Ovo su dva razloga zašto ne treba trgovcima braniti rad nedjeljom

Dobra vijest s kraja tjedna: HNS i HSLS protive se inicijativi zabrane rada nedjeljom. Sama zabrana, zapravo ideja o njenom ponovnom oživljavanju, redovni je pokušaj dodvoravanja biračima na početku svake velike izborne utrke, ovaj put HDZ-ov. Preživjeli smo već nekoliko takvih pokušaja, s obje strane političkog spektra, pa i samu zabranu u blažoj i tvrđoj verziji. Sama činjenica da trgovine danas nedjeljom rade trebala bi biti dovoljna da nas uvjeri u jalovost tih pokušaja.

Iskorak HNS-a i HSLS-a zato bi, ima li pameti, Vladu trebao učiniti sretnom. Rješenje je u dijalogu s partnerima, a onda i u Saboru. Ako se partneri ne slažu da se trgovcima zabrani rad nedjeljom, a u sabornici nema dovoljno ruku za izglasavanje zabrane, tko može zabraniti HDZ-u da poruči naciji: “Htjeli smo, ali vi to niste prihvatili!” I bit će u pravu, osim što zapravo ni sami nikada nisu uistinu namjeravali zabraniti rad nedjeljom, kao ni drugi prije njih, samo što ponekad, pogreškom u procjeni, takav prijedlog ipak zaživi, a onda imamo pravi problem: kako vratiti trgovačke radne nedjelje.

Zašto, dakle, ne treba trgovcima zabraniti rad nedjeljom.

Prvo, jer rad općenito ne treba braniti. Štoviše, treba ga poticati u svim njegovim legalnim oblicima.

Drugo, duboko je pogrešna pretpostavka da rad trgovaca nedjeljom nije izvor radnih mjesta, većeg broja narudžbi od dobavljača, viših (ili, ako vam se čini prikladnijim, manje niskih) plaća zaposlenih u trgovini, pa na kraju višeg standarda svih u tom lancu zaposlenih. Povećanu dobit od kontinuirane sedmodnevne prodaje nemaju samo vlasnici trgovina, nego svi sudionici ekonomije, gdje je prodaja kupcu zadnja u nizu karika. Nije riječ samo o velikim “izrabljivačkim” trgovačkim lancima, tu je i niz malih obiteljskih trgovina koje, pogotovo u manjim gradovima, podižu kvalitetu života u zajednici.

Drugo, zašto na takav, restriktivan, način regulirati rad samo jednog od mnogih gospodarskih sektora? Da, sad slijedi ono vječno pitanje: zašto onda nedjeljom smiju raditi liječnici, policajci, piloti, mornari, strojovođe i vozači tramvaja i autobusa, vodoinstalateri, plinari, radnici u (preživjelim) granama industrije, čije se peći i strojevi ne gase nikada? Zašto smiju raditi televizijski voditelji, novinari, političari, svećenici, pastiri, konobari, sobarice po hotelima, arhitekti koji dovršavaju kompleksne projekte, kineski radnici na gradilištu Pelješkog mosta…

Zapravo, prihvatimo li prijedlog zabrane rada trgovina nedjeljom, trgovci će biti jedina na taj način privilegirana grana ekonomije. Što će se dogoditi? Tada će i oni zajedno s ostalima koji su uhvatili slobodan vikend nedjeljom moći skoknuti na šoping-izlet preko granice kako bi u raznolikoj ponudi eventualno uhvatili nešto bolje ili jeftinije.

Bečani, kojima je šoping nedjeljom nedostupan, pa ih zagovornici neradne nedjelje često ističu za primjer (pogrešno, jer Austrija i Njemačka odluku o radnoj nedjelji prepuštaju lokalnoj upravi), svoj nedjeljni šoping obavljaju u 50 kilometara udaljenoj Bratislavi i značajno su podigli kvalitetu ponude u postsocijalističkoj slovačkoj metropoli. Slovaci su zadovoljni.

Rad treba biti zakonski reguliran i on to već jest. U Zakonu o radu (čl. 61) piše da “puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno”. Jednako tako tu (čl. 66) stoji da se “radno vrijeme radnika može rasporediti u jednakom, odnosno nejednakom trajanju po danima, tjednima, odnosno mjesecima”. Isto tako, “ako je radno vrijeme radnika nejednako raspoređeno, radnik u tjednu može raditi najviše do pedeset sati, uključujući prekovremeni rad”. I još: “preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom”.

A nedjelja? U članku 75 Zakona o radu piše: “Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata”.

I tu postoje iznimke, pa se (čl. 88) na radnike na pomorskim ribarskim plovilima ne primjenjuju zakonske odredbe o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru. Ne primjenjuju se jer je njihov posao drukčiji, pa se i njihovo slobodno vrijeme regulira na načine koji su različiti od radnog vremena drugih. Slična, struci prilagođena regulativa navodi se i za niz drugih poslova koji zahtijevaju iskorak iz administrativno postavljene strukture radnog vremena.

Ono što je važno, a čega se loši poslodavci ne drže, također je zapisano u zakonu: “Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću” (čl. 94). Točka. Problem riješen. Ne treba braniti rad nedjeljom, praznikom, nikada, ali treba striktno kažnjavati one poslodavce koji se ne drže Zakona i odbijaju adekvatno nagraditi rad izvan redovnog radnog tjedna (od ponedjeljka do subote).

Sve to treba imati na umu po anketama rastući SDP prije nego što se, da bi se dodvorio biračima, priključi HDZ-ovoj inicijativi za neradnu trgovačku nedjelju. Priključe li se, dat će bonus suparnicima (jer oni su se ovaj put prvi sjetili), ali će s njima skupa biti odgovorni za izgubljena radna mjesta kad trgovački lanci valom otkaza krenu u “proces prilagodbe novim uvjetima”. U trenutku kad počinje sažimanje ekonomskog ciklusa, zabrana rada potez je koji nam od svih, a pogotovo od Vlade, treba najmanje.