Je li iseljavanje trajno nezaustavljiv proces

I Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, i Željko Lovrinčević, kao vodeći analitičar Ekonomskog instituta Zagreb, prošli su tjedan ugradili visoku stopu iseljavanja kao neugodnu konstantu u svoje projekcije hrvatske budućnosti. Vujčić je bio precizan: “Očekuje se da ćemo do 2040. godine iskusiti ogroman pad radne snage, za 520 tisuća”, rekao je sudionicima rovinjskog okupljanja tržišta kapitala. Lovrinčević se u Globusu fokusirao na uzroke bježanja iz države: od tri osnovne sastavnice rasta, a on u to svrstava kapital, ljude i organizaciju i produktivnost društva, u Hrvatskoj ne nedostaje jedino kapital. Organizacija društva bila je i ostala problematična, kaže, a nedostatak radne snage upravo je počeo biti ograničavajući čimbenik.

Dugoročne projekcije tijekom idućih 30 godina Hrvatskoj škrto najavljuju prosječan godišnji rast BDP-a od 1,9 posto, uz daljnji odljev stanovnika. Pokažu li se točnima, to bi značilo da će prosječni standard građana godišnje rasti oko 2,5 posto (smanjivanje broja stanovnika tu je uračunato). Slične analize zemljama u okruženju predviđaju prosječan godišnji rast od tri, četiri i više posto. Drugim riječima, zaključuje Lovrinčević, hrvatska je dinamika prespora, jedino je pitanje koliko će se ljudi zbog toga iseliti.

Pitanje: je li iseljavanje doista trajno nezaustavljiv proces?

Prema Vujčićevu mišljenju, Hrvatska ima na raspolaganju tri rješenja, koja može kombinirati prema potrebi. Jedno je produljenje radnog vijeka, što je danas već dio mirovinske reforme ministra Marka Pavića. Drugo je stvaranje uvjeta za imigraciju, za što nije dovoljno samo olakšati proces davanja radnih dozvola. Na kraju, a tu doista nisam siguran je li to, unatoč privrženosti novim tehnologijama mislio ozbiljno, Vujčić spominje robotizaciju. Ostanimo, međutim, u sferi realnoga. Val iseljavanja pogodio je nakon velikog otvaranja 1990. većinu novih europskih demokracija, svugdje je vrhunac dosegao u prvim godinama nakon njihova priključenja Europskoj uniji. Možemo li od njih što naučiti?

Prvi primjer može biti Estonija. Baltička zvijezda moderne “internetske” ekonomije dosegla je početkom devedesetih, u prvim godinama tranzicije, stopu rasta od 13,2 posto, da bi 2009. BDP zaronio 19,3 posto, ali se već za četiri godine vratio na pretkriznu razinu. Krenuli su s BDP-om od 3,88 milijardi dolara, dosadašnji vrhunac dosegli su 2014. sa 26,22 milijarde dolara, danas rastu stopom od 3,7 posto. Radikalne reforme omogućile su Estoncima brzu reakciju na krizu, ali bile su popraćene naglašeno visokim stopama iseljavanja. Estonija je od 1990. do 2015. izgubila 15 posto stanovnika. Manjak radne snage doveo je do visokih stopa produktivnosti i zaposlenosti (nezaposlenost je oko pet posto), što je, od 2015. nadalje, zbog najotvorenije europske politike useljavanja dovelo i do pozitivne demografije. “Krenuli smo s toliko niske točke da Estonci reformama nisu imali što izgubiti, zato smo uspjeli”, rekao je premijer reformator Mart Laar. Upravo zato Estoniju ne treba uspoređivati s Hrvatskom.

Drugi primjer je Poljska, čiji su vodoinstalateri početkom tranzicije bili simbol postkomunističkog egzodusa prema Zapadu. Unatoč tome, Poljska nikada nije izgubila značajan postotak radne snage. Četrdeset milijunsku zemlju nije pogodio odlazak 2,3 milijuna pretežno nezaposlenih ili podzaposlenih radnika. Oslanjajući se na veliko unutarnje tržište, Poljska je jedina država EU koja se uspjela oduprijeti velikoj recesiji. Stopa nezaposlenih danas je niskih 3,4 posto, prosječan godišnji rast je 5,5 posto. Njena veličina čini je lošom za usporedbu s Hrvatskom.

Prva europska postkomunistička država koja je postala magnet imigrantima bila je Češka. Dvojac Václava, Havel i Klaus, koji je vodio državu u početnim danima tranzicije, unatoč vlastitim radikalno različitim stavovima ili baš zbog njih, uspio je zemlju učiniti humanistički privlačnom i ekonomski funkcionalnom. BDP od devedesetih raste prosječno 4,5 posto godišnje, nezaposlenost je 2,3 posto, najniža u EU, prosječna plaća preskočila je 1000 eura. Ne treba međutim zaboraviti da je čehoslovačka ekonomija sve do Drugog svjetskog rata bila jedna od najjačih na svijetu.

Za usporedbu nam, znači, ostaje jedino susjedna Slovenija s kojom dijelimo povijest života u zajedničkoj državi. Slovenija je zemlja pozitivne migracije. Broj iseljenih Slovenaca svake je godine veći od broja onih koji se vraćaju u Sloveniju, ali broj stranaca koji se useljavaju u Sloveniju kako bi popunili ispražnjena radna mjesta veći je od broja iseljenog domaćeg stanovništva. Useljenici stižu najviše iz novih postjugoslavenskih država. Možda najbolju usporedbu Slovenije i Hrvatske dala mi je Siemensova nova direktorica u Hrvatskoj (intervju izlazi prekosutra u Globusu): “Na nekom poslovnom skupu u Sloveniji malo će tko govoriti o politici i o zbivanjima iz prošlosti, razgovara se o poslu i o budućnosti. Čini mi se da se slovenska poslovna zajednica tu pokazuje otpornijom i pragmatičnijom od hrvatske, gleda naprijed i ne da se uvući u političke razmirice. Tržište se ne opterećuje prošlošću”. Možda je to recept koji moramo naučiti.