodopskim uvjetima ne može odbaciti.

No, treba li nas to zabrinjavati? Filozof Harry Frankfurt u knjizi O nejednakosti iz 2015. piše da je nejednakost pojam s nejasnim moralnim sadržajem i da bi nas umjesto toga trebalo zanimati samo smanjivanje siromaštva. Scheidel pak ističe da su istraživači koji su u ovom stoljeću ponovo afirmirali analizu nejednakosti poput Pikettyja i Atkinsona prelako upali u zamke davanja neostvarivih političkih prijedloga, jer su zamislili utjecati na problem koji nisu dovoljno dobro definirali i shvatili. Njihovi mirnodopski prijedlozi poput progresivnog oporezivanja imovine, dohotka i snažnije državne intervencije do sada nigdje nisu dali rezultata. Osim ako nisu bili povezani s četiri nasilna jahača poravnanja.

'Pazi što želiš'

Jahači su, hvala Bogu, zaspali. Scheidelova poruka glasi: nemojte ih buditi. Zadnje rečenice njegove knjige glase ovako: “Svi mi koji volimo veću ekonomsku jednakost učinit ćemo dobro ako se sjetimo da, uz najrjeđa od svih izuzeća, ujednačavanja uspijevaju kroz tragedije. Stoga pazi što želiš.”

Je li takav kraj knjige znak moralne predaje ili racionalan, analitički rezultat koji polazi od priznanja da još uvijek nedovoljno dobro razumijemo fenomen nejednakosti u modernim društvima? Pitanje se treba proširiti: trebamo li se odreći programa smanjenja nejednakosti samo zbog straha od izazivanja većeg zla, ili postoji neka dublja ekonomska ili moralna teorija koja opravdava postojeću razinu i trend nejednakosti (koji se, uostalom, prilično razlikuju među zemljama)? Scheidel ne nudi odgovore na ta pitanja, ali to ne znači da oni ne postoje. Moramo ih potražiti u idejama drugih autora.

Ako nejednakosti u raspodjelama dohotka i bogatstva rastu usporedo s rastom blagostanja u društvu, čemu se uopće brinuti? Na primjer, globalizacija i širenje tržišta pogoduju razvoju većih kompanija, a veće kompanije znače da njihovi vlasnici i menadžeri individualno imaju više koristi od toga procesa nego što koristi imamo mi kao potrošači. Unatoč tome svi smo na dobitku. Dovoljno se sjetiti Applea, Facebooka ili Amazona.

A što je s bankama? Prije gotovo deset godina pokret Occupy Wall Street služio se sloganom “1:99” u napadu na establišment zbog straha da će političari iskupiti bankare na teret dužnika kojima su uvaljivani sumnjivi financijski proizvodi. Kasnije se antibankarski sentiment našao pod dvije vrste utjecaja. Prvo, pokazalo se da banke ni u SAD-u, gdje su najvažnije, nisu bitan generator nejednakosti, a državne asistencije na teret poreznih obveznika vraćene su do 2015. godine. Drugo, antibankarski sentiment se postupno utopio u općem valu populizma koji koristi neke mnogo jače emotivne okidače poput buđenja straha od terorizma, migranata... Unatoč smiraju raz­voj događaja s bankama nakon 2008. podsjeća da se u godinama rasta ne može jednostavno pretpostaviti da su posljedice svakog rasta neizbježne, logične i jedine moguće, i da iza ugla ne čeka neki veći problem koji će eksplodirati u sljedećoj krizi.

Iako se uvijek pretjeruje u prikazu polariziranog svijeta bez obzira na inačicu, establišment-narod, bogati-siromašni, kapital-rad i slično, averzija prema establišmentu i s time povezanim nejednakostima ne mora uvijek biti bez osnove. Francuski profesor Thomas Piketty, čiji je Kapital u XXI. stoljeću objavljen 2014. pokrenuo interes za temu nejednakosti u akademiji, poslovnom sektoru i široj javnosti, u jednome je imao pravo: ekstremne koncentracije dohotka i bogatstva u rukama manjine mogu korumpirati demokraciju. Lobiranje i financiranje političkih kandidata najvidljiviji su kanali kroz koje bogati i moćni u određenim uvjetima mogu zamrznuti društvene promjene, pa i funkcioniranje kompetitivnog tržišta. Sjetimo se slučaja Agrokor, donedavno.

Nejednakost kao kolesterol

Imajući na umu potencijalno neželjene političke efekte prevelike nejednakosti odnosno koncentracije bogatstva, dohotka i moći, Scheidelov fatalistički zaključak da bismo trebali ponizno odustati od političkog promišljanja problema nejednakosti bojeći se Scila i Haribda povijesti (stoga pazi što želiš) ne izgleda odveć uvjerljivo. S jedne strane, stoji rezerva u pogledu neprovedivih piketijevskih ideja o visokim i progresivnim, globalno koordiniranim porezima. S druge strane, trebamo bolju definiciju i analizu problema nejednakosti. U tome će pomoći ako nejednakost shvatimo kao kolesterol. Postoji dobra nejednakost koja pomaže ili odražava zdravlje društvenog organizma, i postoji nejednakost koja djeluje kao loš kolesterol.

Tehnološki napredak u dugom roku donosi koristi svakome. Rast zalihe ljudskog znanja i njegovih primjena vodi ka višem životnom standardu, širenju prilika u životu, smanjenju siromaštva, rastu bogatstva i nejednakosti. Nejednakost se u toj priči pojavljuje kao dobar kolesterol.

Osim toga, vlade mogu kontrolirati posljedice visokih nejednakosti koje proizlaze iz tržišnih zarada (prije poreza i transfera) tako što će porezima i preraspodjelom uvećati transfere poput mirovina i korištenje javnih usluga što će raspodjelu raspoloživog dohotka, prema skandinavsko-germanskom modelu, učiniti manje zakrivljenom. Uz to, u društvima u kojima ljudi brzo uče i prilagođavaju se tržišnim signalima i novim tehnologijama, ne mora ni doći do značajnog rasta nejednakosti. Stoga vlasti trebaju poticati sve oblike učenja. Na globalnoj razini nejednakosti se mogu i oštro smanjiti uslijed tehnoloških promjena, jer se široke populacije azijskih država, sutra možda i afričkih, priključuju globalnoj srednjoj klasi.

Fer igra

Psiholog s Harvarda Steven Pinker u svojoj najnovijoj knjizi Prosvjetiteljstvo sada, tvrdi da opisani stav o benignim nejednakostima ima smisla sve dok tržište i društvo percipiramo kao fer igru. Ako je naš socijalni okvir doista fer inkluzivna igra, ta će činjenica pogodovati i gospodarskom razvoju. Pod fer inkluzivnom igrom podrazumijeva se fer i efikasno pravosuđe, nepristrana i efikasna administracija, političke slobode, ljudska prava, prevencija zloporabe tržišta (fer tržišno natjecanje – borba protiv monopola) i općenito dobre politike i kvalitetno upravljanje.

To je kao u sportu: slabiji takmac i publika će prihvatiti težak poraz ako je sudac očito bio nepristran i ako je mnoštvo na stadionu svjedočilo takvom srazu. Ovo predviđanje nije samo teorija. Pinker navodi rezultate istraživanja odnosa ljudi prema nejednakostima ovisno o pravilima igre, u kojima pronalazi potvrdu opisanog stava.

S druge strane, slabe institucije, očite nepravde, izostanak sloboda jednakih za sve i pristranost u djelovanju institucija dovode do zaključka da je igra pristrana. Time se guši nada da se sudjelovanjem u fer i inkluzivnoj igri netko nepoznat i neumrežen može probiti do samog vrha. Stoga je očito da će isti stupanj nejednakosti doživjeti veoma različite interpretacije ovisno o tome kako ljudi procjenjuju funkcioniranje socioekonomskog mehanizma u kojem tržišta i vlada imaju središnje uloge.

Ključna poruka glasi da i u slučaju iskrivljenog funkcioniranja institucija fokus ne smije biti na rezultatima. Ideja da se prohibitivnim porezima i sličnim instrumentima nešto može popraviti u lošim društvenim uvjetima slijepa je i može proizvesti više štete nego koristi. Društveni mehanizmi i institucije neće promijeniti svoju narav ako se na slabe institucije nalijepe prohibitivno visoki porezi. Samo će se pojaviti novi oblik distorzije, koji će na neki nov način izraziti loše funkcioniranje sustava. Napori se uvijek trebaju usmjeriti na funkcioniranje tržišta i vlasti – na to da institucije na kojima oni počivaju budu efikasne i nepristrane, fer.

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa