Paralelni pravosudni svemir

Na početku moram istaknuti da se poprilično rijetko slažem s uglednim kolumnistom Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, Juricom Pavičićem, ali istodobno smatram kako je to što naš kolega Pavičić trenutačno proživljava na sudovima tragedija koja najbolje oslikava koliko su duboki problemi hrvatskog društva.

Trenutačno je za mene Jurica Pavičić superheroj-intelektualac kojeg razne hulje pokušavaju iznuriti kriptonitom kvalitetnog novinarstva – bizarnim sudskim presudama.

Zemlja u kojoj je moguće da novinar koji je ironizirao izbor glavnog ridikula glazbenih festivala, Duška Mucala, za ravnatelja splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, izgubi sudsku parnicu sasvim sigurno nije zemlja u kojoj postoji nešto što zovemo pravnom sigurnošću kakve nude europske civilizacijske stečevine u zadnjih 50 ili čak stotinu godina.

A bez pravne sigurnosti u bilo kojoj zemlji nema i ne može biti niti ekonomske niti, posljedično, socijalne stabilnosti. U zemljama bez elementarne pravne sigurnosti, bez obzira o čemu se radi u bilo kojem sporu, vladaju populizam, klijentelizam, korupcija… U takvim društvima sigurno se ne može realizirati bilo kakav inkluzivni političko-ekonomski model koji će osigurati održivi rast. Mislite da pretjerujem? Vjerujem da svi oni s bilo kakvim ozbiljnijim iskustvom iz hrvatskih sudnica dijele upravo ovakve ogorčene impresije o pravnoj sigurnosti koju nam nasumično serviraju u hrvatskom pravosuđu.

Ono što danas vrijedi za Juricu Pavičića u hrvatskim sudnicama, isto tako vrijedi i za bilo kojeg poduzetnika, učiteljicu, slikara, liječnicu… Za sve. Ljudi, ako je Pavičić na sudu izgubio od uvrijeđenog Mucala, u hrvatskim sudnicama doista možete očekivati potpuno nevjerojatne ishode. Bili krivi ili ne, imate ozbiljnih razloga za strah.

To što je Jurica Pavičić strastveno napao ludastu odluku nekadašnjeg gradonačelnika Keruma da Duška Mucala imenuje za kazališnog intendanta u nekoj suvisloj sredini i normalnoj sudnici niti po čemu ne bi trebalo biti sporno. Jedan senzibilan intelektualac, čovjek koji prelijepo piše i posebno zadivljuje svojim filmskim kritikama, ustvrdio je nešto što je većini ljudi koji rade bilo što u hrvatskoj kulturi potpuno nedvojbeno: neprihvatljivo je imenovati tog festivalskog gnjavatora i bezveznjaka Mucala za intendanta HNK. Kako je moguće da je Pavičić zbog toga kažnjen sa 50 tisuća kuna te još mora podmiriti 17 tisuća kuna sudskih troškova? To je toliko glupo da jednostavno moram citirati stihove Duška Mucala. Neodoljivo su tupi: Kupi mi ćaća plave boje/ja želim biti plavuša/nemoj kćeri, nemoj kćeri/svoje crne kose bojati/Moram ćaća, moram ćaća/Neće me oženiti/Glava, glava, glava prava/Kada je plava, kada je plava/Glava, glava, glava, glava, glava je prava/Kada je plava, bolje zavarava.

Morate priznati: ovo je toliko glupo da je tužno do boli. Mucalo je uvjerljivi prvak hrvatske estradne gluposti. Nema konkurencije. Šampion. Je li to kvalifikacija za HNK?

Kad god bi tog užasnog Mucala potrefio na televiziji dok maltretira normalni puk idiotskim poskočicama u redovito prekobrojnoj i iritantnoj pratnji, pomislio sam koliko nisko može pasti svijet hrvatskih festivala i pitao sam se što je tom čovjeku inače dobroćudnog izraza lica da uporno javno radi budalu od sebe i svojeg rasplesanog društva. Uvijek je to Mucalovo timsko nastupanje bilo nekako preagresivno i sirovo-seljački da bi bilo zabavno na bilo koji način, čak i ako primijenimo jako široku definiciju zabavnog na hrvatskoj estradi. Činilo mi se da taj čovjek (Mucalo) živi u zabludi jer vjeruje da će takvim besramnim javnim ispadima nekako skucati neki hit te zaraditi velike novce. Drugim riječima, smatrao sam da je neviđeno besraman u pokušajima komercijalizacije glasnog dosađivanja umobolnim pjesmuljcima. Iz današnje perspektive pitam se ima li taj Mucalo možda neki psihološki problem potrebe privlačenja pažnje ili samodokazivanja jer svoje ekstrovertirano jeftino nabacivanje publici naziva ‘performansom’. Živi li on u svijetu opasnih samoobmana?

Bilo kako bilo, nikad, niti u jednoj varijanti misli, nije mi palo na pamet da bi taj i takav Mucalo mogao postati intendant HNK i to jednostavno zbog toga što se svakom stanicom svojeg tijela kao biološka činjenica Mucalo na javnoj sceni vrlo borbeno diskvalificirao od primisli da ga se uopće predloži za neki ozbiljan javni posao poput uloge intendanta HNK. Nije to padalo na pamet nikome suvislom u niti jednoj relevantnoj hrvatskoj stranci, ali je, eto, kovrčava glava Željka Keruma s čačkalicom u ustima vjerojatno pomislila da bi u splitskom HNK bilo, valjda, njemu i sličnima manje dosadno kad bi program sastavljao Mucalo. I Mucalo je postao intendant HNK, a Jurica Pavičić je grdo oderan u hrvatskoj sudnici. Zašto? Zato što je Hrvatska zemlja velikih prilika za Kerume i Mucale. Zamišljam lica onih velikih bankara koji su kovrčavom poduzetniku s čačkalicom u ustima gurnuli desetke milijune eura koje su na kraju, naravno, izgubili. I eto formule (ne)održivog rasta. Dali su mu veliku priliku, i platili paprenu cijenu. Iskreno, puno mi je razumljivije zašto je Kerum postao gradonačelnik od toga što je dobio velik novac od ‘vrhunskih financijera’, a jedno i drugo u kombinaciji, sasvim je očigledno, moguće je samo u burleski kakvu bi osobno u program splitskog HNK osobno mogao ugurati samo Duško veliki Mucalo. Jedno je s drugim usko povezano.

Ne moram se uopće slagati s Pavičićevim stavovima o, recimo, ekonomiji, ali ako svi skupa kojima nam je stalo do bilo kakvog oblika intelektualizma ne uspijemo zaštititi sve Pavičiće da javno polemiziraju bez straha od drakonskih kazni, onda ovo društvo nema baš nikakvu perspektivu.

Nema to veze s Mucalom. Što ako je, recimo, iza penalizacije Pavičića i svih drugih Pavičića potreba da ih se politički ušutka i to upravo na slučaju za koji je razvidno da nije direktno vezan s bilo kojom još uvijek aktualnom i važnom političkom pozicijom na nacionalnoj razini nego s tamo nekim Mucalom? Problem je u tome što pozitivan odgovor na ovo zastrašujuće pitanje implicira još gore društvene probleme od nevjerojatnog fakta da se, prvo, Mucalo uopće osjetio uvrijeđenim i da je, drugo, dobio 50 tisuća kuna sudske odštete.

Uostalom, da je Mucalo doista Mucalo – dosadni frajer koji je gnjavio na splitskim festivalima – muški bi prihvatio Pavičićevo izrugivanje i ne bi na sudu glumio normalnog uvrijeđenog čovjeka. Da je Mucalo ostao festivalski Mucalo, ne bi u Hrvatskoj imali sistemski problem. Ovako se svi skupa, i mi koji se ne slažemo s Pavičićem, moramo pitati jesu li se pošemerili neki zakoni kvantne fizike te smo prebačeni u neki paralelni svemir u kojem je sve, recimo tako, gluplje.

Predlažem da svatko tko se bavi pisanjem svaki tjedan napiše nešto o Mucalu što će ga natjerati da shvati koliko je besraman jer je tužio Pavičića. Mislim da nam to nalaže neki nepisani novinarski kodeks elementarne kolegijalnosti.

Sud naravno nisam i neću komentirati.