Moratorij na prodaju oranica strancima je afrodizijak za suvereniste, ali šteta za društvo

Bilo bi utješno da je ovotjedna HDZ-ova objava o produljenju moratorija na pravo stranaca da kupuju poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj ostala zasjenjena stranačkim izbornim programom i planom stvaranja državne konkurencije Booking.comu i Airbnb-u. Nažalost, to se nije dogodilo, pa su tu informaciju prenijeli praktički svi mediji u zemlji, a Večernji list čak joj je posvetio i glavni apel naslovne stranice - status koji sugerira ocjenu urednika da je to nešto najvažnije što se tog dana za njihove čitatelje dogodilo. Ipak, niti jedan od tih medija - uključujući i list koji čitate - nije uspio objasniti zašto je ta odluka važna, niti koje će koristi donijeti. Vjerojatno zato što je to dosta teško objasniti. Naime, strani državljani i trgovačka društva već godinama imaju mogućnost kupovati poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj. Jedini je preduvjet da prodavatelj to zemljište prebaci u vlasništvo trgovačkog društva - može to učiniti bez naknade u formi temeljnog kapitala pri osnivanju tvrtke - a potom tu tvrtku proda strancima. Srpski poduzetnik - samoproglašeni kralj mesa - Petar Matijević prije nekoliko je godina na taj način, kupnjom dviju zadruga od ranijeg vlasnika Envera Moralića, stekao vlasništvo nad 1500 hektara zemlje u Slavoniji. Moratorij, dakle, takve transakcije ne priječi. Moglo bi se onda tu pomisliti da je njegov smisao taj da onemogućava manje transakcije, privatnih građana koji su zainteresirani za uspostavu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i kojima je procedura kupnje zemlje preko tvrtke iz nekog razloga prekomplicirana. Ipak, to demantira samo Ministarstvo poljoprivrede odakle je Večernjem listu poručeno kako “oni ne mogu spriječiti da netko iz Dalmacije ili Istre proda svoju djedovinu od 500 kvadrata jer za to nisu nadležni”, dodajući da u Hrvatskoj već postoji 77 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava čiji nositelji imaju prebivalište prijavljeno izvan države. Pa ako se famozni moratorij ne odnosi ni na izravnu prodaju manjih poljoprivrednih površina stranim državljanima, što on uopće zabranjuje? I zašto je toliko važno da je produljen? Ispada da je jedina “kategorija” poljoprivrednog zemljišta na koju se ovaj moratorij odnosi ono koje je u vlasništvu države i koje država tijekom sljedeće tri godine neće morati prodavati strancima. Dakako, pod uvjetom da će ga uopće prodavati.

Prema podacima koje je prošle godine objavio portal Faktograf, Republika Hrvatska vlasnica je oko 808 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega oko pola otpada na zemljište koje je u šumsko-gospodarskoj namjeni i kojim upravljaju Hrvatske šume. Od preostalih 400 tisuća hektara, u upotrebi je kroz različite modele imovinskopravnih odnosa oko 250 tisuća hektara. Strani državljani, odnosno hrvatske kompanije u stranom vlasništvu, u najmu, zakupu ili koncesiji već sada drže oko 30 tisuća hektara. Ukratko, stranci su već tu. Objava o produljenom moratoriju očito je dizajnirana u svrhu predizborne kampanje, no njegova jedina praktična posljedica bit će ta da će strani državljani biti nominalno isključeni iz natječaja za prodaju državnog zemljišta tijekom sljedeće tri godine. U inverziji to znači da tijekom sljedeće tri godine ključni kvalifikacijski kriterij za privatizaciju jednog važnog proizvodnog resursa u Hrvatskoj neće biti ni otkupna cijena, ni reference u proizvodnji, ni obveze o angažmanu radne snage, ni ulaganja u lokalnu zajednicu, ni primjena modernih tehnologija, nego samo posjedovanje domovnice.

Taj model se sasvim sigurno na političkom tržištu može plasirati kao afrodizijak za suvereniste, no u ekonomskom smislu rezultati su toksični. Ako uistinu postoji kontingent stranih ulagača spreman platiti veću cijenu zemljišta od domaćih poljoprivrednika, ovakva državna intervencija samo će određenom krugu ljudi dati priliku da profitira na arbitraži između “lokalne” i stvarne tržišne cijene. Ako takvih ulagača nema, intervencija je besmislena, ali opet štetna jer promovira zabludu o tome kako Hrvatska može društveno i ekonomski prosperirati zatvarajući se od svijeta. Dapače, kvalitetnije upravljanje prvenstveno bi podrazumijevalo priznanje činjenice da je preduvjet razvoja zemlje baš otvaranje prema stranom i novom.

Suprotno od onoga u što će vas političari pokušati uvjeriti, svoje probleme i uz puno kvalitetnije upravljanje Hrvatska ne može riješiti sama. Niti će se famozna reindustrijalizacija dogoditi iz postojećih lokalnih ekonomsko-financijskih resursa, niti će zazivana tehnološka revolucija krenuti iz lokalnog poduzetništva bez transfera znanja iz inozemstva, niti se - u konačnici - demografska obnova države matematički može dogoditi bez znatnog broja imigranata. Utoliko, ako poljoprivredno zemljište može poslužiti kao mamac za one koji su spremni ovdje uložiti novac, znanje, tehnologiju i trud, za to ga treba i iskoristiti. Sve ostalo je priča koja će koristiti pojedincima, a štetiti svima ostalima.