Najutjecajniji ekonomski mislilac odgovorio na pitanje čeka li nas pravedniji sustav

„Hoće li kriza izazvana epidemijom Covida-19 naglo dovesti do kraja trgovinske i liberalne globalizacije i do pojavljivanja novog modela razvoja, pravednijeg i trajnijeg? Moguće je, ali još ništa nije dobiveno“, pita se, a zatim i odgovara, globalno jedan od najpopularnijih svjetskih ekonomista Thomas Piketty, u tekstu koji je publiciran ovih dana, a bavi se pitanjem kako će sadašnja pandemijska kriza utjecati na svjetsku ekonomiju i svjetski društveni razvoj s posebnim naglaskom na budućnost europskih zemalja.

Inače, šest godina nakon što ga je knjiga "Kapital u 21. stoljeću", prodana u više od 2 milijuna primjeraka, koja ga je katapultirala među najutjecajnije mislioce današnjice, Piketty je prošle jeseni objavo njezin nastavak pod nazivom "Kapital i ideologija", koji uskoro izlazi i u Hrvatskoj u izdanju Profila.

Za Pikettya, u sadašnjem stadiju pandemije, apsolutna je nužnost procijeniti krizu i poduzeti sve da se izbjegne najgore, tj. masovne ljudske žrtve pa podsjeća na prognoze epidemioloških modela, koje su pokazale, kako je, da se nije interveniralo, Covid-19 mogao uzrokovati smrt oko 40 milijuna ljudi u svijetu, od čega 400.000 u Francuskoj, odnosno 0,6% stanovništva (na više od 7 milijardi u svijetu i blizu 70 milijuna u Francuskoj). To iznosi gotovo jednu dodatnu godinu mortaliteta (550.000 mrtvih u Francuskoj, 55 milijuna u svijetu.)

„U praksi to znači da je u najžešće pogođenim dijelovima svijeta i u najcrnjim mjesecima broj ljesova mogao biti pet do deset puta veći nego obično, što smo, nažalost, počeli gledati u nekim talijanskim žarištima. Ma koliko nesigurne bile te prognoze, one su uvjerile vlade da nije riječ o običnoj gripi i da hitno moraju izolirati stanovništvo. Naravno, nitko ne zna koliko će još porasti gubici ljudskih života“, napisao je francuski ekonomist u trenutku kada je bilo 252.000 mrtvih u svijetu, od čega blizu 30.000 u Italiji, 25.000 u Španjolskoj, 70.000 SAD-u, 25.000 u Francuskoj. Jedini povijesni presedan na koji se možemo osloniti je španjolska gripa 1918. – 1920., za koju sada znamo da nije bila nimalo španjolska i da je prouzročila blizu 50 milijuna mrtvih u svijetu (oko 2% tadašnjeg svjetskog stanovništva). Prema podacima iz matičnih knjiga istraživači su pokazali da prosječni mortalitet skriva ogromne neujednačenosti: između 0,5% i 1% u SAD-u i Europi naprama 3% u Indoneziji i Južnoj Africi, a iznad 5% u Indiji.

Upravo to bi moralo zabrinjavati: epidemija može dosegnuti vrhunce u siromašnim zemljama, čiji zdravstveni sustavi nisu u stanju oduprijeti se udaru, to više zato što su te zemlje podnijele politike stroge štednje koje im je nametnula vladajuća ideologija zadnjih desetljeća.

Uostalom, može se pokazati da je primjena izolacije u krhkim ekosistemima sasvim neprimjerena. Bez minimalnog prihoda najsiromašniji će ubrzo morati izići da potraže posao, što će ponovo pokrenuti epidemiju. U Indiji se izolacija u prvom redu sastojala u tome što su seljani i migranti istjerani iz gradova, što je dovelo do nasilja i masovnog raseljavanja, uz opasnost da se pojača širenje virusa. „Kako bi se izbjegle masovne žrtve, potrebna je socijalna država, a ne zatvorski sustav“, glasi Pikettyev prijedlog:

„U izvanrednoj opasnosti neophodne socijalne troškove (zdravstvo, minimalni dohodak) mogu financirati samo zajam i zajednički novac. U Zapadnoj Africi to je prilika da se ponovo razmisli o novom zajedničkom novcu u službi projekta razvoja, zasnovanog na ulaganju u mlade i u infrastrukturu (a ne u pokretljivost kapitala najbogatijih). Sve to moralo bi se oslanjati na demokratsku i parlamentarnu arhitekturu, uspješniju od netransparentnosti koja još uvijek vlada u eurozoni (gdje se i dalje nastavlja zabavljanje na zatvorenim sastancima ministara financija, uz jednaku neučinkovitost kao u vrijeme financijske krize). Ta nova socijalna država vrlo će brzo iziskivati pravedan porezni sustav i međunarodni financijski registar, kako bi mogao opteretiti najbogatije i velike kompanije koliko bude potrebno“, najavljuje Piketty i upozorava kako je sadašnji sustav slobodnog protoka kapitala, uspostavljen 1980. - 1990. pod utjecajem bogatih zemalja, a posebno EU-a, takav da pogoduje bijegu milijardera i multinacionalnih kompanija čitavog svijeta. Sprečava slabe porezne uprave siromašnih zemalja da razviju pravedan i legitiman porez, što ozbiljno podriva izgradnju same države.

Utoliko, kriza koju je izazvao Covid-19, može također biti prilika da se razmisli o minimalnom zdravstvenom i obrazovnom dotiranju svih stanovnika planeta, što bi se financiralo univerzalnim pravom svih zemalja na dio poreznih prihoda koje uplaćuju najbogatiji ekonomski subjekti: velike kompanije, kućanstva s visokim prihodima i bogatstvima (npr. desetak puta većima od svjetskog prosjeka, dakle, onih 1% najbogatijih na svijetu).

„Naposljetku, njihov prosperitet počiva na svjetskom ekonomskom sistemu (i uzgred, na prekomjernom crpljenju prirodnih i ljudskih resursa planeta već stoljećima). On, dakle, iziskuje globalnu regulaciju kako bi se osigurala društvena i ekološka održivost, a osobito sustav ograničenja emisije ugljičnog dioksida. Razumije se da će takva transformacija mnogo toga dovesti u pitanje. Jesu li Emmanuel Macron i Donald Trump spremni poništiti fiskalne darove najbogatijima s početka svojih mandata? Odgovor će ovisiti o mobilizaciji oporbe, koliko i o onima iz njihova tabora. U jedno možemo biti sigurni: veliki političko-ideološki preokreti tek su započeli“, zaključuje Thomas Piketty.