Je li 67 godina stvarno previše za odlazak u mirovinu?

Dvojac koji će ovaj tjedan sigurno biti u središtu pažnje svjetskih medija su Donald Trump i Robert Mueller. Predsjednik SAD-a rođen je 1946., a specijalni istražitelj koji bi ga mogao stajati predsjedničke pozicije, a možda i dugotrajnog boravka u zatvoru, rođen je 1944. godine. Obojica su zašla u osmo desetljeće života. Trumpu su 72, a Muelleru 74 i trenutačno su na vrhuncu svog života. Pa, za što je onda 67 godina previše?

Sindikati pokreću inicijativu za referendum na kojem bi se građani izjašnjavali je li dob od 67 godina za odlazak u starosnu mirovinu previsoka. Samo referendumsko pitanje morat će biti mnogo složenije da bi bilo primjenjivo, ali poanta je u pravu na odlazak u mirovinu s navršenih 65 godina. S druge strane, ministar rada i mirovinskog sustava Pavić tvrdi da je 67 godina nužno kako bi se osigurala dugoročna stabilnost mirovinskog sustava.

Svima je, naravno, jasno da će novca u sustavu biti više ako sustav plaća dvije godine mirovine manje, što opet na najjednostavnijoj razini znači da će mirovine biti više. Međutim, ministar se ne izjašnjava koliko će to biti više, odnosno hoće li uopće biti više. S obzirom na to da godišnji manjak u mirovinskom sustavu trenutačno iznosi osamnaest milijardi kuna, a u budućnosti može biti samo veći, te da se financira iz proračuna odnosno iz poreza, ne postoji nikakvo logično objašnjenje zašto bi mirovine bile više ako bi se na njih stjecalo pravo sa 67, umjesto sa 65 godina.

Naime, činjenica da mirovinski sustav ima nešto niži trošak mirovina ne znači da ih može povećati jer će i s takvim nižim troškom biti u golemu minusu. Niži trošak mirovina ustvari znači niži trošak proračuna, a ne više mirovine. Ako se ta logika provede korak dalje, tada se lako dolazi do zaključka da visina mirovina uopće ne ovisi o uplatama u mirovinski sustav, nego o transferima iz proračuna. Ironično se može tvrditi da ako želimo više mirovine, treba samo uvjeriti Vladu da više novca troši na mirovine, a manje na neke druge stvari kao što su zdravstvo i školstvo.

Kao što sam već pisao i govorio, tome je tako jer je trenutačni mirovinski sustav zasnovan na principu generacijske solidarnosti, a ne na principu životnog ili mirovinskog osiguranja. Takav je sustav odličan kod situacije porasta stanovništva, porasta broja zaposlenih koji financiraju sustav te stabilnog životnog vijeka. Danas je situacija u većini razvijenih zemalja upravo obratna, a u Hrvatskoj posebno. Stanovništvo se smanjuje, iz zemlje odlaze ljudi u najproduktivnijim godinama, a životni se vijek produljuje. Nikakvo kozmetičko krpanje i mijenjanje sa 65 na 67 godina neće riješiti dugoročne probleme. Potrebna je stvarna i duboka reforma mirovinskog sustava.

Projekcija stanovništva 2041.

Sustav generacijske solidarnosti treba se u najkraćem roku pretvoriti u sustav mirovinskog osiguranja. Najjednostavnije rečeno, treba se nastaviti i provesti do kraja reforma sustava iz 2002. godine i cjelokupni prvi stup mirovinskog osiguranja prebaciti u drugi i treći. Prvo i osnovno pitanje je odakle novac za to.

Takva bi reforma značila da mirovinski sustav ostaje bez prihoda, a i dalje ima obveze za isplatu mirovina. Međutim, sjetimo se onih osamnaest milijardi koje dolaze iz proračuna. Već u 2018. godini to je bilo gotovo polovica rashoda za mirovine. Postupno povećanje tog transfera iz poreza u mirovinski sustav od, na primjer, milijardu kuna godišnje, uz povećanje udjela drugog stupa u plaćanju doprinosa, za dvadesetak bi godina vjerojatno bilo dovoljno za dugoročno rješavanje problema mirovinskog osiguranja. Već se moglo krenuti s tim i u prošlim godinama da su se smanjenja poreza i doprinosa prelila u mirovinsko osiguranje, a ne u neto plaće.

Kada bi sustav mirovina stvarno prešao u sustav mirovinskog osiguranja, onda bi diskusije o tome s koliko se godina ide u mirovinu bile bespredmetne. Išli bismo u mirovinu s koliko god godina hoćemo. Radili bismo sve dok želimo jer bi svaki dodatni dan rada povećavao buduću mirovinu, ali bismo mogli otići u mirovinu i bilo kad ranije. Isto tako bi i diskusije o veličini mirovine bile bespredmetne jer bi bile unaprijed definirane, a konkurencija na tržištu mirovinskih osiguranja omogućila bi i fer ponudu.

U takvom bi sustavu uloga države bila manja, ali opet vrlo značajna. Država bi prvenstveno morala nadgledati društva za mirovinska osiguranja te s jedne strane osiguravati njihovu stabilnost, a s druge strane osiguravati zaštitu korisnika i tržišno natjecanje, slično kao što danas radi s financijskim organizacijama. Druga vrlo značajna uloga države bila bi socijalna isplata naknada građanima koji nisu tijekom svojih produktivnih godina bili u mogućnosti dovoljno uštedjeti u mirovinskom osiguranju za dostojanstvenu starost. I na kraju, država bi nastavila isplaćivati povlašteni dio mirovina te bi tada i za taj dio bilo jasno da se ne plaća iz mirovinskog osiguranja, nego iz poreza.