Hrvatski političko-ekonomski sustav beznadno je disfunkcionalan

Moglo bi se reći da premijer Plenković u zemlji poput Hrvatske, koja je inficirana populizmom na svim razinama, nije imao drugu opciju nego na neki način popustiti i koalicijskim partnerima i sindikatima u zahtjevima za povećanje plaća. Isto tako, bilo je sasvim očekivano to što je pokušao prikazati da će povećanje biti učinjeno na njegov, a ne na njihov način. To su temeljne postavke politikantstva.

Ipak, Plenkovićev potez ne bi trebao prouzročiti nikakve ozbiljnije financijske, niti šire ekonomske štete, barem ne u sljedeće dvije-tri godine. Međutim, nažalost, premijerov potez samo je potvrda da je hrvatski političko-ekonomski sustav beznadno disfunkcionalan, a Plenković je ipak samo prosječni hrvatski političar koji će se uvijek prilagoditi općeprihvaćenim pravilima domaće političke igre umjesto da ih pokuša promijeniti u korist građana.

Kao što smo rekli, ekonomski gledano ništa strašno, nema osobite zabrinutosti za financijsku stabilnost države jer će a) povećanje biti postupno (po 2 posto u 3 godine) i b) jer je nepredviđeni proračunski manjak unaprijed kompenziran odustajanjem od namjere snižavanja PDV-a. Kumulativan i multiplikativan učinak povećanja plaća “Plenkovićevim dekretom” može se očekivati tek nakon tri godine. Tada dolazi na red ne samo puna primjena obećanog povećanja plaća, nego će i utjecaj na usklađivanje mirovina biti proračunski signifikantan.

Prateća mjera povećanja neoporezivog dijela plaće može se samo pohvaliti. To povećanje trebalo je biti i više.

Sve u svemu ukupni trošak novih mjera od 1,9 milijardi kuna nešto je što robusne javne financije potpredsjednika Vlade Zdravka Marića još neko vrijeme mogli podnijeti.

Mogao bi se čak izvući i zaključak kako premijer Plenković samo dokrajčuje mantru da će nam niske plaće osigurati međunarodnu konkretnost. Ta priča je umrla ili odumire i u privatnom sektoru. S mizernim plaćama ponajprije možemo biti - siromašni. Možda je previše simplificirajuće, ali tržište u zemlji s malim i u zemlji s pristojnim plaćama nije isto mjesto.

Nažalost, nije sve tako jednostavno. Zvuči dosadno, ali Hrvatska je i dalje zemlja s dubokim strukturnim problemima, a političari na vlasti sve su manje motivirani za ozbiljne promjene. U Plenkovićevoj logici, kao i logici bilo kojeg drugog političara na vlasti, bilo bi ravno političkom samoubojstvu ući u rat sa sindikatima, pogotovo nakon što su demonstrirali lakoću rušenja kvazireforme mirovinskog sustava ministra Marka Pavića.

Politikantski gledano Plenkovićev potez je politički mudar jer je spriječio da u godinu predsjedanja EU, koja mu značajno diže šanse na sljedećim izborima, uđe s atmosferom mučnih pojedinačnih pregovora sa sindikatima začinjenih redovnim javnim vrijeđanjem vrha vlasti čak i zbog onih problema koje, objektivno gledano, ne mogu riješiti.

U redu je, naravno, da se zaposlenima u zdravstvu i u školstvu značajno povećaju plaće, ali to ne znači da to treba biti odrađeno bez ikakvih uvjeta te bez pratećih reformi koje hrvatska politička kasta može provesti u obračunu s osobnim interesima pojedinih članova, a uz odobravanje širokog biračkog tijela.

Primjerice, nije li se od ministrice Divjak moglo zatražiti da u školskom sustavu značajno podigne broj sati podučavanja koji djeca dobivaju u školama? Iako se sindikalci u prosvjeti jako ljute kad im se to spomene, činjenica je da smo prema metodologiji Eurostata po broju sati podučavanja na dnu Europe dok su djeca preumorna od štrebanja kod kuće i dodatnih privatnih sati.

Evo još jednog primjera ozbiljne reforme bez referendumske opasnosti: dojam je najozbiljnijih stručnjaka za administrativno uređenje zemlje da nam županije kao teritorijalne jedince postoje kako bi se uhljebili brojni važni članovi pojedinih stranaka. Stranke ne žele pokretati racionalno rezanje broja županija na četiri do šest jer računaju da će izgubiti izborni plijen - pozicije za svoje lokalne “velikane” i njihovu svitu.

Vodimo li računa o tome da brojne institucije i organizacije moraju pratiti županijski ustroj, onda ćemo nužno zaključiti da je mogućnost ukupne uštede teritorijalnim preustrojem enormna, posebno gledamo li kumulativno. Te uštede samo na županijama više su od Plenkovićeva povećanja plaća. Posebno bismo pozitivan učinak imali ako bismo ušteđeno na županijama redistribuirali gradovima i općinama, ali tako da prethodno ukinemo 20-ak bespotrebnih gradova i stotinjak besmislenih općina.

Misle li naši političari da bi ljudi doista izašli na ulice ili organizirali neki uspješan referendum kad bi zemlju pokušali napraviti učinkovitijom kroz rezanje broja županija? Pa razumije i najpriprostija duša u ovoj zemlji da nogometaš ne smije biti debeo i spor te ga treba dobro trenirati. Tako će i shvatiti da sa županijama ne možemo biti fit za uklizavanje u važnoj međunarodnoj utakmici, a kamoli spremni za dominaciju i zabijanje golova.

Poseban je problem to što naše političare posljednjih desetak godina uopće nisu iskreno zanimale korjenite reforme najvažnijih društvenih sustava, zdravstvenog i mirovinskog, ali tako da reformski potezi budu ciljani dizanju kvalitete života građana. Pa naravno da su im ljudi prestali vjerovati te sada imamo nekontrolabilnu političku klimu u kojoj svatko samo trenutačno želi oteti što više za sebe.

Treba biti pošten i reći da je neadresiranje očiglednih promjena u društvu te vođenje starih politika nešto što je očit problem i puno razvijenijih zapadnih demokracija. No, nedostatak znanja, vještina i volje za rješavanje nekih sasvim konkretnih problema u Hrvatskoj je opće mjesto javnog sektora koji i dalje ne shvaća da zapravo živi od onog drugog, privatnog sektora, u kojem se plaće ne mogu povećavati “državnim odlukama”.

Najznačajniji ključni minus Plenkovićeve odluke, osim cementiranja propopulističkog smjera mainstream politike, jest rast averzije prema napuštanju sigurnosti javnog sektora u trenutku kad se ta povijesna migracija napokon počela događati. A poučak za Plenkovićeve “partnere” iz HNS-a vrlo je jasan: sigurno će vas se pokušati riješiti na sljedećim izborima. Gotovo je, ali vam još to nisu rekli.

Sindikalne bjesove o Plenkovićevu “pokušaju perfidne obmane” ne treba komentirati.