Problemi mirovinskog sustava

Koliko god šutjeli o tome, prvi mirovinski stup je u krizi i treba ga ukinuti

Mirovinski sustav treba mijenjati, no ova vlada očito smatra da on sam sa sobom nema problem
Ilustracija
 Alamy / Profimedia, Alamy

Koliko god se vlada trudila, i ova i sve prethodne, i kakve god pakete zakonskih propisa donosila postojeći mirovinski sustav će uvijek biti neodrživ. To je jednostavno pitanje elementarne matematike. Svaki radnik dobiva neto plaću od otprilike 70 posto bruto plaće. Ako svaki radnik izdvaja petnaest posto od svoje bruto plaće u prvi mirovinski stup, tada je potrebno tri radnika da bi financirali jednog umirovljenika koji bi imao prihvatljivih 45 posto te bruto plaće. Znamo da je taj omjer daleko od tri naprema jedan te se opasno približava jedan naprema jedan. Posljedica toga je da su prosječne mirovine značajno manje od 45 posto bruto plaće i da je potrebna značajna injekcija iz proračuna da bi zakrpala rupu u mirovinskom sustavu. Ta je injekcija sada osamnaest milijardi kuna s tendencijom rasta. Uz postojeće demografske projekcije jasno je da će situacija biti sve gora.

Prvi mirovinski stup je nesumnjivo u krizi ma koliko mi šutjeli o tome, a prvi korak u rješavanju krize je priznanje da kriza postoji. Velika većina ekonomskih analitičara već godinama upozorava da je sustav dugoročno neodrživ te da ga treba mijenjati. Ova vlada očigledno smatra da sustav sam sa sobom nema problem nego samo treba blago podesiti parametre da bi bio održiv. Pa se sada predlaže da se blago produlji radni vijek odnosno smanji broj godina u kojima će se mirovina isplaćivati te da se stimulira radnike da rade što je dulje moguće. S obzirom na to da sadašnji mirovinski sustav umnogome ovisi o sredstvima prikupljenim porezima, tako ove promjene u stvari uopće neće utjecati na iskorištenje mirovinskih doprinosa nego samo na smanjenje opterećenja državnog proračuna. Pa onda sindikati s punim pravom mogu reći da ih za to nije briga jer žele da se što veći dio državnog proračuna troši na mirovine.

Mislim da bi cjelokupno razmatranje bilo produktivnije kada bi stvari nazvali pravim imenom. Ne, prvi stup mirovinskog osiguranja nije doprinos, a kamoli osiguranje. To je porez. Isto tako doprinos za zdravstveno osiguranje nije ni doprinos ni osiguranje nego porez. Pa zašto onda jednostavno ne kažemo da ne postoje doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje nego da postoji samo porez. Iz tog poreza koji svi radnici plaćaju država se obvezala održavati zdravstveni sustav isto kao i sustav obrazovanja, pravosudni sustav, vojsku, policiju i sve ostale funkcije države.

Obvezan mirovinski sustav u stvari znači da bi se država trebala obvezati da svi građani imaju pravo na dostojanstvenu starost odnosno na minimalnu mirovinu. Pri tome treba odlučiti što znači termin starost, izražava li se u godinama ili smanjenim sposobnostima ili u nekom trećem kriteriju te što znači dostojanstveno. Radi li se o fiksnom iznosu za sve, bazičnom dohotku ili iznos ovisi o imovini umirovljenika ili o ostalim prihodima koje umirovljenici ostvaruju ili o statusu branitelja ili o statusu saborskog zastupnika ili o kombinaciji svega navedenog. U svakom slučaju taj iznos bi prvenstveno trebao ovisiti o stanju državnih financija odnosno o tome koliko si država može dozvoliti da potroši na socijalno zbrinjavanje umirovljenika.

Kada oba doprinosa uključimo u porez, onda postaje očito i da sadašnji način obračuna doprinosa, za razliku od poreza, nije progresivan. Svi plaćaju isti postotak bez obzira na visinu dohotka, olakšice, mjesto stanovanja, u ustavnom terminu: bez obzira na svoje gospodarske mogućnosti. Sada je apsurdna situacija da velik dio radnika uopće ne plaća poreze, ali zato uredno plaćaju doprinose u punom iznosu. Sve porezne reforme stoga na njihovu plaću ne utječu. Kada bi sve bilo porez, onda bi i manevarski prostor ministarstvu financija za ispravljanje društvenih nejednakosti bio veći.

Ono što je danas drugi stup trebalo bi biti puno veće. Reda veličine 20 do 30 posto plaće i moralo bi se ulagati u ovlaštene mirovinske fondove pod strogim nadzorom. Za razliku od sadašnje situacije, obveznih mirovinskih fondova bi trebalo biti puno više, trebali bi biti međunarodni, puno transparentniji nego sada i trebali bi imati manje ograničavajućih faktora u odlučivanju u što investirati. Isto tako bi trebalo biti moguće držati sredstva u više fondova i troškovi prijelaza između fondova bi trebali biti zanemarivi. Tako bi umirovljenici dobivali mirovinu po dvije osnove. Prva bi bila minimalna mirovina potrebna za dostojanstven život, a druga bi bila štedna mirovina iz mirovinskih fondova koja bi ovisila o uplatama tijekom radnog vijeka. U prijelaznom razdoblju svakom novom umirovljeniku u trenutku umirovljenja država bi morala uplatiti sredstva u mirovinski fond iz kojeg bi on dobivao štednu komponentu mirovine. Taj dug u stvari već postoji. To su sredstva koja je umirovljenik u posljednjih četrdeset godina dao državi kako bi ih mogao koristiti u mirovini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 07:07