I tako to počinje. Nakon tjedana kataklizmičnih najava o golemoj pomoći koju će države članice Europske unije biti prisiljene pružiti svojim posrnulim gospodarskim gigantima, led su - kako to i priliči trenutačnoj arhitekturi Europske unije - probili Nijemci.
Tamošnja federalna vlada objavila je nacrt svoga devet milijardi eura vrijednog “bailouta” nacionalnog avioprijevoznika - poznate Lufthanse. Izbor ne čudi. Ta kompanija je četvrti najveći avioprijevoznik na svijetu, a s gotovo 140 tisuća zaposlenih i jedna od najvećih njemačkih kompanija uopće. Potpuni prekid putovanja izazvan epidemijom koronavirusa kompaniju je zavio u crno.
Čelni čovjek Carsten Spohr prošli je mjesec izjavio kako u uvjetima “lockdowna” tvrtka gubi oko milijun eura na sat. Neovisni analitičari, pak, smatraju da su gubici i veći, između 1 i 1,2 milijarde eura mjesečno, što bi kompaniji, uz zalihe keša koje ima u svojoj blagajni, dalo otprilike tri i pol mjeseca života. Ipak, čak i kad se razmjeri svih tih brojki uzmu u obzir, razmjeri njemačke državne intervencije u Lufthansi nadmašili su sva očekivanja. Za razliku od konkurentskih kompanija, poput franko-nizozemskog konzorcija Air France-KLM, pomoć Lufthansi neće se sastojati samo od povoljnih zajmova, nego će njemačka država preuzeti 20 posto vlasničkog udjela, uz mogućnost kupnje dodatnih pet posto. Puna realizacija tog aranžmana njemačkoj bi vladi omogućila da spriječi mogućnost neprijateljskog preuzimanja.
Uzrujanih ovakvim modelom u Europi će biti mnogo. Najglasniji će biti Irci, domicilna država niskotarifnog Ryanaira, glavnog Lufthansina kontinentalnog konkurenta, ali i kompanije čiji će poslovni model vjerojatno biti neproporcionalno više ugrožen ovom krizom od tradicionalnih avioprijevoznika. U Ryanairu su već najavili da će - ako se najavljeni paket pomoći realizira - poduzeti sve moguće pravne radnje kako bi ga osporili. Prva od njih je tužba Europskoj komisiji, tradicionalno posvećenoj zaštiti tržišnog natjecanja.
Prema prvim, neslužbenim, informacijama koje su iz Komisije procurile u Financial Times, Komisija je spremna odobriti pomoć Lufthansi samo pod uvjetom da kompanija proda svoju najvredniju imovinu - termine za uzlijetanje i slijetanje na aerodromima u Frankfurtu i Münchenu. A to je, pak, izazvalo žestoke reakcije iz Njemačke, vjerojatno zbog svijesti da bi pristanak na taj uvjet značio i trajni gubitak tržišne pozicije koju Lufthansa trenutačno uživa. Ishod nadolazećeg sraza ključne europske institucije i izvršne vlasti najveće države članice ipak nije toliko neizvjestan kako se čini, pogotovo nakon što je njemačka kancelarka Angela Merkel dala podršku uspostavi golemog paneuropskog fonda za ekonomsku pomoć državama članicama, financiranog i uz pomoć zajedničkog duga.
To prekoračivanje nekadašnje crvene linije njemačka politika će naplatiti brojnim ustupcima, među kojima će vjerojatno biti i odobrenje izdašnih direktnih subvencija njemačkim poslovnim šampionima. Rezultati takve prakse puno su manje predvidivi. Naime, stroga pravila oko državne pomoći gospodarstvu neizostavan su dio funkcioniranja ekonomske unije jer sprečavaju uspostavu dominacije tvrtki iz fiskalno bogatijih zemalja nad onima iz siromašnijih. Koji je smisao jačanja EU kroz socijalizaciju troška zaduživanja ako se s druge strane spuštaju brane pred nadolazećim tsunamijem državnih subvencija kompanijama?
Argument protivnika “bailouta” Lufthanse nije bez merituma, s obzirom na to da je tvrtka na svojih lanjskih 36,4 milijarde eura prihoda i 1,2 milijarde eura dobiti ostvarila neto novčani tijek od samo oko 300 milijuna eura. Te brojke sugeriraju da je Lufthansino poslovanje i prije koronakrize funkcioniralo uz ekstremno nisku profitnu maržu te kako bi kompanija i bez ovakve krize tijekom sljedećih godina bila prisiljena na ozbiljno restrukturiranje. Hoće li, tako, koronakriza biti iskorištena za spašavanje ionako poljuljanih kompanija novcem poreznih obveznika? I što to znači za one plitkih džepova, poput Hrvatske? Pitanje nije samo teoretsko jer bi vrlo skoro na dnevni red nove hrvatske Vlade mogli doći predmeti slične pomoći nekim ovdašnjim “šampionima”.
Prvi kandidat i tu bi mogla biti aviokompanija - Croatia Airlines - čiji će tromjesečni rezultati biti objavljeni ovih dana, a koja je - sudeći prema stanju na aviotržištu - vjerojatno blizu tehničkog bankrota. Odluka o spašavanju nacionalnog avioprijevoznika u državi koja 20-ak posto BDP-a ostvaruje iz turizma vjerojatno neće potaknuti puno mozganja u Banskim dvorima, no kako se zahtjevi budu umnožavali, rast će i glavobolja.
Hrvatska novca nema, a i bez bilo kakvih posebnih mjera za velike kompanije ovogodišnji enormni deficit vjerojatno će morati biti dijelom pokriven prodajom imovine. Onoga što se može odmah unovčiti ima, ali ne puno. A onda je i pitanje kakvog smisla ima novac dobiven prodajom atraktivne imovine, poput HEP-a, uložiti u novu sanaciju nekog tradicionalnog gubitaša. Čak i ako nije gubitaš, kakve će šanse takve kompanije imati suočene na otvorenom tržištu sa zapadnoeuropskom konkurencijom osnaženom puno bogatijim financijskim injekcijama svojih matičnih zemalja? Parafrazirajući izjavu legendarnog šefa američkoga General Motorsa, treba se zapitati: Je li ono što je dobro za Lufthansu dobro i za Europsku uniju?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....