Do kada će nam trebati pomoć države i HNB-a?

Ovih dana postalo je nemoguće pročitati bilo kakve ekonomske vijesti bez objave da je još barem jedna centralna banka snizila kamatne stope ili uvela neku drugu, u pogledu ekonomskih intencija srodnu mjeru. Dapače, američka centralna banka je dva puta u razmaku od samo desetak dana snizila kamatnu stopu. Centralnoj banci Engleske trebalo je manje od deset dana da zaključi kako su ekonomiji potrebne još niže kamatne stope. U razmacima od smanjenja kamatnjaka najavljuju se druge mjere koje bi navodno trebale pomoći ekonomiji tijekom pandemije.

Ako se iz riječi “navodno” iščitava moj skepticizam, onda je to zato što je uvelike prisutan. Ovakva politika centralnih banaka neobično me podsjeća na moje početke kuhanja. Za svakoga od vas tko se ikad okušao u ovoj vještini analogija će biti u potpunosti jasna, a ostali će morati prepustiti mašti da odradi svoje. To ide otprilike ovako. Stavit ću malo soli, to sigurno treba - sniziti ćemo kamatnjak, to je sigurno dobra ideja. Ne, još ne valja, možda da stavim malo papra i Vegete - ne, još tržišta padaju, ajmo povećati otkup državnih obveznica i likvidnost. Ne, ovo još uvijek nije dobro, dodat ću još malo soli - i dalje tržišta padaju, ajmo još malo sniziti kamatnjak.

To što je pozitivan učinak za tržišta izostao i nakon svih uvedenih mjera ne iznenađuje me. Naime, ne samo da se dionički indeksi diljem svijeta nalaze u slobodnom padu, nego pada i vrijednost ostalih klasa imovine. Njemačke i američke državne obveznice te zlato također su zabilježili pad cijena u nedavnom razdoblju. U uobičajenim razdobljima turbulencija na tržištu upravo je to imovina kojoj raste cijena i u kojoj investitori traže zaštitu. Trenutačno tržište ocjenjuje kako je ipak zahvalnije držati gotovinu.

Uz novu mjeru svakih nekoliko dana centralni bankari odaju dojam da ne znaju što im je zapravo činiti u trenutačnoj situaciji i za to postoji dobar razlog. Nažalost, moramo biti svjesni kako centralne banke nemaju što učiniti i kako se ne nosimo s tipičnim krizama o kojima smo čitali ili kakvih se, pak, sjećamo iz bliske prošlosti.

Ne kažem pritom da uvedeni instrumenti nemaju nikakav pozitivan doprinos za nastalu ekonomsku situaciju, nego tvrdim kako je njihov utjecaj marginalan. U suštini se sve spomenute mjere svode na trenutačno povećanje dugova kompanija kako bi mogle nastaviti svoje poslovanje ili, pak, nastaviti financirati troškove dok neće biti u mogućnosti nastaviti s poslovanjem. Isti princip vrijedi i za pojedince kojima se olakšava suočavanje s trenutačnim troškovima dok neće ponovno biti u mogućnosti raditi i zarađivati. Olakšice koje financira država temelje se, pak, na njihovu pojačanom zaduživanju i tako ukrug. Drugim riječima, osiguravanjem lakog i jeftinog pristupa novcu nastoji se kupiti vrijeme. Vrijeme za što?

Vrijeme da se pandemija stavi pod kontrolu i da se svi možemo vratiti svojim uobičajenim životima kada nismo morali paziti koliko metara razdaljine držimo između kupca do nas u dućanu ili, pak, izbjegavati naše starije ukućane u nadi da im tako potencijalno spasimo život.

Jasno nam je ipak svima da dugoročan opstanak ekonomije od državnih mjera i niskih kamata nije moguć, čak ni ako se pomirimo s drugom stranom pandemije koja nam narušava socijalnu sferu života. U najboljem slučaju ove mjere mogu ublažiti ono što je neizbježno - značajan pad ekonomske aktivnosti na svim područjima. Pitanje tako nije koje će mjere uvesti država ili centralna banka, nego koliko će nam dugo biti potrebna njihova pomoć.

Kina, zemlja u kojoj je izbila pandemija, pokazala je kako se prilično dobro nosi s njom. Od nešto više od osamdeset tisuća zaraženih preostalo je oko tri tisuće aktivnih slučajeva, a novih slučajeva širenja zaraze među stanovništvom nema već danima. U međuvremenu, slika u Europi je u potpunosti drugačija. U oko mjesec i pol koliko je pandemija prisutna na europskom tlu, broj oboljelih već je daleko nadmašio Kinu u kojoj se bolest pojavila još krajem prošle godine. Samo Italija bilježi više oboljelih od Kine, a Španjolska i Njemačka ne zaostaju mnogo. Još važnije, čini se kako još uvijek nismo dosegnuli vrhunac širenja zaraze.

I dok lijeka ili cjepiva za virus još uvijek nema, kineska metoda ekstremne discipline i ograničavanja kontakata među ljudima očito je urodila plodom i jedino je u što se trenutačno možemo pouzdati kako bi se aktualna situacija što prije privela kraju. Koronavirus tako nije test ni za monetarnu, ni za fiskalnu politiku, nego za disciplinu europskih građana da se pridržavaju uvedenih mjera i shvate da čak i ako se ne boje zaraze u nadi da će je preboljeti, trebaju se bojati ekonomske katastrofe koja nam predstoji u slučaju produljenog širenja pandemije.