Koeficijent? Može, ali vezan uz jednu stvar...

Zašto sam mislio da je štrajk poduzetnika uskratom poreza glupost i zašto to sada više ne mislim, iako je očito riječ o pucanju u vlastitu nogu?

Odgovor na prvo je jasan. Plaćanje poreza zakonska je obaveza svakog poreznog obveznika. Jednake poreze, kao i jednaku privagu doprinosa plaćaju svi, neovisno o tome rade li u privatnom ili javnom/državnom sektoru. Bojkot poreznika, uz to što je nezakonit (jer to nije isto kao i pravo na štrajk protiv lošeg poslodavca), ne ostavlja na suhom “one na plaći iz proračuna”, jer oni će svoje plaće dobiti. Potencijalno, međutim, ostavlja sve nas, neovisno o tome za kakvog poslodavca radimo, u opasnosti da ostanemo bez dijela usluga koje nam osigurava država.

Teško je vjerovati da će država zbog “poreznim štrajkom” izazvanog minusa mjesec uoči izbora otpustiti dio zaposlenih na proračunu. Institucija “shutdowna”, blokade rada zaposlenih na trošak države poznata je u SAD-u, znamo je iz filmova i serija, ali u Hrvatskoj, pa ni drugdje u Europskoj uniji, takav modus rada vlasti još nije zaveden. Manje je teško (ali ne nemoguće) zamisliti vlakove koji zbog štednje voze još rjeđe i još sporije, sporiji i neučinkovitiji rad zimskih službi na cestama, privremeno zamrzavanje dodataka na mirovine, a u krajnjem slučaju i od države potaknut bijeli štrajk sudaca, carinika, medicinskog osoblja... Moguće posljedice takve akcije jednako će osjetiti svi koji žive u Hrvatskoj. Država će porezni dug ionako naplatiti, sa zateznom kamatom u skladu sa zakonom koji ne predviđa građansku apstinenciju od poreza kao model otpora protiv lošeg upravljanja državom. Ukratko, jednostavno je zaključiti da je štrajk bojkotom uplata u državni proračun nerazuman potez koji će s jedne strane promašiti metu, a s druge otežati život svima izazivanjem dodatnog kaosa u ionako kaotičnoj državi. Tako sam barem mislio do četvrtka.

Vojko Basic / CROPIX

Ilustracija, štrajk nastavnika

A onda je s ekrana putem poreznim novcem sponzoriranog HTV-a progovorila profesorica Ivana Valjak Ilić iz mreže Nastavnici organizirano: “Ako Vlada želi reformu, neka nam poveća koeficijente, a ako neće reformu, neka ostave koeficijente i neka ne nameće reformu”.

Teško je zamisliti rečenicu koja bi kraće i jezgrovitije poništila sav trud zaposlenih u obrazovanju da se izbore za bolji status u društvenoj hijerarhiji. Odjednom više nisu važni đaci, nije važno obrazovanje, nije važno vraćanje ugleda uistinu nepravedno zapostavljenoj profesiji. Važan je novac i važno je da taj novac na račune sjedne neselektivno, neovisno o kvaliteti obavljenog posla. To, naime, dugoročno osigurava obračun putem unaprijed definiranog koeficijenta. Zato je sindikatima svaki drugi način podizanja plaće neprihvatljiv, jer predloženu, uz koeficijent nevezanu, povišicu plaće poslodavac može i povećati i smanjiti, ovisno o procjeni vrijednosti uloženog rada, ali i raspoloživosti novca u proračunu.

Plaće u osnovnom i srednjem obrazovanju nisu velike. Bolje su od državnog prosjeka, značajno više od medijana, ali i lošije od opravdanog očekivanja osobe koja je, da bi stekla zvanje učitelja, nastavnika ili profesora, godine provela obrazujući se. Zato je važno uspostaviti mehanizam plaća koji će omogućiti da se vrednuje trud onih koji svojim radom podižu kvalitetu sustava (svakog, ne samo obrazovnog), a da se istovremeno obeshrabre spavači, kakvih ima u svakoj profesiji.

Umjesto da se za status bore ucjenom - ili novac ili nema reforme (a, čini se, ni škole uopće) - predstavnici učitelja i nastavnika već bi danas s ministrom financija i ministricom obrazovanja trebali razrađivati novi, radikalno drukčiji, motivirajući model nagrađivanja rada u obrazovnom sustavu. Sve dok se to ne dogodi, svako rješenje bit će privremeno, most za razdoblje između današnjeg i već sada izvjesnog budućeg štrajka.

Prijedlog: ako već u kontekstu reforme spominju koeficijente, neka to ne bude “ili-ili”. Zašto se sustav plaća, s koeficijentima ili bez njih, ne bi vezao za uspješnost provedbe promjena. Škola koja je bolja u provedbi reformi i čiji učenici postižu bolje rezultate na testovima pa su zato i zapošljiviji, u tom slučaju ima priliku podebljati plaću nastavnicima. Spavači će to, naravno, smatrati nepravdom, ali to je njihov problem.

Teži dio priče je uvjeriti zaposlene u privatnom sektoru da zaposleni u državnim i javnim tvrtkama i institucijama ne žive parazitirajući na njihovu, visokim porezom isisanom novcu. Još će teže biti objasniti zašto zaposlenima na proračunu moraju, kroz svoje namete državi, plaćati i njihove poreze i doprinose. Obje pretpostavke točne su samo djelomično. Točno je da bez poreza ne bi bilo javnog sektora. Ali bez te infrastrukture koju nam osigurava čak i naša loše ustrojena, institucionalno nedovoljno izgrađena država, privatni sektor ne bi mogao funkcionirati uopće.

Tvrdnja da javni/državni sektor ne pridonosi stvaranju nove vrijednosti zato je pogrešna. Točno je, međutim, da je vrijednost koju javni sektor danas isporučuje u prosjeku manja od vrijednosti koja se u sektor ulaže.

To je točka gdje prijetnja štrajkom poreznih obveznika dobiva smisao, shvatimo li je kao poziv na razumijevanje međusobne ovisnosti, ali i kao posljednje upozorenje i jednoj i drugoj strani da ispune svoje obaveze zajednici. Izbjegavanje poreza jednaka je vrsta zla kao i spavanje na poslu koji je plaćen iz proračuna.