Kreditna agencija Fitch srezala je talijanski rejting na BBB- tj. na zadnju razinu iznad koje se za obveznice kaže da su 'smeće' (junk). To je u potpunosti ista razina procjene kreditnog rejtinga kakvu je Fitch dao Hrvatskoj početkom travnja kad je procijenio da će zbog COVID-19 pandemije nezaposlenost skočiti na 9 posto, dok će se turistički prihodi prepoloviti, što će dovesti do 5-postotnog pada BDP-a, kao i rasta proračunskog deficita na 5 posto. Potpuno isti rejting Italije i Hrvatske budi podozrenje jer su javne financije u Italiji trenutačno u daleko lošijem stanju nego u Hrvatskoj, bez šanse da se poprave na srednji i dugi rok. I Italija i Hrvatska su turističke zemlje, te je Fitch možda čak bio i jako blag u procjeni pada turističkih prihoda, ali je činjenica da je Italija puno teže pogođena COVID-19 pandemijom nego RH te joj je više dijelova gospodarstva već zaronilo dublje nego u Hrvatskoj. Radi li se o svojevrsnoj procjeniteljskoj diskriminaciji? Ove godine dug će uz hipotezu 8-postotnog pada ekonomije Talijanima porasti na 156 posto BDP-a. Hrvatska je jako daleko od tako kataklizmičnog stanja javnih financija. Što, dakle, čini razliku?
Postoje dvije vrlo bitne razlike između Italije i Hrvatske.
Fitch je vjerojatno najviše vodio računa kako već sada Italiji izdašno pomaže Europska središnja banka masivnim otkupom talijanskih obveznica. To je praktično jedini razlog zbog čega prinosi na talijanske obveznice već nisu odletjeli u nebo. ESB, u dijelu programa ukupno teškog 750 milijardi eura, cijenu talijanskih obveznica održava potpuno nerealno niskima u odnosu na stvarne fiskalne rizike zemlje. Treba primijetiti da Hrvatska, koja nije članica eurozone, uopće ne uživa takvu podršku Europske unije. Ne bi li bilo fer, ako se već priča o europskoj solidarnosti, da sada ESB pomaže i stabilizaciju hrvatskih javnih financija značajnim otkupom hrvatskih državnih obveznica? Talijani su u grupi južnih europskih nacija koje su veliki pobornici solidarnosti kako bi se spasilo njihovu ekonomiju i javne financije te prakticiraju vrlo agresivnu retoriku prema stabilnijim sjevernim zemljama. Je li sada prilika upozoriti i Talijane i sjever kako EU nije jednakopravna prema zemljama kao što je Hrvatska, a isto tako je pitanje koliko ćemo mi dobro proći u budućim fiskalnim oblicima pomoći EU. Ako talijanski ministar financija Roberto Gualtieri otvoreno govori kako Fitch nije dovoljno vodio računa o strateškoj orijentaciji ESB-a, onda je jasno što im je trenutačno glavno oružje u stabilizaciji javnih financija. RH je do sada od ESB-a dobila tek swap uz koji će moći mijenjati kune za 2 milijarde eura.
Druga razlika između Hrvatske i Italije nije diskriminatorna, tj. nije temeljena na politici EU administracije. Srednja i mala talijanska poduzeća puno su razvijenija struktura u Italiji nego u Hrvatskoj. Samo sjeverna Italija ima oko dva milijuna biznisa. U Lombardiji, regiji koja je najteže pogođena COVID-19 pandemijom, ima više biznisa nego što Zagreb ima stanovnika (oko 900.000). Točno je da i talijanske tvrtke imaju problem s bilancama kao i hrvatske, ali je brojnost i robusnost talijanskih biznisa neusporediva s onom u Hrvatskoj. Talijanske male i srednje firme najčešće se financiraju lokalno, a ne na tržištima kapitala odnosno uz pomoć institucionalnih investitora te imaju zalihe gotovina za svega nekoliko mjeseci. Za razliku, prosječni biznis u Velikoj Britaniji može s gotovinom izdržati 18 mjeseci. U Hrvatskoj nemamo ni casha niti robusnu strukturu malih i srednjih kompanija.
U prilog nam ide veća stabilnost financijskog sektora, posebno banaka.
Prijedlog za dnevno štivo:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....