Demografija - ekonomski problem broj jedan

Nakon 28 godina upravljanja državom kao da je zapravo ničija dovelo je do rascvjetale korupcije i lopovluka, a jednako toliko godina realne nebrige o uvjetima u kojima živi i radi većina populacije dovelo je do “demografskih izazova”. Nad tim izazovima (iseljavanje, nedostatak radne snage, doslovce izumiranje) ne plaču više samo sociolozi, predizborno tronuti populisti ili Crkva, to je postala mantra čak i guvernera Hrvatske narodne banke.

Na prošlogodišnjem skupu u organizaciji mirovinskih fondova pozvao se na projekcije Eurostata o tome da će Hrvatska do 2040. zabilježiti golemi pad radne snage, odnosno da će radno sposobnog stanovništva biti za 520 tisuća manje. Posve jasno, to postaje ekonomski problem broj jedan, a guverner Boris Vujčić naveo je tri načelna rješenja koja imamo na raspolaganju: produljenje radnog vijeka, uvoz radne snage i robotizaciju. Sigurno je da mogućih rješenja ima još, pitanje je ima li ih tko smisliti i provesti.

Rijetko kada se u društvima tako jasno ocrtava problem, kao i njegov uzrok, kao što je danas u Hrvatskoj. Loše upravljanje, nemar, neznanje... doveli su do toga da čak i kada bi se istog časa generalno povećale plaće, ne postoje ostali uvjeti da bi građani željeli brojnu obitelj, a ona ostajala u Hrvatskoj. “Demografski izazovi” su rezultanta, posljedica svih loših javnih politika, od obrazovne, preko rada, do zdravstvene i stambene.

Nije to ipak specifičnost samo Hrvatske. Kako vidimo na primjeru drugih tranzicijskih zemalja, vještina upravljanja državom je ozbiljna stvar, i teško se stječe. Dokle su stvari došle pokazuje već i naziv međunarodne konferencije koja se upravo održava u Dubrovniku, “Demografija, zapošljavanje i rast: Upravljanje budućnošću u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi”, gdje se govorilo o tome kako je nedostatak kvalificirane radne snage, zbog velikog iseljavanja, kao i neadekvatnog obrazovanja, jedna od najvećih prepreka ulaganjima i gospodarskom rastu.

Zapravo, polako se počinje postavljati pitanje mogu li zemlje srednje i istočne Europe, uhvaćene u mrežu koju čine loša demografija, upitna radna mjesta i nesiguran ekonomski rast, ikada zapravo razvojno dohvatiti staru Europu.