I prije nego što je počelo veliko finale prvenstva u Rusiji bilo je potpuno jasno da se ne može uspoređivati značenje uspjeha dviju reprezentacija koje su dogurale do finala, baš kao što je bilo jasno da je sama šansa za osvajanje pokala svih pokala nešto što u Hrvatskoj ima potpuno drugačije značenje u odnosu na ono što pobjeda može donijeti Francuskoj.
U razdoblju dok smo iščekivali veliko finale, po glavi mi se motao početak knjige “On Grand Strategy” vrlo uglednog povjesničara Johna Lewisa Gaddisa. Iako je autor povjesničar, više je to knjiga o tome što čini velikog stratega odnosno strategiju. U tom uvodu J. Lewis Gaddis prepričavao je bilješke puno slavnijeg povjesničara, Herodota, koji je zabilježio razgovor jednog od najvećih kraljeva u povijesti čovječanstva, Kserksa, i njegova ujaka te ujedno savjetnika, Artabana.
Zaboravljena pobjeda
Razgovor je to koji su vodili 480 godina prije Krista raspravljajući predstojeću invaziju na Grčku i gledajući ponosno vojsku od milijun i pol ljudi. Pretjerano ili ne, bila je to daleko najveća armija koju je svijet ikad vidio. Veliki Kserkso zaplakao je pred svojim savjetnikom Artabanom, a kad ga je ovaj upitao zašto, on je odgovorio: “Nitko od njih za stotinu godina više neće biti živ”.
Neću sad prepričavati detalje koji su autoru pomogli da opiše karaktere Kserksa i Artabana (koji lijepo opisuju suprotne polove karaktera dobrog stratega). Iako se radi o jako dobroj knjizi, nije to sad bitno. U školama smo isto tako naučili da je Kserksova kaznena ekspedicija pokorila Grčku i Atena je spaljena pored svih Artabanovih strateških strahova te se i kratkoročno i dugoročno pokazalo kako je veliki Kserkso bio potpuno u pravu: pobijedio je u ratu, a njegovi su ratnici doista dosta brzo zaboravljeni.
No, oni koji su puno bolje upamćeni, bili su oni malobrojniji i slabiji: Spartanci. Ne snimaju se danas filmovi poput “300” zato što je veliki Kserkso sagradio dva mosta na 360 odnosno 314 brodova (iako mi zvuči kao doista epski pothvat), nego zbog malobrojnih Spartanaca koji su hrabro izgubili rat uz žestoki otpor.
Ukratko, usporedimo li Hrvatsku i Francusku, nema tu puno dvojbe tko je tu Kserkso, a tko hrabri Spartanci. Francuzi su ti koji su uz jako puno sreće dobili veliki nogometni rat, ali duboko vjerujem da će svijet shvatiti da su Hrvati dokaz kako i danas postoje ljudi koji gube bitke, ali stvaraju povijest.
Malima je uvijek puno teže nego velikima.
Hrvatski Leonaida
Ono najbolje što smo vidjeli u nastupu hrvatske reprezentacije dojam je jednostavno dobrog uigranog tima koji zna što želi, upornog tima, odlučnog, otpornog na bol, psihički stabilnog i spremnog fanatično do besvijesti ponavljati sve što treba samo da bismo uspjeli, da bismo pobijedili.
Reprezentacija koju je konsolidirao izbornik Dalić vjerojatno je prva velika hrvatska momčad koja je naučila iz sebe izvlačiti više nego što se činilo da se može. Imali smo mi velikih timova - u košarci, rukometu, vaterpolu - za koje bismo potpisali da mogu mesti sve pred sobom, ali ovaj tim je nešto drugo; ovakvu skupinu profesionalnih fanatika koji u svakom trenutku znaju što trebaju činiti ipak još nismo uspjeli skupiti.
Nikako ne želim biti otrcan ili patetičan, ali ova skupina nesavršenih muškaraca u naponu snage pokazala nam je kako i mi u jednoj maloj te inače dosta loše organiziranoj Hrvatskoj s nešto pameti, dovoljno koncentracije i goleme količine dobre volje možemo napraviti puno više nego što sami vjerujemo da vrijedimo.
Zaključno, potpuno je jasno tko je hrvatski Leonida, ludo odlučni ratnik-kralj koji je vodio 300 ratnika, izgubio bitku i osvojio povijest.
Bravo, Luka! A i bravo Zlatko! I svi ostali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....